Skopje i sve je moguće

Fade-in.

Kamera je pred bircom čijeg se imena, i da me ubiješ, nemrem sjetit. Sjećam se samo da je negdje u Kozlama, ali mora se uzeti u obzir da su za mene selo Lisiče i Novo Lisiče jedno te isto i da još uvijek brkam Mičurin i Madžari , dakle - nemoj me držat za riječ. Znači, sad kamera nije attachirana samo na jednog lika, nego je postavljena na četiri-pet metara od birca čija bi vrata trebala biti zatvorena za novogodišnju noć, ali uvijek zjape otvorena, a moj interes skače s čovjeka na čovjeka. Pratimo njihovo uzastopno izmjenjivanje.

Ovaj koji izlazi prvi i toliko dugo priča na mobitel da pomisliš da mu je minimalno jedan i pol život pretvoren u besplatne minute za trošenje, a dok priča provjerava random aute jesu li zaključani, zove se Oči. Freeze. Oči je praktički slijep i oženjen je. Slijep je jer mu space shuttle može proći ispred nosa, a da ga ovaj ni ne skuži. Ima dioptriju osamsto pedeset, pepeljarke, a kad je u formi melje devetsto na sat, ko navijen. Trenutno je na liniji s trebom koja mu je praktički žena. Apdejtam se i ispravljam: bila mu je žena. Do lani, tj. do prije sat vremena.  Ženska ga je otpilila uoči proslave i sad je Oči u depri. Depra je od depresija, al glupo je da ti objašnjavam vokabular, pa nisi ti od jučer, a nisam ni ja starac. Znači, Oči nam je u depri. Medicinski nije dokazano, ali u praksi je, i to skroz: kad se Oči narolja vidi jasnije od teleskopa i detaljnije od elektronskog mikroskopa. Čudo prirode. Dečko na radaru hvata dlačicu iz nosa ženske udaljene milju, milju i dvjesto. Ne samo što mu se šire zjenice, nego mu se i njuh pojačava. Može skužiti otvoreni auto među njih milijun. Nema te brave u Skopju koju ne može provaliti. Ali bez litre alkohola, on je kao da si ga roknuo šakom po nosu - sjedi sam upekmežen u separeu. Navečer dolazi u još gorem stanju, više nego si možeš zamislit i pomisliš: neće se taj nasmijat do sljedeće Halleyjeve komete.

Oči izađe s nama jednom u desetljeću. Ako smanjim hiperbolu, jedva jednom mjesečno, ali dogodi se da i to profula. Vadi se štakorskim forama kako puno uči, a ustvari ne smije nigdje od ženske. Nezgodno mu je dovoditi je u društvo. Jednom ju je dofurao, a vještica se posvađala s pola ekipe. Postoji i video - kod mene je sve potkrijepljeno činjenicama. Corpus delicates. Oči doma visi s babama, trune mu dragocjena mladost u dnevnim sobama u prime timeu, umjesto da je racionalno iskoristi za oblokavanje, kao sav normalan svijet. Da rezimiramo, praktički je oženjen.

Podjebavamo Očija da je treba otić tražit, a tip samo cvili glavnu repliku "Ova mi je prolazna." I namiguje, namiguje s oba kapka u isto vrijeme, jel možeš vjerovat? Šta da ti kažem, legenda. Oči zna da, ako kupi burmu, sam si štampa otpusno pismo iz društva i to za vijeke vijekova.

Cut na kameru dva. Ulazak u birc, Oči naručuje litru smederevke  i ispija je na eks. Kad šanker zatraži tri kupona za cugu, Oči, čairski  frajer, elegantno mu pokazuje middle finger. Da ne tumačim sad govor tijela u detalje, slika vrijedi tisuću riječi, ali situacija je takva da opasno prijeti da sjebe večer još na početku, jer dva klošara pored šanka budno prate njezin rasplet. Silna konstruktivnost koju Oči odjednom pokazuje, suzdržavajući se od  sočne i obostrane razmjene gestikulacije i epitetske retorike, začinjene dijalog–linijom pametnijom od situacije ("Na ti kupone, poserem ti se na kupone"), upućuje na to da iz kritične faze depre prelazi u fazu blage i bezopasne nervoze, što je za pohvalu, a i da spriječi onu dvojicu debila da se upetljaju  u zbrku. Ne znam koji je razlog da ga je mala, koju, kao što sam već rekao, nitko od nas nije nešto posebno podnosio, napucala i to baš dan prije proslave, ali postoje i takvi koji su bili barem do određenog stupnja pri čistoj svijesti i u magli tražili pozitivnu stranu kirurškom preciznošću.

- Šta te briga, bolje da je ovako ispalo, ak je ženska odlučila da ne ide s nama, onda hvala joj na usluzi, riješit ćemo i njenu cugu. Jel tako?

Oči je u zadnje vrijeme postao pekmez od djeteta, da ga mažeš na kruh pa da ti ga bude žao. Da Panini napravi album sa sličicama "Papučari 2010" priličila bi mu uloga kapetana ekipe. Čak i da se napravi album, ipak bih za događaj godine uvijek dao prednost od četiri gola Pirellijevom kalendaru, ne samo zbog neuhranjenih mršavica, nego i zbog umjetničkog dojma. Oči mrava ne bi zgazio, ali zato mene godinama redovito razvaljuje čim uđemo u neki birc jer mu se cvikeri magle kao stakla u priči o djevojčici sa šibicama. Yes, već tradicionalno radi takve budalaštine koje bi mu dale počasno mjesto u Jackassu. No, kao i puno puta ranije, ono što muško društvo gradi godinama, ženska može srušit u četiri i pol tjedna. Tako da nam je Oči u posljednje vrijeme bio preporođen i smiren za sve pare, kojih u principu više nema nego što ima, sve dok mu ova nije smjestila, kao što mu jest. Svima nam je drago što gledamo starog Očija ponovo u punom cvatu, barem na jednu večer, ali istovremeno nam se tresu jaja što ga je baš sad našla otkantat. Čak će nam kasnije priznat da je neku večer, kad je na petnaest minuta izašao ispred kafića kojem nitko ne pamti ime, zapravo zvao bivšu, ali kokoš ga nije šljivila ni pet posto, odnosno pričao je sam sa sobom.

Dok se mali kao fliper loptica šeće među parkiranim autima i reda svoje neshvaćene monologe na kojima bi pozavidio i Shakespeare, Mate gotovo da nije ni prismrdio unutra, budući da na svježem zraku pali cigaru jednu za drugom, te malo mota travu, te malo vadi domaći duhan smrdljiviji od bivše Drave kojim komotno može zamijeniti aparat za maglu u kazalištu. Trenutno mota jedan takav joint da će iskopati oko tipu do sebe. Svačije napušavanje poslije ovog pada u debelu sjenu.

Mate je spor na jeziku, rijetko škrt na riječima, obratna varijanta, da se izrazim kroz auru dekontaminiranog fana enigmatike, antipod Jayu Lenu, ali totalno rijetka budala od čovjeka. Kao i većina likova u ovom dijelu showa, u osobnoj mu piše da je upravo napunio osamnaest. Dok ne otvori usta, skroz se uklapa kao sir u šopsku. Ozbiljan, strog, misliš si - ko ženska poslije prvog seksa. Ne jednom se dokazalo, kruškovača pod krušku pada. Mate nam je sam priznao da mu je roditelj s muške strane jaka pojava skopskog podzemlja.

Da ga posjedneš u visoku fotelju, da ga imenuješ stečajnim upraviteljem neke firme u raspadu, da ga postaviš za bossa NGO-a, da samo bude dekoracija u antičkoj tragediji, teško bi prepoznao je li kartonska maketa ili živo biće. Ali, kad mu se dignu osigurači, daj mu minutu da sjedne sa ženskom, makar i da je neka jeftina stara frajla koja prodaje konjak na plahti nasred trga, mislim da bi oslobodio takvu energiju iz sebe da bi natjerao staru da zatrese salom na štangi u striptiz baru. Rijetko otvara usta bez da ga se pita, ali kad nešto kaže, iako ne pamtim kad se to posljednji put dogodilo, i posebno kad napravi macho facu, ili se smiješ kao da si se gadno ufurao u horor film ili kao da si tempirana bomba pa pucaš od dekadencije.

Utječe na ženski spol šarmom prodornim ko Mr. Muscolo. Macama i kokama u gradu glavna je faca s postotkom uletavanja loptica većim od Tigera Woodsa. Ali jednom su mu smjestili i stavili broj u oglas na stranici s hot-line frikovima i svaki sat mu se javljao neki homo ili sado. Idiot Oči ga je pitao je li ga primio od crnca za pedeset, a Mate, kojeg inače trebaš bacit u pećnicu da bi mu se popela temperatura na trideset i pet stupnjeva, tako je žustro nasrnuo i uštipnuo ga za ruku da se nije znalo je li ga uhvatio prstima ili mu je spalio kožu cigaretom. Sve do jednog nas je ispitivao cijelu godinu kao STASI jer je mislio da ga netko od nas zajebava.

Slogan po kojem je postao popularan je "Birtija radi posao. Što jadnije mjesto, to bolje ženske."

Pored njega stoji Brus i uzima mu cigaretu, uvlači je do filtera i kašlje, ne zbog dima, nego jer mu je kod komada doma grijanje apstraktan pojam, i vraća mu je nazad, a u situaciji kad je kačak  u pitanju, niti je ne vraća. Brus nam je najveće muško u društvu, prefriganac, iako biološki gledano: žensko. Uopće ne pamtim kako i tko joj je dozvolio da postane dio ekipe, vjerojatno jer si s njom ne možeš priuštiti to zadovoljstvo i puno izvolijevati. Bit će tako kao što kaže, a ti stavi i točku i zarez. Kao komandant, ona je popriličan živac, past će joj nešto na pamet i nestat će pa ćemo je vidjeti izdaleka kako udara rukama i nogama po rešetkama nekog dućana. Nizak prag tolerancije i visok stupanj akumulirane energije. Rukom će razbiti staklo u svako doba. I pojest će ga ako je nadrkana. Na početku nam je bilo fora nabrijavati je, ali poslije je postalo dosadno vraćati je u normalno stanje. Pogotovo jer sad murju viđaš na svakom koraku pa najčešće, ako ima netko kolko-tolko trijezan u blizini, pokušava ju urazumiti iz petnih žila. U suprotnom, ganja se po ulicama s džukcima i s gazdama rasnih pudlica. Ako ne udara po nečemu, a uvijek ima u što, Brus pljuje. To joj je druga, a možda i prva opsesija. Hračka na sve moguće načine. Pod ostale bitne opise karaktera spadaju hrkanje i fućkanje glasnije od svakog od nas, čime ispunjava sve preduvjete da bude muško. Ustvari, toliko preduvjeta ima u zalihama, da ih može rentati.

Ženska kad se napuši i napije, al onak do daske, tolko zabrije da počne blebetati sve u šesnaest. Drugi se ne zamaraju tom temom, ali meni osobno liči na svog brata. Poserem im se na klempave uši. Ako je stvarno posvojena kao što tvrdi, onda su njezini inzistirali da djeca što brže narastu. Druga mogućnost je da su ih posvojili u paketu, što je malo morgen. Kao i mnogi drugi, Brus je po tom pitanju zaglavila negdje u tinejdžerskim danima, četrnaest na silu, i još je prolaze flashbackovi tipa "Birali su me iz kataloga"

Kad njih dvoje po deseti put uđu unutra, iz birca izlazi Ruski. Tako ga zovemo jer je okorjeli fan ruske salate, a i zbog votke, iako mislim da ga nisam vidio da jede toliko rusku, koliko da loče votku kao da je juice. Ne samo votku, loče sve što mu se nađe pri ruci. Iskreno, slabo podnosi alkohol jer mu je ovo deseto ispadanje iz birca ove večeri s istim ciljem. Malo će bljucnut na travnjak, gdje je već propisno velika količina rigotine, pa će od prvog koji se pojavi sa Skopskim posudit flašu na neodređeno, koliko mu treba da se pročisti, malo progrglja i primi isprobanu antialkoholnu terapiju. Tako sjedi s pivom minutu-dvije da dođe k sebi, grmu daje ispijenu flašu na čuvanje i uletava u gužvu gdje se miješa s nepoznatom ruljom. Unutra je guzica na guzici, uglavnom je puno klinaca koji na početku večeri gledaju u nas ko u nilske konje u kupaćim gaćicama, ali kad shvate s kim imaju posla, pretjeruju s opuštanjem do te mjere da pokazuju kolko mogu više popit.

U principu, trijezni smo kao pomalo zahrđala vojska, ali kad se sistem vrati u normalu i kad venama počne teći destilat umjesto krvnih zrnaca, pokazujemo se u punom sjaju. Gledam svoju ekipu  i govorim si "zgodniji smo od Mirande Kerr." I pored svih mana koje nam drugi predbacuju, jači smo na gemištu, nego na horsu ili drugim pustim otrovima. Ali, tko nam može osporiti što smo staromodni, retro, antikni.

U trenucima kad pičimo u opasnu zonu, Ruski nam je osoba za odnose s javnošću, poveznica koja dostojanstveno brani naše boje i vraća harmoniju, red i poredak. Zna se uklopiti u svako društvo i u svaku generaciju. Ruski je naša Katica za sve, naš mirotvorac. Dok su snimali Mirotvorca u Bitoli, Ruski je trčao po Širokom sokaku  do svoje babe i valjda uhvatio nešto od principa iz scenarija.

Da ga pustiš u igraonicu izašao bi s krdom djece; da ga pustiš u starački dom izašao bi sa čoporom staraca. Bolje da ga ne puštaš.  Mislim da će spor oko imena riješiti dok si rekao suvlaki  s ajvarom. Tako Ruski sad pleše s kim stigne, grli se s kim stigne, uletava u kombinacije friškim parovima, dokrajčuje piće prijevremeno ukomiranima i u svakom trenutku iščekujemo da stisne "shut down the computer" i da se svali u kut do daljnjeg. Na koncertima je uvijek naprijed na ogradi i animira ekipu. Živa alternativa.

Njegov odgovor na pitanje zašto ima toliko pirseva je: "Ženama ličim na novogodišnje drvce pa mi stalno pjevaju: Jelko, jelko, narasti još dva tri pedlja, a ti skuži šta se dešava poslije takve provokacije."

Stvarno nemam pojma.

Peti, to sam ja. Veliki mali brat. Istovremeno i nacugan i napušen i nadrkan i izdrkan.  Idealna harmonija, kvintesencija dvadeset i prvog stoljeća. Od svega pomalo, ali više od ničega. Znam ja da je cijelo kad ima sve. Ako drugi funkcioniraju u jednom ili dva filma, meni godina počinje u punoj rezoluciji. Spremam ispite puna tri mjeseca i treba mi ventil na aorti. Ako snimim kak spada ovo što sam započeo, sam ću sebi dodijelit doktorat, i to po brzom postupku, ko da sam na privatnom.

Ne sjećam se prethodnih kadrova, ali prilično se često događa da uletim u kompoziciju dok drugi tjeraju po svom. Pridružujem se tek tolko da uvučem koji dim, da viknem malo nevjesti u uho, da cugnem malo više votke i da tresnem malo po vratima vecea jer su se neki balavci našli šlatati i drpati na školjci. Da me netko vidi koliko često idem na piš-pauzu, pomislio bi da mi je tata vatrogasac. Gdjegod da idem i gdjegod da ne idem, posvuda sa sobom vučem svoju vjernu prvu pratilju.

Što drugo očekivati od budućeg brucoša filmske i tv-kamere, što ste dosad valjda i skužili. Mogu izaći iz kuće bez gaća, ali ne i bez Sony Ericssona s kamerom od deset megapiksela. Već ga osjećam kao dio sebe, kao da sam ga instalirao u zjenicu, iako više izgleda da sam ja ušao u blendu, pomisliš da me progutao kit i da sam mu sad u predjelu mozga gdje se stvaraju slike. Čisto za informaciju, držim rekord na nacionalnom fejsu s 21532 postavljene fotke.

Prošlo je skoro pola emisije, fer je da kažem koja je moja veza s pričom Taleta Tesle. Nije velika, al je ipak očita. Šta misliš, odakle znam Teslu toliko dobro?

a) gledam u  grah
b) bili smo zajedno u vojsci
c) potomak sam Babe Vange, komplicirano je za objasnit
d) ne znam, nisam odavde

Ništa od toga. Taleta Teslu znam toliko dobro jer mi je stari.

Red je i da sin napravi film u čast najbližoj muškoj rodbini. Otkad me umjetnost počela zanimati, pratim da i pisci i filmaši i svi do jednog melju samo o ženama. Ko da muškarci ne postoje. I kad postoje, onda su neki frikovi poput grbavog zvonara iz Le Pariza. Jel ti pada na pamet neka sapunica koja se zove po muškarcu? Baš! Mislim da je došlo vrijeme da se promjene klišei. Jer,  kao, od muškaraca nema umjetnosti. Stereotipi o samoproglašenim velikim umjetnicima profulani su. Palim se na izazove i probat ću dokazati suprotno.

A kakve veze imaju moji prijatelji s pričom o Tesli? Ulovio si me, tu ti ne mogu pomoć. Baš nikakve. Ali moj show – moja pravila. Uopće nisam zajeban. Nemoj sad tako mislit. Onaj tko mi je prijatelj zna da ga ne mogu zeznut ni pod razno. Ali, da snimam Teslinu biografiju a ne ubacim najbliže prijatelje, oni, kao prvo, ne bi razgovarali sa mnom sto pedeset i osam godina, a i definitivno bi me izbrisali s platne liste za kikiriki i pivo. Misliš da se ovakva mrak novogodišnja proslava može dogoditi bez prave ekipe?

Kao drugo, u startu si u manjku s minimum četiri frenda na fejsu i followera na twitteru. Čovječe, a facebook i twitter nas vraćaju u stvarnost. Iako postoje i takvi koji seru kako nas vraćaju u vrijeme Taleta Tesle, jer kao došla je ista šema, a opet u svakom gledaš potencijalnog prijatelja. Nisam ja ovisan o fejsu, samo smatram da što manje ljudi koji te prate na socijalnim mrežama imaš, to ti popularnost pada u veću krizu.  A popularnost je u mojoj profesiji proporcionalna kešu. Na kraju, danas se sve vrti oko keša, keša . Koji je smisao napraviti i najbolji film i najjači show u povijesti čovječanstva ako nema nikog ko će ga gledati i ako se ne okrene nekoliko hiljada. Zato, prijatelje i sljedbenike ja ne ostavljam na cjedilu.

Šta drugo da kažem pred kamerom, a da ne uzurpiram tajming 2 much? Još samo nešto. Žalbe i pritužbe uživo. Moram priznati da nije lako biti umjetnik iz radničke familije. Kao prvo, nemaš feedback od doma, a na kraju, nitko ti ne čuva leđa izvan kuće. Kad bi te barem šutnuli u neku lokalnu stanicu da kupuješ doručak, a da na pauzi snimaš sve, od press-konferencija do puknutih kanalizacijskih cijevi u Batincima , što je više-manje isto, s dužnim poštovanjem i pozdravom svim Batinčanima. Ovako se moram svugdje sam dokazivati. Ipak, odbijam postati dijelom art-elite mrtve kreativnosti koja se skriva iza mamice i tatice. Zovem ih salonskim pudlicama i ne planiram im raditi društvo jer će me zaraziti, htjeli – ne htjeli. Odbijam biti fake krema i maštati o francuskim kroasanima i svjestan se vraćati u humanizam i besmislice. Nema većeg talenta od toga da uhvatiš trenutak. Ako si u pravom vremenu, trebaš još samo biti na pravom mjestu. Ja zato i imam najjaču kameru koja snima u pokretu, ne samo kroz prostor, već i kroz vrijeme. A kad negdje zaškripi, onda uključujem specijalan uređaj koji sam joj sam instalirao, a zove se uspomene.

Da bih ti došao što bliže, kao svom najdražem gledatelju, bit ću najiskreniji što mogu. Nema smisla trovati te izmišljotinama. Pričat ću samo ono šta najbolje znam, odnosno o Tesli. Stvarno ludim kad scenaristi vade priče iz malog mozga. Bacaju izmišljotine iz rukava kako je muž promijenio spol i poslije oženio ženinog švalera, čija je kćer udana za šogoričinog drugog bratića koji je pak otkrio da je prije sedamnaest karmičkih inkarnacija bio hijena. Nema šta neće smislit, samo da ima što manje smisla. Moj respekt prema nečemu što je stvarno doživljeno, kao skopski smog i asfalt, kao socijalna i društvena tegla što pada na glavu likova.

Napaćena sam ja dušica, zato garantiram da ću snimiti istinu i samo istinu. Ako kamerman laže, kamera ne laže. I mislim da je to daleko frajerskija opcija, bar po meni, nego padanje u fantazerski trans i branje ananasa.

This is a true story. Svaki frame. Do srži. Nema labavo. Što na umu, to na drumu. Recimo. Kao, trebam vjerovati u Anu Karenjinu? Kao, skočila je pod vlak. Ne dam Teslu za sto Ana i dvjesto Karenjina. Stvarnost se poštuje, a sve drugo je farsa. Kvragu, to što se treba dogoditi, već se dogodilo. A ako se i nije dogodilo, uskoro će se dogoditi. Ako nisi čuo za ono o čemu svi govore da se dogodilo, nemoj paničariti što si out. Nije do tebe, i da strgaš miša od klikanja na home opet ne možeš sve uhvatiti, nešto će ti promaknuti. Došlo je vrijeme kad se ne računa da si zaprosio žensku ako nisi postavio video na Youtube i ako ti ne piše „in a relationship". Ali, ja sam tu da ti otkrijem nešto čega nema na duplo ve, duplo ve, duplo ve, nešto što samo tebi povjeravam i nitko više ne treba znati, osim ljudi koje sam dosad spomenuo, kao dio ovog zbilja ambicioznog projekta. Iako evociram događaje iz dalje i bliže prošlosti, vrijeme kamere ne može biti ništa drugo osim vječne sadašnjosti. Tako da znaš, i da se ne gubiš.

Shvaćaš sad zašto ljudi više ne odlaze u kino i ne zamaraju se čitanjem knjiga? Budući da svi umjetnici malo ili malo više lažu. Da ponovim: L-A-Ž-U. Da, da, velikim slovima. Ako treba i zboldat ću. Moj neodgovoran odnos kao autora bio bi da tupim publiku bapskim pričama. Selo gori, baba se češlja. Ne priznajem umjetnost ako se ista prije toga nije dogodila tipu i ženskoj. Kao Hemingway s ratovima. I Martin Eden. Kao filmovi o Bonnie and Clyde i Marku Zuckerbergu. To se poštuje. Kad političari muljaju, kad trolaju velike kompanije, zar ne bi barem umjetnici trebali otkrivati neku fucking istinu. Narod ne griješi, on uvijek zna prepoznati pravu stranu. Dosta nam je filozofija, praznih nada, napuštenih ideala, SF projekcija drugih galaksija za koje ni NASA nije čula. Budućnost je sadašnjost, a sadašnjost je najrealnija kad ju gledaš na netu i posebno na teveu. Nemoj mi samo spominjat sapunice. Reality-show je prava stvar u ovo iPhone doba. Reality-show, bez grafičkih efekata i CGI-ja, ali s ambicijama umjetničkog filma, to je top način kako da se dopre do što veće mase ljudi. Iskreno i bez previše glumatanja.

Zapravo, šta mi drugo preostaje. Ne vidim smisao trošiti memoriju na kartici i snagu za nešto što može izmisliti i najobičnija gusjenica. Ne češkaj se iza uha, da, gusjenica. Jedna gusjenica može imati više fantazije od svih slikarskih društava i asocijacija film-makera zajedno. Posebno onda kad se pretvori u leptira. Zakon, čovječe. Zato tvrdim da se cijela umjetnost treba bazirati samo na pričama koje su se dogodile. Kakva je korist snimati nešto kao navodno, možda će biti, što bi bilo kad bi bilo, ako P onda Q. Nema tu autentičnosti, nema adrenalina. Ja kažem, bolje sodomija, nego monotonija.

(Iz romana Skopje i sve je moguće, 2012.)
PREVELI Anita Kisić i Krešimir Božak
foto: tifannycje

***

(Ulomak je objavljen u katalogu Revija malih književnosti 2013.: Makedonija)