Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Alen Kapidžić

Subota
09.05.2009.

"Naše ruke nisu vezane,
naše ruke nisu bludnice.
Idemo!"
Ekatarina Velika

– Šta je, Mali? Nisam te vidio na prosvjedu.
– Ma, ništa, ono… – napućio je usne. – Bio sam na marendi, pa me stislo, pa sam morao na WC…
Meho ga je promatrao.
– Stislo te ne WC?
Malom zastruji kroz trbuh napetost koju nije osjetio od osnovne škole. Slika oca na tren izmijeni Mehu.
– Stisnu' će tebe kad te ova bagra lopovska izbaci na cestu i ne budeš im'o za kruh! Vidje' ćeš onda kako ćete stisnuti kad budeš bio gladan! A ti se samo skrivaj po WC-ima!
Kako je Meho hvatao zalet tako se struja u utrobi sve više kovitlala.
– Pu! Majku vam izdajničku! – Meho pljune na prazno. – Svi ćemo otić' u tri pičke materine zbog takvi' k'o što si ti! Nije ni čudo da nas vuku za nos i jebu nam majku i prodaju nas za kunu! Sramota! Može te biti sramota! Tebe i sve druge šta se kriju po WC-ima kad se treba borit'!
Mali je stajao i buljio u Mehine plave pobješnjele oči. Usred vrtloga davno izgubljene emocije, iznenadilo ga je shvaćanje da oči mogu biti lijepe bez obzira na raspoloženje. Napetost je željela grunuti na usta i kroz šake, ali je bio paraliziran. Osjećao je ubrzano lupanje u grudima i pomislio kako će mu srce pući.

Meho razočarano odmahne rukom, okrene se i produži u svoj OUR. Sa svakim njegovim cokulastim korakom napetost je opadala.
– Ma, pusti ga, Mali – čuo je glas sa strane kad je Meho bio izvan čujnosti. – On samo galami. A gdje je bio kada smo mi branili našu 'Rvatsku, a? Bio je na nekoj poštedi, radnoj obvezi, bolovanju, šta ti ja znam. Sve su ti to muslići koji se sad prave nešto pametni i dižu revoluciju, a nigdje ih nije bilo '91. Majku im balijsku! Nije im dobro u našoj 'Rvatskoj. Oni bi, valjda, neki socijalizam, šta ti ja znam. Sve ti je to stoka jugonostalgičarska…
Mali se odlijepio od ispranog loga brodogradilišta na Mehinim leđima i pogledao Ivu. Nos prošaran ispucanim kapilarama i glatki praščići-obraščići.
– Ništa se ti Mali ne boj! Ti si naš!
– Naš?
– Naš, nego šta! Pravi 'Rvat! Od stoljeća sedmog! Znao sam ti ja oca. Čovjek i po je bio! Ljudina prava!
Sjetio se straha i vlastitih dječačkih molitvi koje je mantrao dok se vraćao iz škole gledajući je li očev auto parkiran pred zgradom. Ivine oči nisu bile bistre kao Mehine.
– Šta je, Ive? – pitanje dođe s boka. – Opet gnjaviš Malog, a? Balije, četnici, partizani? Koji su sad krivi šta će nas zatvoriti?
Ivo se lecne i ustukne:
– Europska unija! Eto 'ko! Ne žele da mi Rvati radimo brodove jer smo bolji od nji'!
– Reci mi, a je l' ti i Europska unija kriva šta spavaš u kontejneru za radnog vremena pa onda ostaješ prekovremeno i tučeš satnicu? Znaš li ti, Ive, koliko košta sat tvog rada, a?
Ivo je žmirkao.
– Ne znaš, je l' tako? E, pa, Ive, ti tvoji "prekovremeni" sati, to je ono što nam nabija penale. Te farbe koje švercaš kroz portu i prodaješ na crno, to je ono što nas uništava, a ne Evropa.
– 'Naš šta, Robi…
– Znam, Ive, znam. Poznajemo se mi.
Ive ostane još trenutak, a onda se okrene i otklipše mrmljajući. Robi i Mali krenu prema navozu.
– I kako je bilo na prosvjedu?
– Ma smijurija. I bolje da nisi ni došao. Nije nas se skupila ni trećina. Svi se nešto smijulje i skrivaju iza kapa kad prođe kamera. Djeca. A znaš šta možeš očekivat od djece? Da se popišaju u sudoper kada ni'ko ne gleda. Gotovo je sa škverom. Već smo prodani.

Lahor straha sjecne Malog kroz ošit. Odnekud glavu pomoli i tuga. Podigne pogled prema gotovo dovršenom brodu i pomisli: "Kako nešto tako golemo može nestati?"
– Nego, danas je u Art kinu dokumentarac o EKV. Ideš sa mnom?
– Ma, ne znam… Nisam ja njih nikad slušao…
– Daj, ne seri! EKV je najbolji bend iz bivše Juge! Trebaš malo širit horizonte!
– A, šta ja znam… Ne znam šta će Lili…
Robi se nasmiješi:
– U 15 do 7 ispred Croatie. Nemoj kasnit'! – priprijeti prstom i obrvama.

* * *

– Bili ste na vijestima u podne. Nisam te vidjela. Ionako svi izgledate isto u onim plavim tutama. Šta vam ne bi mogli dizajnirati neke nove, ljepše? Recimo u različitim bojama. Svaki odjel ima svoju boju. Mogli biste se tako i izdaleka raspoznavati. I dajte nekom da vam napravi nove kape za prosvjede. U ovima ste totalno smiješni.
Srkao je misleći kako se juha iz vrećice nikako ne može usporediti s maminom. Ova mu je izgledala nekako plastično, a ako je ne bi pojeo istoga dana – sutra bi je morao proliti u zahod. Stoga se trudio svu pojesti.
– Ne vjerujem da baš sad razmišljaju o novim tutama. U različitim bojama. Znaš, postoji mogućnost da nas zatvore.
– Ma, nemoj se brinuti. Vi ste preveliki. Neće vlada dati da vas zatvore. Previše ste važni.
– Nisam siguran da to nešto znači – prestane jesti i pogleda je. – Zaista bi' mogao ostat bez posla.
Brljala je po tanjuru. Kosa joj klizne na obraz i ona je vrati za uho. Iscijedi osmijeh:
– Sve će bit' okej.
Vratili su se tanjurima i žvakali do pred kraj bez riječi.
– Odličan ti je ovaj umak – namakao je mekanu sredinu kriške stišćući je trbušastim dijelom vilice.
– Ti se sviđa?
– Da. Ful je dobar. Nego, bi htjela da se zaletimo do Croatie večeras? Ima neki dobar dokumentarac o EKV?
– EKV? Šta su to neki Srbi?
– Paaa, da, ovaj…
– Pa šta ti njih slušaš?
– Ma, ne! Nego me je Robi zvao pa sam mislio da idemo skupa…
– Znaš da ti ja nisam od tih dokumentaraca… A pogotovo ne za gledanje tih srpskih rokera. Samo ti idi.
– Oće ti bit' bed ostat' sama doma?
– Neće. Esemesat ću Mirelu pa ću skočit' do nje – ustala se i otišla u dnevni.
– Oćeš dovršit' ovo što ti je ostalo?
– Ne – čuo je kako nabada tastaturu brže od singerice.
Ustao je i počeo spremati stol.
– Jooj, srce si. Ne moraš prat suđe, ću ja sutra.
– Ma, ne, okej je. Mogu i ja… Imam još pol ure vremena.
– Idem se istuširati jer mi sva kosa smrdi na gulaš.
Podigao je obrve:
– Nisam primijetio.

Počeo je prati suđe, ali mu je pritisak vode naglo opao kada se počela tuširati. Pomislio je da je bolje da prekine jer bi možda mogla ostati bez tople vode. Nije mu bilo jasno kako crvena kazaljka ne može prijeći polovicu skale iako je regulator okrenuo do samog kraja. Razmišljao je o starosti bojlera kad je zapištala obavijest o primitku nove poruke. Obrisao je ruke u grubu kockastu krpu i otišao u dnevni po mobitel.
– Ej! – derao se na vrata kupaonice nadglasavajući šum tuša. – Ti i Mirela niste normalne. Jučer si išla kod nje, a ona ti šalje poruku: "Jedva čekam da te vidim!" Šta ste vas dve neke lezbe? Ej, ako je tako, daj me ubacite koji put u sendvič! – pomisao na Mireline krupne grudi razvije mu osmijeh.

* * *

"Pa gdje sam ja to sad?", podigne bradu i ugleda golemu tristotonsku dizalicu kako brekće i stenje sporo noseći sekciju broda. Žuto oko jutarnjeg sunca namigne kroz debele čelične sajle.
"Mislim, jebem ti ja taj film, znaš!", Osvrnuo se, ali sugovornika nije mogao naći. "Di je sad Robi kad ga najviše trebam? Kako me samo sjebo s tim dokumentarcem! Peder obični!" Sporo se gegao prema svlačionici.
"Mislim, drugo je bilo kada se onaj šupak od Cobaina ubio. To je živi kurac! 'Ko ga jebe! Kao on se nije znao nositi sa slavom pa se ubio! Ej, kao on je imo jebenih problema!? A nama će škver zatvorit! Ma, puši kurac šupčino! Dobro je da si se upuco jer bi' te ja, debilu! Al' ovo je nešto drugo! Pomriješe ljudi samo tako! SIDA, srčani, rak… Jebote, smrt hara!"
– Šta je, Mali? – sustigne ga Dule iz predmontaže.
– Ma, ništa… Nisam dobro spav'o. Dig'o sam se u tri pišat' i nisam mog'o zaspat do pet.
– Problemi, a? Znam, znam… Mogu nas sve otpustiti. Nije lako. Al' šta tebe briga? Ti si mlad! Lako ćeš nać' pos'o! Nemaš se šta brinit! A vidi mene, staro kljuse. Trebo bi' u penziju za koju godinu. Ko će mene uzet' ako nas zatvore? Eh, jebeno je… Jebeno.
Koračali su naporedno.
– Jeste li kad razmišljali o smrti? Ono, da ćete jednog dana umrijet'?
Dule ga pogleda:
– Eee, Mali, Mali… Ima i gori' stvari od smrti. Vidje' ćeš – i ubrza.

* * *

– Gle, ajmo se oženit!
Skrenula je pogled sa šarenog magazina mljackajući žvakaću.
– Ne, zbilja! Ajmo se oženit – nije znao zašto je pomislio kako neće uspjeti. – Živimo već tri godine zajedno, dobro nam je, slažemo se… Mislim, šta čekamo? Možemo imati i djecu. Mjesta ima…
– Djecu?! – prestala je žvakati. Magazin klone na koljena.
– Pa, da… Ono… Šta?
– Šta ti je?
Stajao je nekoliko trenutaka jezika zalijepljenog za nepce, trzajući bradom i pokušavajući odlijepiti usne ne znajući koji je odgovor točan.
– Ne znam – preda se na kraju.
– Je l' bilo nešto na poslu?
Opet mu je netko stisnuo pauzu na audio-reproduktivnom aparatu.
– Je… Ma, nije se ništa dogodilo na poslu. Sve je okej. Mislim, zašto se ne bi oženili, imali djecu? U čemu je problem?
– Kako ćemo imat' djecu kad možeš dobit' otkaz?
– Neću dobit' otkaz! Borit' ćemo se! Sačuvat' ćemo firmu! Nećemo je dat'! Kužiš? – opet se rasplamsao.
– A šta ako ne uspijete?
– Nema veze! Mlad sam, jak, zdrav! Naći ću neki drugi posao! Ajmo se oženit'!
– Ne znam… – otezala je. – Sve je nekako postalo nesigurno.
– Gle! – prišao joj je, čučnuo i primio za ruke. – Ako to zaista želimo, ništa nas neće spriječiti.
Okrenula je lice prema prozoru.
– Ne znam jesam li spremna na tako velike korake u životu. Možda vjenčanje nije najpametnije što bi sada trebali napraviti.
Kako ju je promatrao tako mu je entuzijazam splašnjavao. Pridružio se njenom pogledu kao da će tamo negdje na modrim obroncima Učke pisati točno rješenje.

* * *

Nekoliko puta je prošao pored tibo kućice poput Balthazara. Osvrtao se gleda li ga tko. Stao bi, gledao u pod pa se malo češkao iznad obrve. Odjednom iznenada zakorači u suprotnom smjeru od ulaza zatim naglo zakoči i skoro potrči prema vratima. "Kuc-kuc" je skratio na "ku" i raskrilio vrata. Meho se trzne za stolom i ispusti punu žlicu variva. Masna tekućina razlije se po gruboj dasci.
– Šta je sad, u pičku materinu?! – drekne i okrene se.
Mali se nije micao s praga plitko dišući.
– Ja ću… Ja ću doć' na Korzo sutra! – gotovo poviče. – Treba li šta pomoći? – doda tiše.
Meho se nasmije.
– Heh, a jesi i ti neki! Ne treba. Samo dođi.
Vrata se zatvore, a Mehi se učini da je marenda ukusnija.

* * *

– Šta je, Mali? – presretne ga Robi dok je skoro skakutao prema radnom mjestu.
– Ne znam, nekako mi se sve promijenilo otkad sam pogledao onaj dokumentarac… Kao da nešto moram napraviti. Razumiješ? Mislim da ću se oženit i imat djecu.
– Djecu? S čim ćeš ih hranit', ako nas izbace na ulicu? Možda ne bi bilo loše da još jednom razmisliš?
– Neće nas izbacit'! Moramo se borit'! Kužiš? Organizirat' ćemo još prosvjeda! Pisat ćemo peticiju i… – presuši.
– I?
– I šta ja znam! Nemam pojma, al' mora da postoji još puno toga šta možemo napravit'! Idem večeras na Korzo!
– Odlično! – usklikne Robi i pljesne ga po leđima. – S tobom sam! Baš me zanima kako će sve ovo završit! Nemoj kasnit'.

* * *

Zatvorio je vrata veselo pozdravljajući:
– Hani am houm!
Stan je bio mračan. Upali svjetlo. Po tišini je znao da u njemu nema nikog. Prazni stanovi posebno šute. Iako nije želio priznati, znao je. Posljednjim ostacima nade prođe do kraja hodnika, proviri u dnevni i uđe u kuhinju. Još jedan klik šaltera. Na stolu se bijelio presavijeni papir otkrivajući vitičasti rukopis. Na točkama, tinta je probila bjelinu.

– Jebote, e… A nikada nisam slušao EKV.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu