Imam lošu ruku kod novog dijeljenja karata, mnogo herčeva, damu i asa u piku. As pik nema obranu. Gledam u svog partnera, ali ne smijem pisnuti. I protivnici se gledaju i šute. Vučem ponovo nekoliko herčeva. Nitko se ne usudi krenuti iz pika. Onda dođe red na mog partnera koji slegne ramenima i igra pika.
Nitko ne razumije što se događa. Sjedimo na podu prekrštenih nogu u nekakvom velikom holu. Nas je četvero. Neki dečkić od kojih pet godina stalno nam prilazi, govori koje karte držimo u rukama, a zatim trkom bježi pod skut svoje majke. Toleriramo ga budući da ne poznaje karte, ne smeta nam puno. Dok trči smije se i okreće glavu, provjerava da li ga netko prati. Brojeve govori na talijanskom. Malo je trebalo pa da izvučem sve same loše karte, kada je krenula velika gungula i čitav hol postao kao jedno tijelo. Masa je prošla jako blizu, gotovo nas je pregazila. Ustajemo i mi i polako idemo kud i ostali.
Čekamo u redu. Napravimo nekoliko koraka. Ponovo čekamo… Pokazujemo karte i daju nam nekakav kupon. Opet red. Onda nam daju karton. Kraj je srpnja, preznojavamo se. Predajemo kartone i pasoše. Carinska policija je svuda ista. Lupe mi pečat na
Kastriotov lik i vraćaju dokumente. Nitko mi ne kaže "Sretan put!” Radije šute. Prelazim granicu i čekam prijatelje. Ilir stiže prvi. Pitam ga jesu li njemu poželjeli sretan put. Ne. Nisu ni Taniju ni Klejdiju. Nitko od nas neće imati sretan put.
Vidim ramena policajca dok uzima pasoš, tipka po računalu, zatim vraća dokumente. Red. Penjemo se uskim stepeništem. Može se hodati samo jedan po jedan u redu. Dižem prtljagu za tri stepenice naviše. Sljedeći put dižem za dvije stepenice da bih razbio monotoniju. Onda ponovo dižem za tri jer želim imati za korak veći napredak.
Kad ih gledam odozdo, albanski emigranti sliče mi na Sizifa. Ali, odozgo izgledaju drugačije: jaki su i lijepi, samo što pristaju na te banalne postupke – pasoš, red, stepenište – izgleda kao da će ih ponavljati neumorno, vječno. Ali, naravno, neko će dijete tada zaplakati. Stižem na vrh stepeništa. Gledam nazad i shvaćam da sam izgubio prijatelje. Vraćam se i pomažem jednoj djevojci-ženi. Ona me odmjeri pogledom, sramežljivo. Ja je gledam otvoreno. Nemam uopće ni primisao da joj se ufuram u postelju, a ni u njeno srce. Jednostavno želim biti od pomoći. Vjerujem da ona to razumije.
Konačno, ostavljam njenu prtljagu na drugoj strani stepeništa i stanem. Mnogo ih je koji čekaju, ne mogu svima pomoći. Moja karijera dobrovoljnog nosača okončana je prije nego što je započela. Pribijam se uza zid da bih napravio više prostora. Propuštam nekolicinu da prođu i čekam svoje prijatelje; želim ponovo biti u društvu s njima.
Djelatnik trajekta provjerava nas na šalteru. Pokazujemo mu kupon, karton, pasoš i kartu. Vraća nam pasoše, ne trebaju mu. Natipka na računalo naše podatke, vraća nam dokumente i daje ključ od kabine. Pomučili smo se dok nismo našli kabinu. Trajekti su svi isti, i putnici također. Dali su nam samo jedan ključ, a nas je četvero. Svađamo se tko će ga držati. Pokušavamo prema abecedi, zatim prema uzrastu, na kraju se nekako dogovorimo. Kada smo prtljagu smjestili u kabinu – ako se ta prostorija uopće mogla nazvati kabinom?! – trajekt je već kasnio jedan sat. To je posve normalno za ovu liniju. Polazak je trebao biti u 23,00, ali ne vjerujem da ćemo krenuti prije 2 poslije ponoći. Nisam pesimista, govorim iz iskustva.
Na kraju trajekta, s prvog kata, vidimo red koji se dolje izdužio. Ljudi su još uvijek malobrojni, ali je zato red krcat autima i kamionima. Kreću se sporo, kao da su lijeni. Negdje oko jedanaest i pol zapalim prvu cigaretu. U mislima pratim dim koji uvlačim u pluća, i kako ga potom ispuhujem. Onda ljudi više nema, samo su vozila. U džepu osjetim igrače karte, ali ne i želju za igrom koja bi nam skratila vrijeme. Sjećam se samo zlatnog pravila: igra Uno se nikada ne završava, samo se odgađa.
Na jednoj strani su vozila, na drugoj more; okružen sam. Pretpostavlja se da nebo mora biti plavo, ali je ovo, iz svih mogućih kuteva promatranja, bilo crno. Htio bih sići. Dvanaest sati. Krećemo na prvi obilazak. Jedna od stvari koje naučiš kad često putuješ trajektom je planiranje šetnji. Praviš đir da ubiješ dosadu. Šetnje ne trebaju biti učestale, a ni preduge. Cilj je da ti vrijeme prolazi. Uvijek nosim i mnogo knjiga, ali ih ne čitam, niti slušam muziku. Pa i snimanje je uzaludno bez nekog efekta.
Sat se pomiče naprijed. Dvanaest i pol. Jedan. I kada bih htio čitati, ovdje je to nemoguće. Ne pitajte me zašto, ne znam. Ovdje je sve drugačije, ni cigarete nemaju uobičajeni okus. Kada sam bio mali, gledao sam mnoge filmove s policajcima, mislim na one koji su prikazivani na TVSH (Albanska Televizija). U njima se često dešavalo da policija nije mogla ništa poduzeti zato što bi ispalo da je slučaj van njihove nadležnosti. E pa i ja se ovdje tako osjećam. Nisam ni pod svojom nadležnošću. Još malo pa će biti 2 sata. Osjećamo kako se trajekt pokreće.
"Zaista, rekao mi je tip.” - inzistirao je Klejdi na nečemu. "Mogao si otići u Krokodil, tražiti da se muzika utiša, a konobar je držao kontrolu pod šankom.”
Pretpostavka je da nebo mora biti plavo, ali je ovo more, iz svih mogućih kuteva promatranja, bilo crno.
Ilir kaže: "Da sam znao, probao bih.”
"Jesi li siguran?” - upitam ga.
"Ne znam da li se radilo o tom disko klubu, ili nekom drugom.” kaže Klajdi.
"Zaboravio sam cigarete u kabini.” kaže on i krene po njih. Dozivam ga i pokazujem svoju kutiju.
"Ne pušim te cigarete,” kaže. Dok hoda, pleše ramenima u ritmu nekakve muzike koju samo on može čuti.
"Ima li razlike između ovih cigareta… koje su marke? ”
"Benson & Hedges.”
"…I slimsova koje on puši.”
"Ne vjerujem.”
"Uskoro će biti tri”, kaže Ilir zamišljeno.
"Petnaest do tri. Ne spava mi se.”
Putnici trajekta su se prorijedili. Zaspali su, vjerujem. Ono što nas zajedno drži samo su ljuljanje broda i opušci koje bacamo u more.
"Osjećam se nekako loše kada bacim opušak u more”, kažem. "Zašto nemaju tabli.”
"Tabli…?”
"Pepeljara. Neki ih tako zovu, nisi znao? ”
"Nikad čuo.”
"Čini mi se da ti vrijeme mjeriš ne minutama, već popušenim cigaretama”, kaže Ilir. "Za jedan sat se popuše četiri cigarete. Kada budeš ispušio pet kutija, trajekt će pristati u
Durresu.”
Smije se.
"Ova ti je dobra.”
Vjetar mi gasi šibicu; trošim nekoliko palidrvaca i konačno uspijevam upaliti cigaretu.
"Sjeti se, ovim istim putem plovilo je toliko emigranata”, kaže Ilir.
"Da, dragi moj, mnogo je ljudi prošlo ovuda. Zamisli, nekada je ove vode, prije mnogo mnogo godina, preplovio i Eneja. A nakon njega je…”
"Eneja?”
"Eneja, Prijamov unuk ako se ne varam. Ili nekakav bliski rođak. Sa preživjelima iz Troje on je… ”
"Da, osnovao je Butrint. Kladim se da je proklinjao ovaj put.”
Gledamo u more. Tragamo za Enejinom kletvom. Čini nam se da pluta na valovima mora maskirana u vrećicu nekakvog čipsa.
"Otkuda znaš da je prokleo more?” – upita Ilir.
"Gledao sam jednu emisiju na RAI - ju. Promovirali su nekakvu knjigu o Antici… I voditelj je za Eneju rekao da je plovio istim morskim rutama kojima danas ilegalno prelaze emigranti. Nazvao ih je 'albanski gliseraši'."
"Da li se izrazio baš tako, ‘albanski gliseraši’?”
"Da, i ja sam se začudio.”
"Onda bi, teorijski, i Eneja trebao biti gliseraš, zar ne?” – upitao me.
Smijemo se.
"Razgovarate o gliserima?”, kaže Klejdi, koji pripaljuje cigaretu i kašlje.
Klejdi pljune u more. Ilir pokušava prebaciti pljuvačku preko ramena i ne uspijeva.
"Dolje izgleda zastrašujuće, zar ne?” – kaže Klajdi gledajući u tamu pučine.
Nitko od nas ne želi priznati, ali jest, svima izgleda strašno.
Koliko je samo ljudi ilegalno plovilo ovim putem, ne usuđujem se ni da zamislim…
"I Skenderbeg je morao ploviti ovuda. Jednom ga je neki od talijanskih kraljeva pozvao upomoć i on je skupio družinu snažnih ratnika i odazvao se pozivu," – rekao je Ilir.
"Čuo sam za tu priču. Kažu da je jebao mater neprijatelju, i kad ih je rasturio, vratio se kući”, - dobacio je Klejdi.
Obojica su pogledali prema meni kao da sam ja osoba koja treba potvrditi vjerodostojnost priče. Sliježem ramenima, iako vjerujem da su u pravu.
"Da li je još nečeg bilo u toj knjizi?”
"Ne, samo taj paragraf.”
"Kome je Skenderbeg pritekao u pomoć?”
"Ne sjećam se. Čini mi se da se radilo o vladaru Napulja…”
"I
Arbreši su preplovili isto ovo more”, rekao sam ja.
"Upoznao sam jednog Arbreša, nekad davno. Govorio je čudnim albanskim dijalektom. Rekao mi je: Mi Arbreši smo lenj narod! Zašto, upitao sam ga. Pa eto, iskrcali smo se na jugu Italije, i tu smo i ostali. Nismo nikada krenuli dublje u Italiju.”
Arbreši nisu išli dalje jer su se nadali povratku, željeli su biti što bliže Albaniji. Ne znam je li to istina, ali mi svakako prija ta ideja.
"Što je sa Novim Skenderbegom?”
Shvaćam da ništa nije razumio te mu objašnjavam tko je Novi Skenderbeg. Debelo se nalupetam iznoseći sumnjive verzije da je on došao iz Srbije ili Crne Gore. Ili da je možda pobjegao iz Crne Gore, nisam baš siguran.
"I
Gramsci je bio Arbreš”, kaže Klejdi.
Znam, često smo govorili o toj temi. Zahvaljujući našoj superiornoj inteligenciji, zaključili smo da je Antonio Gramsci bio podrijetlom iz sela Gramshi u centralnoj Albaniji.
"Albanskog podrijetla bila je i
porodica Durazzo iz Genove. Učio sam o njima u
Povijesti Italije.”
Klejdi se bavi kulturnim turizmom. Studira povijest, književnost, i slične stvari.
"Jesi li prošao na ispitu iz povijesti?”
"Ne, pao sam.”
"Dobro je da te nisu pustili,” našalio se Ilir.
Zatim je bezvoljno bacio u more sljedeći opušak cigarete.
"Albanka je i jedna prostitutka iz disko kluba. Pričao mi je prijatelj koji u diskaču radi kao buttafuori, izbacivač.”
"Ahaaa… buttafuori nije albanska riječ.”
"Čini mi se da danas više nitko ne ide u diskoteke, zar ne? – kažem.
"Ne, ne ide. Uostalom, danas se sve slijeva u isto: diskoteka, pub, ćevabdžinica…
"Tko zna hoće li biti struje kada stignemo u Tiranu?”
"Idem napraviti još jedan krug?” – reče Klejdi.
"Idi, slobodno idi, ali u ovo doba vidjeti ćeš samo seljake. Djevojke, brale moj, nisu toliko blesave da čekaju na tebe.”
"Vidjet ćemo, vidjet ćemo…”, priprijeti Klejdi i nestane.
"Kažu da ima velikih restrikcija struje. U Tirani do 8 sati dnevno, po selima, ne pitaj, uopće je nema!”
Krivo mi je. I u selima žive ljudi, vrag ga odnio, neću da se odreknem sela.
"Osam sati i nije mnogo, navikneš se. Možda zato što je Tirana sada jako napučena.” – odgovara Ilir. "Jer, kada odem u rodno mjesto, tamo je sve pusto, ne vidiš živog čovjeka. Ostale su samo starije osobe… sve koje vidiš imaju preko 60, 70 godina.”
Plovimo po mraku, preko mora, kroz tamu, nastojeći da u mraku otkrijemo - Albaniju.
***
Darien Levani (preveo Shkelzen Maliqi)
foto:
Ian Stannard
