Ptice (ulomak)

2048

Voda samo želi teći. Pronaći put kroz materiju, stazu koju može slijediti na putu prema unutra.

Stojim kod prilaza trgu, s ulaza u uličicu gledam kroz prozore centrale u one koji unutra sjede. Privezala sam Su u uskom prolazu na rubu grada, kuda nitko ne prolazi. Sad mogu neometano promatrati one unutra i gledati što rade, nitko me ne vidi u sjeni između kuća. Kad je prošlo dovoljno vremena, okrenem se, vratim između kuća do Su, odvežem užad, pustim je. Su plače i grčevito se drži za mene, ne radim joj ništa, samo je tješim, pomilujem je po obrazu i obrišem joj suze.

Povedem Su u barokomoru, odjenem je. Zajedno odlazimo u preriju izvan obodnice, dolje prema rijeci. Pratimo tragove zakopanih cijevi, dolazimo do rijeke gdje turbine leže u dubini i proizvode struju za Montifringillu. Rijeka se divlje pjeni pod nama, Su me grabi za nogavicu, čvrsto drži.

Gledam u rijeku, u turbine koje se vrte. Rijeka je nijema, turbine su nijeme, kraj mojih je nogu Su nijema iako vrišti. Sve oko nas misterij je koji oni unutra ne mogu riješiti. Duboko u sebi svi to znaju, iako nastavljaju pokušavati. Materija u kojoj živimo nema rješenje. Ne za nas. Došli smo dokle možemo.

Dignem pogled prema mračnom brdu s druge strane rijeke, liticu koja se proteže uvis do platoa s bijelim cvijećem. Uzimam Su, podignem je i pruženim je rukama dignem prema svjetlu. Tek kad je zagrlim i privijem na prsa prestane plakati. Pruži ruku i stavi je na vizir pred mojim licem. Nasmiješim joj se. Ti i ja, Su. Ti i ja.

Oskar gleda dokumentarne serije o životu na Zemlji, svjetlo s ekrana treperi mu na licu u mraku. Iz večeri u večer gleda te filmove nakon što Su legne. Priroda. Životinjski svijet. Zemlja. More, planine, livade, šume, snijeg, boje što mu naizmjence obasjavaju lice, sva ta zelena, plava, bijela, žuta. I životinje. Kretanja životinja. Ptice. Ribe. Ja sam već gledala te filmove, kad smo još živjeli na Zemlji. Stare klasike koje stalno iznova prikazuju, sve ono neočekivano, sve ono intimno, sve ono lijepo, i hipnotizirajući glas spikera koji vas privlači k sebi kao topao zagrljaj. Oskar je uključio titlove tako da spiker bude s njim, iako mu ne čuje glas. Kaže da mu titlovi prizivaju sjećanje na spikera, upotpunjuju priču o Zemlji.

Jedne me večeri nagovorio da gledam s njim prvu epizodu. Na samom početku sve je prikazano izdaleka. Pokretne slike Zemlje iz svemira. Mora. Oblaci. Kopno. Onda spiker progovori. Prve riječi koje se pojave na ekranu usjekle su mi se u sjećanje.

Prije sto godina na Zemlji je živjelo pola milijarde ljudi.

Danas se na našem krhkom planetu naguralo više od šest milijardi.

No ipak još uvijek postoje mjesta koja je ljudska ruka jedva dotakla.

Kamera zumira. Planinski lanac. Planinski klanac. Slap. Nepojmljivo mnoštvo bijelih ptica koje u jatu lete nad bujnim močvarnim područjem. Zatim crnilo. Načas je ekran poput noći na Heimu, crnih, bešumnih, oblačnih noći kad drugi spavaju. Samoća. Mir. Onda započne serija.

Gledamo Zemlju u vrijeme prije nego što sam se ja rodila. Tako je lijepo. Ali davno je to bilo. Kad smo mi otišli, na Zemlji nas je bilo devet milijardi. Vrlo brzo shvatila sam da ne mogu više gledati, ustala sam i otišla. U početku me pokušavao opet nagovoriti kad bi započinjao novu epizodu. Sad me prestao ispitivati želim li gledati.

Radije šijem.

Noću kad svi spavaju hodam sobama, pružim ruke pred sebe u mraku. Izađem i odem u grad. Nema nikoga, sama sam ondje u uličicama. U meni kao da kostur pjeva. Kad mi dojadi lutati, uđem u centralu, sjednem na jednu stolicu u opservatoriju. Iza mene su fotografije nas koji smo se zaputili u tamu. Ne gledam ih, ali znam da su ondje. Osamnaest nasmiješenih lica, osamnaest identičnih uniformi. Cor unum. Jedna od osamnaest sam ja. Ustanem i izađem, idem dalje.

Naposljetku završim u krojačnici. Ostavim svjetlo ugašenim, sjednem na klupu za šivaćim strojem. Noću je puls tako ujednačen, niz ravnodušnih grčeva. Pružim ruku i uključim šivaći stroj, upali se plava lampica, baca slabašan, plavkast trak svjetla u inače mračnoj prostoriji. Pomaknem prema gore prekidač stopice koja drži tkaninu, tako da se stopica digne i igla može slobodno pumpati. Polako pritisnem pedalu, igla bljesne plavo kad se krene micati, nastavljam pritiskati dok igla ne postane jedno dugo svjetlo. Sad je sve jasnije. U meni sve usporava. Kretnje su mi kristalizirano svjetlo. Podvrnem jedan rukav pulovera sve do ramena, stavim ruku do stopice, polako, polako guram je naprijed. Primaknem lice stolu tako da vidim kako zavlačim ruku pod stopicu i iglu koja čeka. Sve diše. Jedan čas držim. Čekam. Onda zabijem ruku u iglu, pritisnem pedalu do poda.

Ti ne poznaješ jezik, Su. Nedostaje ti ljudska srž.

Sjedimo u centrali, u maloj pisarnici. Su mi puže oko nogu dok se ja pravim da pišem dnevnik. Rezultati zadnjih ekskurzija izlistavaju mi se na ekranu, tu i tamo zaustavim tok, ostavim strjelicu na ekranu neko vrijeme, a onda pustim da ide dalje, natrag na bujicu sakupljenih podataka. Prije nego što odemo, otvorim kao i inače novu, uredno obilježenu datoteku i spremim je u bazu. Datoteka je prazna, nitko više ne otvara datoteke.

Ostanemo neko vrijeme stajati pred pisarnicom i gledati ljude u opservatoriju kroz niz prozora u jednom zidu. Kad nas primijete, počnu mahati, najviše Su, koja mi je na rukama. Onda neki od njih izađu pozdraviti, pomiluju Su po obrazu, prave grimase. Su se smiješi od uha do uha, maše rukama, oponaša njihove kretnje, pravi grimase. Kad pišu jedni drugima poruke, Su i to oponaša, lupa po tipkovnici malenim prstićima, nasmijava sve besmislicama koje joj se pojavljuju na ekranu. Kao da gledam tu situaciju izvana, kao da me podignula neka divovska ruka, promatram interakciju između tih odraslih ljudi rođenih na drugom planetu i djeteta rođenog na ovom. Vidim Suin velik osmijeh i svoj manji. Izgledam sretno, izvana sam sretna. Moja malena Su. Sve što ćeš ikad imati je Heim. Nikad nećeš otići odavde.

Kad izađemo iz centrale, spustim Su na tlo. Zajedno hodamo između kuća. Su ide ispred mene, trčkara na debeljuškastim nožicama, vijuga od zida do zida uskih uličica i plješće dlanovima po pročeljima. Povremeno smijući se, okrene se prema meni prije nego što odjuri dalje.

Odlučila sam, Su. Izbjeći ćeš buku starog svijeta, izbjeći ćeš život u sjeni Zemlje koji mi živimo. To ću ti dati prije nego što nestanem.

Iznenada se Su okrene i potrči prema meni. Oblo lišce cijelo se smiješi. Čučnem i pustim je da mi se baci oko vrata, osjetim njezinu slinu na obrazu.

Malena moja djevojčica. Okruglica moja mala.

Te noći ne šijem, samo sjedim budna u mraku. Tijelo mi je receptor koji filtrira sve što dolazi. Ono što ostaje u tijelu integrira se u tkivo, pulsira kao tisuća utroba. Opet izlazim. Iz kuće, u grad, naše seoce niskih, glatkih pročelja.

Vani puše, oblaci brzo prolaze nad kupolom. Odlazim do ruba grada i na polja. U samoj središnjoj točki kupole, stanem. Polako se okrećem, sklopim oči, okrenem se cijeli krug, pa još jedan. Postanem os kupole koja pokreće svijet, kad otvorim oči, Montifringilla se okreće oko mene, grad, polja, i sve što je izvan kupole, mračni krajolik, cijeli Heim.

Sigbjørn Skåden

S norveškog prevela Anja Majnarić.

Sigbjørn Skåden (1976.) odrastao je u saamskom selu pored Tromsøa na sjeveru Norveške. Književnost je magistrirao na Sveučilištu u Yorku s tezom o karipskom pjesniku Dereku Walcottu te na Sveučilištu u Tromsøu s tezom o razvoju saamske poezije u 20. stoljeću. Piše na saamskom i norveškom jeziku, a debitantsku zbirku poezije Skuovvadeddjiid gonagas (The King of Shoemakers) napisao je na sjevernom saamskom jeziku i za nju je dobio nominaciju za najprestižniju književnu nagradu u nordijskim zemljama koju dodjeljuje Nordijsko vijeće. Njegovoj drugoj knjizi poezije Prekariáhtalávlla (A Song for the Precariat) objavljenoj 2010. prethodio je anonimno napisan i kontroverzan blog roman Ihpil: Láhppon Mánáid Bestejeaddji (Ihpil: The Savior of the Lost Children) iz 2008. u kojem se pojavljuje kao saamska lezbijka. Objavio je još dva romana, a za roman Våke over dem som sover (Watch over those who sleep) iz 2014. postao je prvi saamijski dobitnik nagrade Havmann. Treći roman Fugl objavljen je 2019. Piše knjige za djecu o narodu Saami i njihovoj kulturi, kazališne tekstove i tekstove za umjetničke instalacije, uređuje i prevodi između saamskog i norveškog te živi u Tromsøu.