Žućkasto crna

Rekli smo tri. Sada je tek dva. Leđima sam naslonjen na dvorišni zid. Ispred, duž zida je prugasta mačka. Spava, sa zavijenim repom. U ruci imam vreću kruha, na jeziku refren pop pjesme zaglavljen u memoriji. Nježno zviždim. Auti – iz jednog je doprla pjesma kojom sam zaražen – prolaze i skakuću preko izbočine na cesti ispred mene. Nježni auti, šuštavi auti, proljetni auti… Čini se kao da se svi pridružuju zvužduku. Dan curi s namreškanog lišća u moje lice i ruke. Oči su mi gotovo zatvorene.

Bio je to jučerašnji dan prošlog tjedna. Bližila se večer. Sjedio sam ne radeći ništa, ukopan u kauč. Začulo se zvono. Četvrti puta u godinu dana i deset mjeseci. Lagao bih kad bih rekao da nisam bio iznenađen. Čovjek sa ljubičastom kravatom stajao je ispred mene, evaluirajući financijska kretanja tog dana. Drugih kretanja nije bilo. Tu negdje shvatio sam što je praznina. Na vratima su se čula dva kucaja. Stišao sam zvuk televizora i ustao. Kroz špijunku na vratima ugledao sam lice brinete. Niže, koketne. Dva tamna, osvajačka oka, nestrpljivo su očijukala, kao da znaju da sam ovdje.

Ispostavilo se da je to nova predstavnica stanara. S mojeg je stropa, navodno, curila voda. Zar nisam primijetio? Stube su bile pune blata. A ja sam trebao biti muškarac. Ja sam to trebao riješiti. Pokazivala je u smjeru ormara privezanog za zid. Zabrinuto sam uzeo papir iz njezinih ruku. Mrmljajući napravila je još kiseliji izraz lica i odšetala coktajući jezikom. Uspela se stepenicama klopočući potpeticama. Njezini su labavi mišići podrhtavali pod rozom haljinom cvjetnog uzorka. Snažan miris koji je ostavila iza sebe lutao je još neko vrijeme, smjestivši se, naposljetku, u mojoj glavi. Nisam si mogao pomoći. Htio sam da se spotakne i padne, kotrljajući se preda mnom. Bila je samopouzdana i zadovoljna dojmom koji je ostavila. Zamahujući kosom, nestala je, zatvarajući vrata preda mnom dva kata iznad. Tri puta ih je zaključala.

Otvorio sam ormar. Unutra je smrdjelo po mošusu. Četiri ventila jedan iznad drugoga. Moje ime i prezime zapisano na trećem. Prstom sam ga osjetio. Ništa na ventilu. Cijev je puknuta. Puknuće raste, račva se. Kaplje svake četiri sekunde, po cijevi ispod. Isti se krug ponavlja na drugim cijevima. Na kraju doseže donji kut ormara, utičući u bazen. Podloga je nabubrila, upija prozirnu tvar i daje joj boju, puštajući je putovati sve do poda.

Padajuća kap pridružuje se drugima. Tekućina, zamućeno žuta, klizi u udubinu između mramora.

Zamotao sam ubrus i stavio ga na udubinu, a preko njega električnu vrpcu. Na ispupčenje sam stavio i staklenku, kako bih bio siguran.

Do jutra je preplavilo. Vrpca više nije nalikovala na vrpcu. Razmočeni je ubrus visio rastopljen. Mislio sam da nema potrebe zvati majstora. Ionako sam sljedeći mjesec trebao iseliti. Da sam popravio štetu, morala bi mi to odbiti od stanarine. Problem je bila tvrdoglavost. Sve je bilo u redu dok nije povisila cijenu stanarine i predstavila to kao: uzmi ili ostavi. Nisam učinio ništa, tako da je to sada njezina briga. Možda bi to bilo dovoljno da je odgodim ili još bolje da se riješim histeričnog bijesa pred vratima.

Pobrisao sam žute mrlje između mramora i rastrgao vrpcu. Prerezao sam na pola bocu od litre i pol’ koju sam ostavio za posao. Mramor je bio suh kada sam se vratio. Ostalo je još tri prsta do prelijevanja boce. Ok, rekao sam. Ovaj posao je gotov. Našao sam si razonodu. Praznit ću bocu dan i noć. Nema problema.

Novo rješenje nije potrajalo ni tri noći. Krivica je moja. Zaboravio sam i spavao do podneva. Pod je bio žut. Jasno, ovaj posao riješit će boca od dvije i pol’ litre. Prerezao sam je koliko god visoko sam mogao i dobro je postavio. Činilo mi se kao da sam izbacio to sve i iz glave. Sljedećeg dana, tjeskoba me proganjala cijeli dan na poslu, jedva sam dočekao večer. Za čas sam se našao pred ormarom. Kapalo je brže nego prije. Nema lijeka, treba zatvoriti ventil na odlasku i žrtvovati san ako treba.

Dan poslije, udubina se proširila i boca nije mogla potrajati više od dva sata. Morao sam hodočastiti sedam-osam puta tokom noći. Izgubio sam san.

Bilo je to jučer, uvečer. Shvatio sam da nemam što izgubiti. Nisam više mogao ni sjediti i ništa ne raditi. Znao sam kamo vodi ova tvrdoglavost. Ili će žena ponovno pozvoniti ili će me uhvatiti s bocom u ruci. Odustao sam i nazvao broj napisan na komadu papira. Čovjek je znao ulicu. Dogovorili smo se da ćemo se naći danas, na dvorišnom ulazu, za 80 lira.

Sada je tri i pet. Prestao sam zviždati, koračam između mačke i vrata. Bilo bi super kada bi ovo bilo gotovo do četiri. Bez čaja, da samo razbijem dva jaja na maslacu i legnem ostavivši lagano otvoren prozor, osjećajući živahni povjetarac i zaspim. Nakon toga bezbrižni tuš… Da se u suton zaputim do zaljeva, u šetnji osušim kosu. Bez želje da se vratim, radostan zbog tog osjećaja. Podsjećajući se da je sutra nedjelja i zaputivši se prema baru. Da sjedim na rubu stola i govorim kakvog li olakšanja! Slavim rješenje još jednog problema. Da mislim: radi čega bih bio sretan kada ne bi bilo problema, prihvaćajući ih i zaboravljajući već na drugoj čaši. Ispijajući Raki kraj vode, dočekujući ponoć. S nekom dobrom starom pjesmom na jeziku, lutajući…

U tom trenutku, na ulici se pojavi čovjek. Mobitel u ruci, torba na ramenu. Jedna ručica visi, potrgana. Na glavi ima beretku poput mog oca, sa žuto crnim prugama, bez kićanke. Gleda naokolo. Izgleda kao da pogledom traži brojeve stanova. Čudo je da je to vjerojatno on. Radeći kao pripravnik kod svog ujaka, upoznao sam mnoge vodoinstalatere, ali još nikada nisam vidio ovakvog. Ostavlja torbu na podu i poseže za mobitelom. Odbijam njegov poziv i mašem mu. Osmjehne se. Čak se i nasmije. Smijeh dolazi s ruba njegovih usana i preplavljuje mu oči. Ne nosi torbu na ramenima već je uhvati za remen i produži korak prema meni. Mačka se budi i ispravlja, isteže se prije nego što će skočiti u vrt.

Pružam mu ruku.

"Zdravo, gospodin Oğuz, je li?"

Stisne mi ruku i pozdravi. Na njegovom licu pojavi se iznenađeni pogled. Pušta mi ruku. Kakav gospodin, vjerojatno si misli. Možda mu je ta formalnost neobična. Traži odgovor u svojim blijedim cipelama ili dronjavim hlačama. Postane mi neugodno. Njegov se osmijeh ipak još drži. Puštam ga unutra i objašnjavam u čemu je problem, još na ulasku u stan. Očigledno je stručnjak. Ne želi komentirati prije nego vidi. Točno tamo, kažem, pokazujući na ormar.

On sjedi, prekriženih nogu, blizu kvara. Izgleda kao majstor za sitne popravke. U jednom trenu počisti smeće. Sada kima glavom s radosnim odobravanjem. Poseže za torbom. Patentni zatvarač je oštećen. Po sredini ga je zašio špenadlom. Otvara torbu i vadi alat. Napokon odlučuje skinuti kapu. Rukom prođe po ćelavoj glavi i osuši ruke na trapericama. Pogleda me…

"Vi barem imate još nešto kose. Sijede, doduše, mora da ste introvert. Ha, što ćeš. Život nas uči da gutamo emocije." Vraća kapu na glavu. Tko je ovaj tip? Nekakav filozof?

"Ja se idem presvući. Ako nešto trebate, zovite."

Trebao je nešto. Dodaje mi utičnicu i traži da je uključim.

Oblačim se i vraćam. Dajem mu čašu vode i pitam koliko će ovo trajati. Ako budemo imali sreće, mogao bi biti gotov za pola sata. Popije pola čaše i vraća se na posao. Odmaknem se dva koraka od njega, dijagonalno. Na prstima ima sitne ožiljke, s krastama. U dva pokreta prereže cijev. Shvativši da ću tako stajati kraj njega dok ne završi, počne govoriti. Kad bi cijevi bile one od starog željeza, trebalo bi nam cijelo jutro. Samo za mjerenje i lociranje. Nikad se ne može pronaći iz prve, tako da treba ostaviti prostor za grešku. Ako se prereže prekratko, nema natrag. Onda treba strugati. Ali najgori je električni izvor. Pucketajući zvukovi. Nikad to nisam volio. Hvala bogu, dobro smo. Sad je jednostavno. Treba samo spojiti krajeve i proradit će. Pričekat ćemo da se malo zagrije pa ćeš vidjeti. Onda, čime se ti baviš brate?

Moj red da budem iznenađen. Stariji je od mene sigurno više od dvadeset godina. Otkuda je došao ovaj "brate"? A opet, sviđa mi se što me tako zove. Kažem mu da sam bankar. To mu se sviđa. Vi ste zatočenici novca, ali fini je to posao, kaže. Htio sam da moj najstariji ide u školu, isto. Ali nismo si to mogli priuštiti. Prije sam ga znao voditi na pecanje, jednom tjedno. Stalno je govorio da će biti ribar kad odraste. Sada radi muziku kraj Bospora. Kaže da miksa pjesme, zovu to DJ, tako nekako. Kad je raspoložen, navrati s par piva. Onda pijemo skupa, i nakon nekog vremena, pred zoru, tiho ode. Kaže da teško spava u našoj kući. Jednom sam ga posjetio. Fino mjesto. Svi su skakali od veselja. Rekao im je da dolazim. Bili su puni poštovanja. Kažu da se s tabletom možeš uživjeti u ritam, ništa od stajanja.

Ali što je to za mene sada, u mojim godinama. Neka je njima i veselja i nevolja koje to donosi. Jesam li u pravu?

Imam i mlađeg sina. Prije sedam godina majka ga je uzela i otišla, zauvijek. On ne želi sa mnom razgovarati. Kaže da odem do vraga. Nisam ljut. Ljudi često misle da mrze one na koje nisu navikli. Osim toga, koja je korist od ljutnje. Je li nekomu čini dobro? Glas mu oslabi na toj zadnjoj rečenici.

Ne znam mu odgovoriti. Niti on to očekuje. On je pronašao svoje odgovore, oko svega je siguran. S ključem u ruci, zaposleno pričvršćuje vijak za sat. Istrese drugu ruku i dolazi do daha…

Uglavnom, prije sam imao dućan blizu željezarije. Nije išlo. Novac koji nih zaradio jedva bi pokrivao stanarinu. Moja bi mama, s druge strane, radila probleme u stanu čim bi je ostavio samu malo dulje od dva sata. Kad bih joj se vratio, ne bi me prepoznala. Naš je posao pokretan, kao što vidiš. Pa sam zatvorio dućan. Pet i pol godina brinuo sam se o njoj, od pelena do hrane. Nikad se nisam žalio. Um joj se rastalio na komadiće pred mojim očima. Jednog sam se jutra probudio i vidio da ju je napustila i duša. Rekli su da su to očekivali i da nije iznenađenje. Govorimo o majci. Kako to čovjek može podnijeti? Bez obzira što kažu, dio tebe umire s pokojnom. Ali svejedno treba nastaviti živjeti. To treba. Ja sam riba, tako da nisam baš navikao na samoću. Ali poslušao sam sinov savjet. Udomio sam psa, preko interneta. Zvali smo je Melly Jane. Ime moje voljene majke bilo je Meliha. Gledaj.

Ključ je stavio na pod. Zapalio dvije cigarete, jednu pružio meni. Plave su mu, pomalo zacrvenjene oči, svjetlucale. I iz njih je curilo. Izgledao je poput krojača koji ne može popraviti svojih ruku djelo. Otvorio je video snimku na mobitelu. Nagnuo sam se prema ekranu, pretpostavljajući da ću vidjeti njegovu majku. Na ekranu se pojavio pas koji dohvaća lopticu. Ostavila je lopticu na tlu i počela mahati repom. Vidim njegove sive čarape i čujem njegov smijeh kroz koji joj govori: dobra cura! Tri puta odgledam video pa mu vratim mobitel. Lijepo, kažem. Psi su dobri, kaže on. Protrlja oči kako bi objasnio. Takav sam bio kad sam izgubio oca. Postao sam djetinjast. Nema veze, ne obaziri se na mene. Ili se obaziri. Što mogu? Svijet je takav kakav je. Moraš znati što želiš. Ako ne znaš što želiš, onda ne možes biti ni nesretan. Ako zbog ičega žalim, to je zbog toga što sam taložio osjećaje umjesto da ih jednostavno pustim van. Samo se gomilalo tu unutra. Zauzimalo koristan prostor.

Ponovno je utihnuo. Ne priča o svom ocu. Isključio je mašinu i podignuo cijev. Jedan je kraj pokrio rukom, a kroz drugi puhnuo. Uspjeh. Okrenuo se prema meni i namignuo. Drago mi je. Ne zato što je popravljeno, nego zato što mu opet vidim osmijeh. Škripanje vrata koja se otvaraju na katu iznad prekine našu sreću. Pojavi se miris jasmina koji se smješta u zabrinuti dio uma. Prođe nas jeza. On drhtavim rukama pokuša namjestiti cijev, dok ja ukočeno slušam odjek potpetica koje su sve bliže i bliže.

Koraci stanu. Sređena je, u majici bez rukava. Crnoj. Crvena suknja srednje dužine. Dopleše do nas. Naredbeno izgovori: "Nadam se da sve ide glatko gospodine Oğuz." Umjesto da odgovori, odluči joj uputiti osmijeh. Ali ovaj je osmijeh drugačiji od prijašnjih. Rubovi usana bojažljivi su i nervozni. Njezin neugodan pogled pronalazi i mene. Zuri u mene zlokobno. Ne želim da itko ovdje puši, kaže mi. Prebaci kosu na stranu i nastavi se spuštati stepenicama.

Čovjek vrati cijev. Učvrsti je. Pobriše prašinu s nje i lagano počne pospremati alat u torbu. Osloni se o ormar i podigne. Namještajući kapu kaže da mogu upaliti ventil kroz pola sata. Pružam mu novac. Brate Oğuz, kažem, imaš li kakve planove za večeras? Osmijeh od malo prije vrati mu se na lice i zabljesne. Dogovorimo da ćemo se sastati u osam, kraj zaljeva. Povest će i psa.

Bilal Yildiz

* Raki: jako tursko alkoholno piće, destilirano iz žitarica, obično aromatizirano anisom

Prevela: Nina Bajsić.