Vasiliki Petsa

12

Moj otac. Moj otac. Što želite da vam kažem? Da je posjećivao Ukrajinke na selu? Da je vikendom pomamno gledao djevojčice koje su živjele u susjedstvu, to da vam kažem? To me pitate? Svi ste vi govnari. Ne gledate svoja posla. A moj je otac počeo od nule. Ni od čega. Nije imao niti cipele da obuče. Samo gaće na guzici. I što ćete mi vi reći. Partizan, u brdima, izjedale su ga uši da bi se on borio s fašistima, da bi ga na kraju istrošile drolje, a pričao bi o Zahariadisu . Brat, govorio je. Brat kojeg nije imao. Neshvaćen i taj. Pa što ima veze što je bio staljinist? Što je on kriv ako je Staljin bio izopačen i što nas je prevario? A kad je Papariga  došla u selo, čim ju je ugledao u svojoj kući, zaplakao je. Svi ste vi hulje. A još ste i drski. Jer kad prolaze Ukrajinke svi gledate u njihove sise i cure vam sline. Moju je mamu pak volio. Držao ju je kao kraljicu. Zvao ju je imenom odmila sve dok nije umrla. I nikad nije pogledao niti jednu drugu ženu. Ljubav, kužiš? A nas bi posjeo u krilo, pričao bi nam, igrao bi se s nama, a ne poput drugih prostaka koji se ne približavaju svojoj djeci osim kad ih žele izmlatiti. Znam cijelu '46. napamet. Od svoje pete godine. Spomenuo bi Varkizu  i pljunuo bi na zemlju. I vojne kabanice u skladištu. I kako se nikad nije pokrivao dekama od Unre. Drhtao bi od hladnoće, ali ne bi se pokrio. „Neću te proklete deke", vikao bi kad bi ga mama pokrila po noći kad je mislila da spava. Imao bi temperaturu 40, no deku nikad. I onda bi ga mama zamatala u svoje podsuknje da jadnik ne dobije upalu pluća. Svi ste vi pederi, usuđujete se još nešto govoriti. O mom ocu, je li? O mom ocu?

20

Policijska reportaža, kaže. Šalju Sobolosa  u neko zabito selo? Hm, ne šalju ga. Fare la gavetta kako to kažu Talijani, crnčenje na grčkom. I s autom i neplaćenim benzinom. Što god da napiše, mi ćemo ti to dati. Da, znam. Baš ih briga za mene. Ti si iz provincije pa ćeš se bolje sporazumjeti. Kao da je to sve isto, bilo da je Hania, bilo da je Evros. Provincija, „manja urbana sredina" na pomodnom suvremenom dijalektu, sve bacaju u isti lonac. Atenjani, jebi ga. Napravili ste bordel od Atene, na svakom uglu kriminal, i još više raste. No na selu, ha? Rustikalna požuda očiju. Bukolička pornografija. To je posve drugi svijet, kaže ti. Barbari, koze i bouzouki  klubovi na svakih par kilometara autoputa s plaćenim karanfilima  i razbijenim tanjurima pod nogama svake pevaljke. To znaju. To žele znati. A ja da sam za volanom, i da imam pet sati vožnje. Ti razgovaraj sa susjedima, ti ćeš dešifrirati što kažu, shvati o čemu se radi, ili je stari pokvarenjak ili su cure drolje. Izaberi i uzmi što ti se učini lakše. Postigni i bijes kod rođaka žrtve, poslikaj i koju fotografiju od kuće, izdaleka, jer joj se ne može prići, terra incognita, Zona Tarkovskog. Imaju i redateljski pristup. I da staviš u kadar neku ružnu kuću, ali bez kokošinjca da se ne naruši poezija. Pa što da radim, da naganjam kokoš da se makne? Naganjat ću kokoš, to ću raditi. Naguravat će se babe želeći svaka da prva govori. Da kaže što zna, što je vidjela, da je nešto čula. Od toga sam pobjegla da tome umaknem, zar ne znam to dobro? I ja bih pobjegla, i sa šesnaest godina i sa deset da sam imala petlje. Svi su oni prljavi tračeri. Da se opravdavaš i da izvještavaš o svakom koraku. Tamo da vidiš Panoptikon. Pantepoptikon koji je tamo sveprisutan. I neka ti Bog pomogne. Da svratiš, poslije, do kafića, a da se svi okreću kao da im cure sline. Samo jedan da dođe da ti stisne ruku, taj će nadrapati. Muškarci, nisu vidjeli, ne znaju, nisu čuli. I što je najbitnije: nisu to očekivali. Mi smo mirni, kažu ti, a iza ugla, u hotelima susjednog grada, zvijeri. Najveće drame, najtvrđi pornići. Najbolje reportaže koje nikad neće biti napisane.
A imam još tri sata vožnje.

23

Tražila je da me vidi. Dolazila je samo kad me trebala. Ne zato što je vjerovala, čak niti svake nedjelje. Kad ju je situacija pritisnula, kad nije imala s kime razgovarati, a nije imala. Ili da zatraži oprost. Od koga? Da ne bi osjećala grižnju savjesti. Svi tako rade. Dolaze k meni po oprost i poslije ponovno dolaze iz istog razloga. Da izbrišem dosjee, da ne bi Nebo mjerilo, kao da na Zemlji ne mjere. Ali pretpostavljaju da na drugom svijetu očekuju mjere. Dolazi u obzir ono što sad, ono što ovdje radiš. A kajanje da traje tjedan dana. Ili i kraće. Ne mijenja se čovjek. Što to radim, reći ćete mi, zašto ustrajem kad ne vjerujem. Zato što drugi vjeruju, zato. Zato što osim krivca dolazi i žrtva da se utješi. Da joj kažem da nije kriva. Ponekad pomislim da ne bih bio potreban da u selu ima psihologa. Možda bih otišao na svoje imanje u Pilio, miran, s nevinim božjim bićima. Guši me ljudska zloća. A žrtva, prazna riječ. Da se spasi čovjek. Raj i pakao, dok su „Pakao drugi". Ovdje. Za ono što je dalje ne znam. Živim sam, viđam druge ljude svake nedjelje ili na velike blagdane. To je dovoljno. Meni je dovoljno. Što se tiče Boga, nemoj me pitati, molim te. Postoji, kažem. Ali ne pričam s njim. I ne čuje me. Ostavljam ga na miru i on mene. Tako se slažemo. Gradim rajeve da bi ih drugi rušili. Zazivam kraljevstvo nebesko u jednom zemaljskom mučilištu. Pitala me dokle Bog oprašta, pri čemu je „Bog" rekla toliko ironično da sam se uvrijedio, i ako to želimo, da li se sve može izbrisati. Može li se o svakoj krivnji pregovarati i može li se svaka preokrenuti. Nešto je spremila i htjela je garanciju unaprijed. Bog može oprostiti, no čovjek bude povrijeđen i postaje loš. Tako napreduje Povijest. S dominom grijeha. S ranama koje se gnoje. To sam joj rekao. Nisam je išao vidjeti, rekao sam da sam bolestan. Dok ne dokučim o čemu se radi. Dok ne shvatim tko je kriv. Dok ne uvidim kome se treba oprostiti. Ako se treba kome oprostiti. Dok ne uvidim; ali ne vidim. Odbijam vidjeti. Neka oprosti Bog. Ja sam čovjek i „ništa ljudsko nije mi strano".
No svi oko mene su strani.

25

Doveli su je u noći. Kako mi stare ne bismo ništa skužile. Ja nisam spavala, ona pokraj mene je hrkala k'o traktor, a ako bi je malo gurnuo, dobio bi pljusku. S crnim tabanima koje ne pere niti na Uskrs. Albanka, što možeš očekivati? Nagovorio ju je kum da ubiju njenog muža, da ispadne kao nesreća, bacili su ga u autu u provaliju, nema ga više, jadnika. Da proživi svoju ljubav, gadura. Nesretnik je radio na gradilištu, od jutra do navečer, kičma sva u lumbagu, da bi se dama mogla lijepo odijevati i mirisati za ljubavnika. I poslije će ti reći, nemoj biti rasist. I još jedna koju sam znala, isto je to radila, samo što je svekrva nije uhvatila na djelu. Čulo ih se do Albanije kako su se čupale za kosu. Sve su takve. Ova mi se ovdje učinila mladom, kao da ima petnaest godina, i to jedva. Još joj nisu pravo izrasle sise. Došla je kod nas, sjela je u jedan ugao, pitala je dvije-tri stvari, ostale su je prekorile. Dobila je i pljusku od jedne Albanke koju je probudila da je nešto pita, pa je ponovno sjela i nije pustila ni daha. Dobro će ti biti ovdje, govorili su joj krezubi frajeri kojima su curile sline, vidjeli su mladu djevojku i namirisali su svježe meso i nježnu pičkicu, podivljale su čavke. Došla sam do nje, sve druge su me čudno pogledale, dođi, kaže ti. „Da bi bila ovdje, nešto si morala učiniti. Ne pitam te što. Sve imamo neku priču i svoj grijeh. Neke više. Neke su ih stekle ovdje, unutra. Spavaj uvijek s facom prema van", rekla sam joj. Da možeš otvoriti oko da vidiš, ako zatreba. Da su ti usta spremna ugristi. I da si se opružila po cijelom krevetu, kako nitko drugi ne bi stao. Zadnja idi spavati, prva se probudi. I nikad nemoj tražiti uslugu. Pičku ćeš lizati, to ti ja kažem. Snalazi se s onim što imaš, a ako ti nešto fali, dođi k meni. Vidiš onu tamo? Izdaleka. Nemoj je gledati, nemoj nikad s njom razgovarati. Da si poput duha, možeš li? Što si tako problijedjela? Ma ne pravi duh, hahahahaha, ali ti si uistinu postala poput duha. Ajde legni sad i sutra ćemo pričati. Što me gledaš? Želiš još uspavanku? Bit ćeš na nogama od šest, nećeš sama ustati, druge će te povući za kosu, i da nisi neki zahod slabije očistila jer će te ove izmaltretirati. Skoči na gornji krevet, što da ti radim kada si nova. I sutra ćemo pričati, ne možemo se izgubiti.
Hahahahaha.

(Iz romana Sjeti se, 2011.)

PREVELA Nives Fabečić

***

VASILIKI PETSA rođena je 1983. u Karditsi. Studirala je teoriju medija i kulture na Sveučilištu Birmingham te europsku književnost na Oxfordu. Djelo joj se prvi put pojavilo u antologiji Zamisli svoju budućnost u gradu koji se mijenja (2009) nakon kojeg je uslijedio roman Sjeti se (2011). Obje knjige su naišle na odobravanje kritike a Vasiliki je prepoznata među glasovima grčke fikcije koji najviše obećavaju. Ove godine dobila je stipendiju Grčkog nacionalnog centra za knjigu.