Tonuti zatvorenih očiju
Dok tone
drveni zvuk njenoga tijela
nehajno rasutom kosom
u mnogim bojama prekaluje
koplje popodnevne trepavice
Putovanje sliči bunilu panjeva
sa toplom smolom
što obmotava rubove staze
natrpane uvelim lišćem.
Zrcalo domovinogubitništva
Ovdje je glib, močvara od kiša
gdje se preporađa,
pošto napusti i posljednje čestice,
diktatura zavijorena na krilima leptira.
Ne tako davno prilazila je šarenilom pogleda
i osvajala namučenu gluhoću
sveprisutnih zvona, skupa sa njihovom hrđom
kojoj se od davnina laska.
A tamo obala mora pati za otocima.
Ne može navaliti i ostaviti iza sebe
ono što mu oplakuju pleća
suzama iz slijepih očiju.
Racija mittel-europskih zvukova
Crjepovi što trunu usred dima, žedno usisavaju naopaka mijaukanja gitare jednog studenta. Nešto prije popodneva on je odbacio pravila i magijski realizam kao vječnost jedne ljubavne boli.
Grad onkraj dimnjaka, prepun
masnih papira i uspinjućih koraka,
tinja nakon kratke oluje
rasute u ovo nevrijeme
iz blagih pokreta tvoje marame.
Pri pozdravu zaboravila si
Obilježiti sjever batrljkom krede
uzduž bosonogog pijeska
kojega smo gazili ovog ljeta.
Sjedio sam i čekao s druge strane,
popodnevna kava je iscurila
miješajući se sa lokvama nesasušene kiše
na stepeništu kolodvora gdje sam te upoznao.
Volio bih da me i ti čekaš,
Dunav u listopadu uopće ne isparava. Konačno,
bio je kolovoz kada smo po prvi pura ronili.
Ne zaboravi nikad sramežljivost
kad bi sklopila oči
(još blistaju od vlage u lišću)
dok si raščešljavala kosu nad crjepovima.
Nema jasnijeg časa da se krene na put
onamo gdje nitko ne mari za kašalj prolaznika
i gdje je kašnjenje isto što i miris jorgovana.
Sjeti se grubog zida koji nam je povrijedio ruke
jer imam jaku potrebu da se vratim tamo
i prstima dodirnem sebe
ukoso naslonjenog
o taj zid spokoja
Ditirambi i letargične brige
Razmjenjujem vatru s jednim prolaznikom. Zamoli me da pripali cigaretu i osmjehuje se u mraku. Dočim u mlazevima muhastih oteklina izdišu poslijepodnevni samrtnici. Nad obrvama koje je zima otela praznim drumovima, usađuje se nastavak šetnje. Duboko u cjepanicama koje je prosjak u ritama natovario na leđa, razaznaju se prsti izvezeni od opiljaka koje je on ostavio za sobom pri posljednjoj šetnji, tamo gdje svaki dan jedan dječak drži u rukama praznu kutiju violine i gazi pljeskajući po baricama na stazi. Ja i ona se držimo za ruke i zagrljeni drijemamo, ne zapažajući uopće prašinu koja se nespretno kovitla oko nas. Već više godina on nam nad glavama vijori pramenje kose iz našeg djetinstva, a zatim nastavlja dalje, sudara se s blatnjavim limom i ostarjelim gunjem podrigivača iz našeg naselja.
Nastrano lutaju Vile jednog grada
koji putuje međ’ kamenjem razvaljenog
od skitnji neotesanih stanovnika
međ’ susjedima koji se kreću poput bunovnih monaha
međ' blebetanjima koja od laskavih jutra šire gnoj
poput dugih sjenki onih
nebrojeno načičkanih ćevabdžinica
iz devedesetih godina.
Roj oblaka u bijegu
Kafane umiru svaki dan, potisnute
trotoarima koji liju suze za ljudima,
a oni se po običaju šegače
iz lijesova gdje i sami drijemaju.
Problijedjelim još za oblačnog jutra
ljudima se križaju koraci i sjene,
obala tamni od vlažnih zastora
što se suše na gromadama stijena.
Ljudi su uvijek nepažljivi
dok šetaju po valovima
prekrivajući pocrnjele upaljače
na pukotinama barki.
Rijetko, veoma rijetko okreću glavu
da iskape neku čašu u sjećanju
ovjekovječeni u gunju što im prekriva
tvrde ostakljene dlanove.
Svaki dan nastavljaju gristi iščupane nokte
koje im je zemlja ostavila kao zavjet
u praznim džepovima. Zaboravljaju iznenada
kako se pleše u nekoj veseloj noći
s upaljenim svjetlima, bez zmija po kosi.
Rastegnuta plaža
proteže s mukom udove i bilježi mjesta
gdje se zamračuju odaje za spavanje
djeci koja čekaju da im se ispriča bajka.
Sjećanje na gramofon
Prolaznici u mojem gradu penju se stepeništem
stežu ruke jedan drugome, jure za
česticama autobusa
točkova izubijanih od nepokrivenih rupa
u sjećanjima putnika, a onda zaborave ceste
na ukletim serpentinama vrh stočarskih stanova
gdje u maglicama izbjeglica svako jutro svi, krišom od drugih,
u vreću trpaju, prije nego što, kao svaki dan
potraže stepenište
na kaldrmi izblijediloj od ponavljanja istrošenih blagoslova
Ono što zapisah s poletom
posvećeno je šetnji crvenobradog starca.
sinoć sam ga vidio kako u gornji džep džaketa
stavlja karanfil darovan supruzi, baš u vrijeme
dok je žvakao latice i oblizivao usne nagrizle
još u onim davnim godinama kad je plesao.
