***
Ja sam patuljak, trska
deformirana, dama
madona, kurva
nasilna, invalid
s pištoljem na sljepoočnici:
čupam jezik iz svojih usta
trgam si ruke
gazim se autom
u grobnoj tišini, gume s dubokim utorima
krivotvore mi dušu
tako da se ne prepoznajem
podižući si suknju
odvezem se ne gledajući za sobom
u klopci, odjevena, trudna (tko zna), u redu
sa sela pristigla, odbačena
dvonožna, s drveta sišla, sisavac, s druge planete
rezultat pokušaja, od boga stvorena, plod mojih roditelja
pramajka generacija
tiha sanjačica cinična plačljivica
žena
***
otrgnula sam sve što sam mogla
odustala sam, pojednostavila
osim odjeće
bila bih razderala i kožu
kako bih konačno vidjela
kako bih razumjela
kako je
i razumjela sam, ovako je
i onako
***
Sve traži svoj oblik
kojem bi se otvorilo
od smrti ili od rođenja
ptica kroz let
pjevač kroz pjesmu
mjesto kroz tijelo
povremeno nesigurno
sve uvijek nađe svoje mjesto
u koje spada
***
Sve po istom obrascu,
sve je isto.
Loše u dobro, istinu u laž
lako se mijenja.
Lako se može uzeti, dati,
svega ostane.
Na neki način do obale vodi isti
put kao i do mora.
Na neki način ne može nikako
biti drugačije.
Sačuvano samo ono je
što se rasiplje.
***
Riječ je djelo
jer ima posljedicu
slijedi je svijet
pun mogućnosti, sjenki, laži i mirisa
pun riječi
i sve imaju posljedicu
o čemu razmišljaš
ne usuđuješ se govoriti
misao je djelo
jer ima posljedicu
slijedi je svijet
pun mogućnosti, sjenki, laži i mirisa
pun riječi
itd
***
smrt nas neće prestići; ona je tu
stalno, u određeno
vrijeme.
što smo više mi,
to više umiremo.
pogledaj lišće na drvetu i vidjet ćeš.
jasno je da vrijeme
ne protječe. ono je okruglo i ovdje.
bog.
***
suvišno se u svakom slučaju otrese
nestaje
ili gnjavi i vnjavi
sve dok se ne spotakne o pitanje
kojem je bilo odgovor
suvišno se u svakom slučaju otklizne
ako ga se budeš držala
počet će truliti
***
stranac koji je blizu
ostaje strancem
bliski daleko
bliskim
stranac
koji se približio
na kraju će te ubiti
kako bi postao dio tebe
briše ruke
okreće se tužan na desno
***
on gradi tlapnje
ako posegneš za njima
rasprsnut će se u krhotine
razbit će se u tugu
nije to stvarno, nije
on uvjerava
bol je laž
u tome joj je snaga
u tome joj je sposobnost, nesposobnost:
zadržati te i odbaciti
pomoću tebe same
***
ako želiš znati istinu
vidjeti povezanost, razloge i bit
ti si poput djeteta koje zabija škare medi u trbuh
i izvlači čime je punjen
hrpa dlaka, vate i par dugmeta
nikako ne mogu biti medina bit ili istina
i medo je uništen
tu slijedi samo plač
a dugmad na podu
nikad te neće prestati gledati
***
kad je voljela kamen.
tražila toplinu na strani okrenutoj prema suncu,
noću drhtala od sreće
u njegovom zagrljaju crnoga žara,
obavila mu se oko ramena, puzila
njegove kroz raspukline, oštre rubove,
stopila se s njim,
razgovarala s njim. ja sam kamen,
i ponovio je, a mislila sam da sam to ja rekla.
kad je uspjela maknuti ruku, nogu, pogled s iščupanog kamena.
kad se otrgnula što dalje uhvativši se za zrak,
on viče: nedostajat ćeš mi.
kad se okrene i pogleda za sobom, vidi da je to kamen
na kojem nije ostalo nikakvog traga.
***
Triin Soomets
Iz zbirke Skrivene tvari (Varjatud ained, 2009.)
Preveo s finskog Boris Vidović.
Foto: Richard Cassan / Flickr
