Svjetlana Lugar

Rosa, 60-godišnjakinja, prosjede kose zategnute u nisku punđu na zatiljku, naočala s dioptrijom i okvirom iz sedamdesetih, stanuje u Novom Zagrebu na visokom katu u neboderu. Umirovljenica koja si dopunjava kućni budžet radom u domaćinstvu intelektualaca bez djece, sedam sati dnevno, pet dana u tjednu, svaki dan si priprema kuhani obrok. Nikad udavana, bez djece.

Rosa svake subote ima detaljno spremanje svog jednosobnog stana, a nedjeljom popodne odlazi na groblje. Grob nema nikakvih ukrasa, čak ni imena, samo mu održava estetsku jednostavnost njegovanjem zelenih sadnica. Monolozi koji se naziru u pomicanju usana, dok stoji uz grob, ne prelaze u zvuk, i nisu upućeni pokojniku ili pokojnici, već sudbini propuštenih prilika. Samo ponekad, obrati se majci, ali ne da joj predbacuje (ne, to sigurno ne, jer bila je željeno i voljeno dijete), već da joj oda priznanje da je bila u pravu.

Zimi, kad su dani  kraći, odlazi na groblje prijepodne.

U nedjelju, pred Valentinovo, upravo se udaljila od groba i zakoračila prvim koracima po asfaltnom putu. Presretne je grobar, kojeg poznaje iz viđenja, zaželi mu dobar dan, a on odzdravi i obrati joj se:

- Poštovanje milostiva, već sam se prestrašil da vas ne bum vlovil. Povedali su mi u upravi da grob tri sedam dva mora još dugo čekati da se proda, pa se možete prešaltati na njega, to vam je dva reda nižje, eno tam, poglejčte na polju dva pet, ovog su prodali, …ma kam ste prešli…, milostiva kaj ste počeli bežati…, pa ja vas razmem.. ni to ništ čudno da ste si izabrali…i tak su svi mrtvi skup… milostiva… milostivica… azo.. pa ja ju se sećam još s polja jedan dva i tri jedan!