Iskreno
kad bismo bili doista iskreni,
ne bismo tako mnogo pričali o iskrenosti
općenito bismo manje pričali
ili sasvim šutjeli
kad bismo bili doista iskreni,
rekli bismo 'neiskrena sućut'
ili 'nesrdačni pozdravi'.
'nesrdačno Vaš –
Grajauskas'
i uopće bismo mnogo manje pričali
lakonski
ne bismo pitali: kako živiš, kako si
pitali bismo izravno, kako je s umiranjem?
i iskreno odgovorili: hvala, dobro.
Sva istina o vitezovima
vitezovi su svi do jednog
strašno neumješni: ništa drugo
ni ne znaju, tek razmahivati se
mačevima
kad bismo viteza zbacili s konja,
vidjeli bismo kako leži na leđima:
poput smiješnog svjetlucavog kukca
koji mlatara tanahnim nožicama
(oni ljući tada još zuje i
padaju, vrteći se ukrug poput
pogođenog tenka)
da, takvi su oni,
ti vitezovi
a sada me svuci,
draga, nag sam i vitak
pod tim zahrđalim oklopom.
***
pisao si očito lažnu
istinu
o stvarnosti koja ne odgovara
stvarnosti
pričao si o ljudima
kojih nema na naslovnicama
ni među naslovnicama ih nema
kad smo rekli 'šuti'
šutio si
no nekako ironično
što da sad radimo s tobom
takvim
određujem ti pokoru –
sedam puta ples sa zvijezdama
i tri eurovizije
Slijepi spoj
Tko sam ja?
Ne znam što bih rekla.
Kako izgledam? Kako komu. Jednima
smiješna, drugima strašna. Još nekima –
nikako ne izgledam. Oni će i biti
najbliže istini.
Kakva sam?
Slaba i nemilosrdna.
Kao dijete. Ili kao slijepac.
Gdje sam? Otprilike na pola puta
između tržnice i mosta, u sjeni starog
kestena – no to nije važno, uvijek me možeš
uhvatiti za ruku i odvesti nekamo.
Koliko mi je godina? Bezbroj,
mislim, bit će nekih tristo.
Ljudi se o mene trljaju bokovima, zato
je moja koža tanka poput papira.
Što radim? Stojim.
Čekam dok me ne napišeš.
20 milja do Sjevernog pola
Kad je posljednji, najvjerniji pas,
s osjećajem krivnje u očima krenuo natrag,
dalje sam išao sâm. Oči u oči sa svojim
zamišljenim Sjevernim polom.
Išao sam sasvim sâm, razmišljajući –
Bože, kakvo me mnoštvo ljudi
ispratilo na taj put, koliko je
svega bilo, iskušano i izgubljeno
Bože, toliko ljudi: ostavljenih
i ranjenih, toliko nade i
razočaranja, da bih mogao biti
to što jesam, tamo gdje jesam –
Bože, mislio sam, kakva svita,
kakav svečani pogrebni kortež
meni, običnom putniku koji je čitav život
slijedio jedan jedini cilj:
od onih, o kojima govore:
'taj mladić je uporan',
postat će jedan od onih, kojima se dobacuje:
'predaleko si otišao'.
* * *
Prva polarna ekspedicija, tijekom koje je bio osvojen Sjeverni pol, bila je organizirana 1909. godine. U njoj su sudjelovali poručnik Američke mornarice Robert Edwin Peary, Afroamerikanac Matthew Henson, četiri Inuita – Ootah, Seegloo, Egingway, Ooqueah – i šesnaest pasa. Godine 1996. napravljena je analiza kopija Pearyjevih bilješki, pronađenih sretnom slučajnošću. Znanstveno je dokazano da je Pearyju do Sjevernog pola uistinu ostalo oko četrdeset kilometara.
***
eto, u pravu si – propjevao sam i
prokockao, šeprtlja, pa što sad,
tako mi je izgledalo dobro i lijepo
i pravedno
nikada ti to nisam rekao,
ali uvijek su mi se činili smiješni
svi ti tvoji ozbiljni besmisleni poslovi
i jurnjave
kako marljivo i poslušno
slažeš slamku do slamke, kako
ustrajno proizvodiš neke nalik
sebi –
bezglasne, bez sluha,
nevesele, mrave ratnike i
mrave radnike
uvijek sam se pomalo plašio
tih tvojih šapa lopata
tog tvog mrkog i praznog pogleda
te tvoje uporne ravnodušnosti
a sada je, eto, došla jesen i ja
više ne znam, istinu govoreći, što
je sad bolje – tako kao ja
ili tako kao ti
znam da se jesen i nas dvoje
trudimo najbolje što znamo
i ponekad bi nam čak uspjelo
zagrlimo se sada, ravnodušna moja
radišna prijateljice, dolazi jesen
da nas dokrajči.
***
i opet je u nevolji ta crvena mazda
pod prozorom: bolesno osjetljiva, kao da
joj je netko odrao kožu, zavija od
udara vjetra, najslabijeg pirkanja
u krvavi mišić
i ja sam tako vikao, odrane kože,
čim sam osjetio da mi se primiče
život – vikao sam, zapomagao,
jadao se da je oštar
taj kučkin jezik
zatim sam utihnuo: vjerojatno se ispraznio
akumulator – mislio sam, odmorit ću se,
meditirati malo buku svijeta,
no da ne bi, ta vičem i dalje
i šuteći
(od udara vjetra, od najslabijeg
pirkanja, pa rekao sam već)
molim te, Gospodaru, budi milostiv
tom možda i neprikladnom predmetu koji
ti je uvijek služio kako zna i
umije, čitavom svojom
smiješnom mehanikom
probudi se, Gospodaru, pruži svoju
spasonosnu ruku – ta tebi je dovoljno
samo prst pomaknuti da utihne
taj vapaj, preklinjem te,
pritisni daljinski.
Sama samcata pjesma
eto pjesnika koji čuje
glasove i to mu je već dovoljno
eto pjesnika koji pokušava ispovraćati
dušu, jer mu nije potrebna
eto pjesnika koji sjeda u velik
kamion i vozi zaklanu živinčad
eto pjesnika koji se pravi mladim, ruke
u džepovima, beznadno zastarjeli žargon
eto pjesnika koji želi biti pilot,
no bit će pjesnik, jer čita dok jede
eto pjesnika vukodlaka, pjesnika samo
noću, a danju je knjigovođa
eto lukavog pjesnika, jer zna
što objaviti, a što odbaciti
eto beskrajno ozbiljnog pjesnika koji čini
jedno te isto i još neprestano ponavlja: pišem malo,
stihove dugo nosim u glavi, a eto
pjesnika kojeg ništa ne brine
eto pjesnika romantičara koji posvećuje
stihove konobaricama i brzo se raznježi
eto drugog pjesnika koji pere ruke
i zvižduće dok šume zahodske gajde
eto pjesnika koji slavi prirodu, kao da
njoj treba njegovog slavljenja
eto pjesnika koji nije napisao ni jedan
dobar redak, no to ništa ne znači
eto modernog pjesnika sa svojom svitom,
koji tajno mašta o znanstvenoj karijeri
eto pjesnika intelektualca koji je uvijek želio
biti moderan, no nije mu pošlo za rukom
eto naivnog pjesnika koji gleda u ono
što je napisao i zahvaljuje Svevišnjemu
eto pjesnika u svoj svojoj dobroti, dva tri
dana prije no što poludi
eto pjesnika mističara koji si lomi
vrat u kabali
eto pjesnika u čijoj je kupaonici
goli plakat Marilyn Monroe
eto pjesnika koji nema Monroe ni
kupaonice i pere se u lavoru
eto pjesnika stjerana u kut, ljutita i preplašena,
kojeg je ostavila žena
eto pjesnika koji žrtvuje pjesmu metaforama,
a eto drugog, koji žrtvuje metafore pjesmi
a eto pjesme koja je žrtvovala pjesnika,
kovrčavu ovčicu, ma što pričam, cijelog ovna
sama samcata pjesma:
takve je dosta svima.
***
Gintaras Grajauskas
S litvanskog prevela Mirjana Bračko.
Foto: Jonathan Pio / Flickr
