Revija malih književnosti 2016: Benelux
Autor: Nicolas Ancion (Belgija)
Prevoditeljica: Lea Kovács (francuski)
***
Shi Yinnan previše je popio. Tijekom razgovorā hopsao je od čaše do čaše i, poput klokana na amfetaminima, nije se mogao suspregnuti od skakutanja. Postajem pravim Zapadnjakom, mislio je Yinnan prolazeći mramornim predvorjem Palače lijepih umjetnosti. Crni smoking bacao je tamnu sjenu na mramor koji je blistao od popločane obloge, dok su mu nedavno učvršćene potpetice engleskih cipela na vezanje ritmično kuckale prema izlaznim vratima.
Na vratima s dvostrukim krilom i okvirom od svježe navoštene drvenarije oker boje Yinnan primijeti vlastite obrise u odrazu blještava stakla. Iza stakla bili su svježa rujanska noć, automobil koji ga je čekao i povratak u preveliku vilu. Supruga gospodina Veleposlanika bila se vratila u Narodnu Republiku napokon se pridružiti milijardi svojih sunarodnjaka, ostavivši gospodina Veleposlanika samoga u srcu Europe, primoranog da ispija pjenušac za pjenušcem kako bi zaboravio. Zaboravio kosu crnu poput kosova perja na kiši i obraze zagasite poput kože tek ubrane mlade banane. Takvo što se događa: sve mora imati svoj kraj, zaključi gospodin Veleposlanik Shi Yinnan gurnuvši oba krila ulaznih vrata.
Crni Mercedes E-klase okruglih svjetala brundao je dva metra dalje. Ne bi li utekao hladnoći koja ga je učas obuzela, gospodin Veleposlanik baci se na stražnje sjedalo automobila. Ovaj krene u tišini.
Shi Yinnan odveže leptir-kravatu. Već je sanjao svoju postelju od perja i niz pripravaka za spavanje koji će mu osigurati noć odmora. Stao je odvezivati desnu cipelu kadli mu pred očima iskrsne nešto šiljasto. Pletaća igla, strahovito oštra, s vrhom točno pred njegovom zjenicom.
– Pomakneš li se, slijep si – prozbori glas za njegovim leđima.
Shi Yinnan nimalo se nije želio pomaknuti. Trta ga je u trenu otrijeznila i pitao se čija bi mu to sićušna ruka mogla držati iglu pred okom. Ruka u ružičastoj pustenoj rukavici, manja čak i od dječje. No tmina mu nije dopuštala razabrati više od toga.
– Dobro slušaj što ću ti reći – nastavi glas iza leđa. – Dana 6. srpnja 1979. grčki teretni vlak Vrondados napušta Šangaj u smjeru luke Anvers. Na njemu loptice za ping-pong, lakirani namještaj, vázā na tone i sto pedeset škrinja plišanih psića. Cijelu zalihu kupio je Van Hoecke Import. Pratiš me?
– Da, da, ali ne znam na što ciljate.
– Ne brini se za to. Imaš dvadeset četiri sata. Sutra ti se opet javim i hoću da mi kažeš odakle potječu ti plišanci, gdje su proizvedeni i tko je odgovoran za proizvodnju. Jesi li me razumio?
– Vrlo dobro. A ako ne uspijem?
– Uspjet ćeš. I bit ćeš diskretan, inače će Narodna Republika Kina morati žurno izaslati novog, potpuno svježeg veleposlanika kako bi zamijenio tamo nekog pljesnivog starca kojeg su izvukli iz kanala. Jesam li dovoljno jasan?
Shi Yinnan ne odgovori. U djeliću sekunde shvatio je da je glas koji govori iza njega mogao potjecati samo od veoma niskog muškarca koji leži na stražnjem vjetrobranu automobila. Na koncu konca, patuljka. Istog trenutka, pod narančastom svjetlošću reflektora u prolazu veleposlanik je uočio kako se u retrovizoru ne odražava lice Shua, njegova vjernog vozača. Bilo je to nešto nepoznato. Nekakav sivi plišani medvjed s najlonkom na glavi.
Shi Yinnan poželi vrisnuti, no strah mu je paralizirao čeljusti. Vidi kako se vozačeva vrata otvaraju i kako, u tri skoka, tri majušne prilike izlaze iz automobila i staju na trotoar. Veleposlanik poželi da ga netko uštipne. Ili ga je spopalo teško alkoholno bunilo, ili su ga upravo napala tri plišanca zamaskirana poput gangstera. Debeo sivi medvjed za upravljačem, smeđi pas na stražnjem vjetrobranu i ružičasto prase u blijedoljubičastu kombinezonu koje mu je prijetilo pletaćom iglom.
*
Prase sam bio ja. Moj kombinezon uopće nije blijedoljubičast, već plav poput proljetnog neba. Mora da se zabunio zbog noćne rasvjete.
Sve je započelo deset dana ranije, kod trgovca napravama u uzbrdnoj ulici, onoj sa sivim kamenim pločama i starim crnim zidovima. Operaciju je, naravno, vodio Tom. Tom je smeđi pas. Cijela ova priča njegova je ideja. On izdaje naredbe, a mi ga slušamo. Jer Tom je nama, Brbljavici i meni, poput brata. Brbljavicu već poznajete, ona je siva medvjedica koja je vozila Mercedes.
Toga je puta plan bio jednostavan. Dvjesto dvadeset volta izravno spojeno na kvaku sigurnosne ladice, i eto, naš debeli, ćelavi i brkati trgovac priča nam sve što želimo čuti. Podrijetlo zalihe plišanaca prodanih u listopadu 1979. godine i ime uvoznika. Više o tome od obična prodavača dakako nismo mogli doznati pa smo se strateški povukli, skateboardom spustili niz ulicu i zatim nas je kamion čistoće vukao dok nije prošao ispred našeg doma.
S uvoznikom je bilo još lakše. Dostajao je jedan telefonski poziv. Brbljavica je govorila svojim najljepšim glasom. Nazvala je mobitelom i upitala gospodina Van Hoeckea, imenom drugoga po redu, odakle plišanci potječu. Tip je bio toliko zadivljen tim toplim i senzualnim ženskim glasom da nije ni bilo potrebe za izlikom provedbe anketa Marie-Claire i Elle Décoration. Trebalo je samo dvije minute da Van Hoecke posegne za pravim registrom. I tako smo, eto, nabasali na Vrondados i Šangaj. Preostaje nam samo nadati se da je i veleposlanik učinkovit.
Sad je poslijepodne. Mudro smo se vratili na svoja uobičajena mjesta: Tom i Brbljavica na dvije strane blijedozelena jastuka, a ja na košaru od vrbovine. Ovdje je uglavnom mirno, dečko se još nije vratio iz škole, sve je uredno posloženo. Miriše na ovlaživač zraka s mirisom bora. Uglavnom smrdi po razmaženom derištu koje više voli svoj magnetoskop nego plišance. Onoga dana kad se sve igračke svijeta ujedine za veliku revoluciju, bolje mu je zbrisati iste sekunde. Inače je gotov.
*
Zavaljen u naslonjač od narančaste lijevane plastike, gospodin Veleposlanik neprestance je vrtio u rukama fotografiju supruge. Poskoči na prvi zvon telefona. Na treći zvon podigne slušalicu. Jedna mu je rečenica dostajala da prepozna glas smeđega psa.
– Imate informacije?
– Naravno. Možete se pouzdati u diplomatski zbor – reče Shi Yinnan bez prevelika uvjerenja. – Naše su obavještajne službe učinkovite koliko i diskretne.
– U to ne sumnjam. Upravo sam zbog toga zvao Vas, gospodine Veleposlaniče. Dakle, odakle potječu plišanci?
– Tih petnaest tisuća plišanih psića sašiveno je u Yuanovim radionicama u Chungkingu. Šef tvornice zove se Fei Lin. To je sve što znam.
– Odlično. Nisam Vas ni tražio više od toga. No, kako vidim da ste revni i mudri, zamolit ću Vas i drugu uslugu, po istoj cijeni kao jučer. Otići ćete k tom Fei Linu. I zatražit ćete od njega cjelovit popis svih zaposlenica koje su u to vrijeme radile u proizvodnji plišanih psića. Svih njih, jeste li me čuli? Želim da ustrajete na tome. Jeste li me razumjeli?
– Da, ali...
– Bez izlika i izgovora, gospodine Veleposlaniče. To je zapovijed i nećemo posustati.
Shi Yinnan začuje zvuk svojstven mobitelu koji se isključi, a potom je nekoliko dugih sekundi osluškivao ton koji odzvanja večernjim zrakom.
*
Pronašli smo lijepu hrpu kovanica od pedeset centi i jednog eura u dečkovoj kasici. Ne u kasici u obliku prasice, ne, ne, u kasi od kaučuka, s jednim od braće Buldog koji bdije nad blagajnom. Zapravo, koji napola bdije, nije čak ni gunđao kad smo ugrabili sav sadržaj njegova kovčežića.
Tada smo krenuli prema fotokabini. Nas troje na motoru na daljinsko upravljanje nismo putovali brzo, da ne govorimo o tome kako su nas ljudi na pločnicima zabezeknuto gledali. Bila je to dojmljiva hrpa svjedoka, ali to nije bilo važno, toga puta nismo činili ništa loše.
Baterije motora ispraznile su se na manje od dvjesto metara od trgovačkog centra. Ostatak puta prevalili smo pješice, imali smo čime uprljati šape na tim kolnicima koji nikada ni izdaleka nisu vidjeli usisavača. Nisam ja za otvorene prostore.
Kabina je srećom bila prazna.
Plan je bio jasan. Ja vani čuvam stražu i skupljam razvijene fotografije. Unutra Brbljavica trpa kovanice u stroj dok se Tom smiješi pred objektivom. Šesnaest fotografija moralo bi biti dovoljno, izračunao je Tom. Nema više od šesnaest radnica koje su radile u proizvodnji plišanih pasa.
Na koncu konca, cijela ta priča bila je kristalno jasna. Deset dana prije Tom se probudio s golemom tugom, depresijom koja nije bila nimalo atmosferska. Bio je blijed, gotovo bež boje, a njegove suzne oči pobudile bi sažaljenje i najokrutnijeg mučitelja.
– Ja sam siroče – rekao je – ovaj dečko nije moj otac, ne poznajem čak ni svoju pravu majku.
Zatim mi je pokazao šav na svom stegnu, iz kojeg izviruje mala četverokutna etiketa.
– Što tu piše? – upitao me.
– Handwash only, to znači da te se ne može prati u stroju koji se okreće.
– Ne, ne to, što piše ispod toga.
– Made in China.
Eto. Sve je bilo jasno iz tih triju riječi. Proizvedeno u Kini. I tako je Tom odlučio pronaći svoju pravu majku, svoju mamu iz Kine. Ljubaznu Kineskinju kosih očiju i sitnih cipela, kao u Plavom lotosu, koja će Toma uzeti u naručje s onoliko ljubavi s koliko ga je onoga dana sašila. A jedini način da pronađemo njegovu majku bio je slijediti tragove do samoga izvora. Polazište: trgovina igračkama gdje je Tom bio skupljao prašinu čekajući kupca. Krajnje odredište: naručje mame iz Kine.
Bili smo već nadomak cilju. Imali smo fotografije, omotnice i markice. Do večeri imat ćemo i adrese.
Sve je išlo kao podmazano.
*
Shi Yinnan čekao je do jedan ujutro. Nakon što je ispušio dvije kubanke u sjećanje na bivšu suprugu i do dna ispio bocu votke, navukao je svilenu pidžamu te progutao šest tableta: tri ružičaste, dvije zelene i jednu crveno-plavu. Čim se uvukao pod pokrivače, osjetio je da mu nešto gmiže u uho. Poput mrava ili komarca. Poželi ga opipati desnom rukom, no pokret mu zaustavi neki glas. Previše poznat glas koji mu sledi krv u žilama.
– Pomakneš li se, gluh si. Novine bi bile oduševljene kad bi objavile da si je veleposlanik iz Pekinga strelicom probušio bubnjić. A policija će teško progutati tvoje priče o plišancima zamaskiranima u najlonke.
– Nemate se čega bojati, neću se pomaknuti.
Vidjelo se da ništa neće učiniti. Prsti su mu se tresli, a dlake na potkoljenicama nakostriješile od trte. Za svaki slučaj Brbljavica mu je ipak slijepila ruke, pa i noge, ekstrasnažnim ljepilom koje prži kožu. Da nam bude lakše pobjeći nakon što sastanak završi.
– Imam odgovor koji ste tražili.
– Imaš popis adresa?
– Imam nešto bolje – odgovori. – One sve žive zajedno. Na javnom groblju Yuzhou. Godine 1982. blatna bujica razorila je cijelu četvrt usred bijela dana. Do trena kad je hitna pomoć stigla, u tvornici više nije bilo preživjelih. Jasno vam je da malo poduzeće od desetero ljudi ne spada u istaknute prioritete plana evakuacije.
Upravo sam u tom trenutku pomislio da će Tom zadaviti veleposlanika. Kroz najlonku sam vidio kako mu oči sijevaju, napola ispunjene suzama, a napola prožete mržnjom.
– Nema potrebe da se zadržavamo – rekao je.
I otišli smo kako smo i došli. No prije nego što ćemo napustiti prostoriju, Tom je ipak odlučio pretražiti hlače gospodina Veleposlanika.
– To je to, imam što nam treba! – uzvikne. Vidio sam kako mu u šapi svjetlucaju dvije metalizirane kartice: American Express i Diners Club. Zlato i srebro u rukama maloga smeđeg plišanca. I, odsada, siročeta.
*
U tom trenutku Tom je izvrsno podnio vijest. Nije baš plakao, ništa nije razbio. Osjećali smo da je odlučan. A kad on tako izgleda, to znači da ima neku ideju u primozgu.
Sutradan rano ujutro telefonirao je u Interfloru. Imao je kreditne kartice pred sobom. Zatražio je da se dostavi divovski vijenac od smeđeg i žutog cvijeća na groblje Yuzhou. Osjećali smo golem jecaj u njegovu glasu, kao da mu je grlo nakljukano šljunkom. A kad su mu odgovorili da se cvijeće za sada može slati samo u tri grada Narodne Republike Kine, vidio sam kako se Tom slomio.
Zatvorio se na šest dana u zidni ormar podesta.
Izišao je jutros. Lice mu je izmoždeno. Čvrsto je odlučio, ništa ga ne može spriječiti da ide sve do kraja. U rupčić je zamotao cvjetić od žute tkanine, cvijet koji je pokupio u sobi dečkove sestre. To je cvijet u obliku kugle, žut poput pileta ili sićušne kruške. Ili glave nasmiješene Kineskinje.
Tom je jednu od šesnaest fotografija dao Brbljavici, drugu meni. Zatim se zatvorio u kutiju za cipele. Zamolio nas je da poklopac svežemo uzicom i na njemu probušimo nekoliko rupica. Na prednjoj je strani velika etiketa na koju je Tom napisao Postte resTente, Chongking, Kina. Tu je i etiketa f®ajiLe i pedesetak markica s kraljevom glavom.
Za nekoliko trenutaka naša će misija biti izvršena. Brbljavica i ja moramo diskretno predati paket u poštanski kombi kada dođe preuzeti kutiju. I onda će biti gotovo. Tom je obećao da će nam poslati razglednicu kad pronađe groblje. Istina je da je siroče on. Ali i mi smo, ostat će nam velika rupa u obitelji kad on ode.
Nadam se da će se brzo vratiti.
Brbljavica me zove, kombi stiže na ugao ulice.
Zgrabim jednu stranu kutije, Brbljavica uhvati drugu. A unutra, kao da čujemo jecaje nekoga plišanog psa. Mora da je to zvuk žutoga cvijeta koji se tare o smeđe krzno.
Foto: Spline Splinson / Flickr
