Priča tjedna: 'Prepoznatljiv autoportret'

Anastazij Konev bio je taj koji se pojavio u mom snu kako bi me natjerao da u jednoj minuti izmislim priču, kratku i zanimljivu, jer bi za vrijeme večere svatko od nas desetak morao štogod ispričati. Ne stvaraj mi pritisak, molila sam ga u snu jer sam iscijedila sve misli iz uma, a priča nikako da se rodi. Odveo me u stari dvorac. Anastazij Konev bio je taj koji me probudio iz sna u kojem je i sam sudjelovao, a glas iz telefonske slušalice nemilosrdno je pritiskao: danas se selim u Dvorac. Hajde da vidiš gdje se nalazi, da mi pomogneš. - Ponovno dvorac, mora da još uvijek sanjam.

Kad sam se razbudila, shvatila sam što mi je govorio: još prije nekoliko tjedana najavio je selidbu, a danas će, izgleda, napokon početi s njom. Anastazij će živjeti u zgradi koja se zove Dvorac jer je tamo do prije dva ili tri desetljeća živjela neka imućna obitelj. Ono što je nekad bila kuća koja je pripadala jednoj obitelji, danas je, zahvaljujući izvjesnim prepravcima, zgrada s deset stanova. Shvatila sam da moj prijatelj već seli stvari pa sam požurila kako bih mu stigla barem malo pomoći.

Nije da sam očekivala kraljevsku odaju, ali nisam očekivala ni da ću naići na drugu krajnost. Zatekla me zapuštena prostorija s predmetima koji su očito pripadali nekom drugom, u drugim vremenima, ali nije se moglo odrediti kojima. - Prenatrpano za vas, madam? - upitao me s prepoznatljivom ironijom, - preprazno za mene. Iako je zvučao ležerno i zadovoljno, kao da mu ništa ne smeta, već je počeo micati tuđe stvari. - Neću ti pomagati uklanjanjem onoga što ti ne smeta, - nasmijala sam mu se. Dok sam razgledavala druge kuteve prostorije starinskog rasporeda, Anastazij je brzo bacao stvari u veliku vreću za smeće.

Odjednom se zaustavio. Shvatila sam, nešto je ugledao. Kad sam se približila, i sama sam ugledala, očito ne impresionirana poput njega, isto što je gledao on: sliku, nekoliko debelih, međusobno nepovezanih crnih črčkarija na bijelom platnu. Ja sam ta koja slika, podsjetila sam ga, iako sebe nisam smatrala nekim velikim majstorom svježih ideja, već samo talentiranim slikarom odmjerenih, preciznih kretnji koje su odražavale stvari koje sam vidjela oko sebe: znači, realist. - Nema ničeg modernog u tvojoj umjetničkoj krvi, bocnuo bi me ponekad Anastazij. Ja sam ta koja slika, još jednom sam ponovila istu rečenicu, dodajući: i kažem ti da su ovo crte. Anastazij je, kao i uvijek, odbio prihvatiti moje riječi. Po njegovom je mišljenju bilo očito da je naslikano jezero. Ili grad. Ili neka životinja. Koliko su te tri stvari slične?! Ali ja sam, bez obzira na iskušenje, odlučila da ga ne obeshrabrim.

U sljedećih sam nekoliko dana shvatila da je slika na njega ostavila nevjerojatan utisak. Predstavlja nešto, često bi znao reći, nešto konkretno, ne apstraktno, ne ideju, ne misao. Nešto konkretno, poput mjesta ili bića. Slika ga je mučila, tištila. Vidjela sam, htio ju je pokazati svima koje zna: kad bi je vidjeli, ne bi bili toliko zainteresirani za slušanje o njoj satima, a Anastazij bi uporno nastavljao. Čak sam ga i ja tih dana počela izbjegavati. Osim toga, i sama sam se trebala seliti. Pronašla sam stan u Kuli 24, u centru, stan br. 11. Vlasnik se trebao odseliti još prošloga mjesec, ali je odgodio selidbu za ovaj.

- Sljedeći tjedan se selim, trebat će mi pomoć, - rekoh Anastaziju, a on će: O, ja neću moći. Idem potražiti bogataše koji su živjeli kod mene u Dvorcu. - Ja sam tebi pomagala, bunim se, traži ih kasnije, za dva tjedna. Ali, sve je uzalud. Anastazij ode.

Skupljam, premještam, bacam u unajmljenoj sobi, sretna što ću već sutra imati svoj dom. Dogovaram se s nekim prijateljima, oni će mi pomoći. Netko zvoni na vratima. Otvaram. A preda mnom mlad čovjek u tako neobičnoj odjeći da se ta neobičnost ne može ne primijetiti. To je neka druga moda, meni nepoznata, ni iz prošlog ni iz jednog od prethodnih stoljeća koju bih mogla prepoznati. Možda iz neke druge zemlje? Iz druge kulture? Ne mogu biti sigurna.

Pozdravlja me, ja uzvratim pozdrav. Ispričava se zbog direktnosti, ali: Živili ste li u Kuli 24, u stanu br. 11? - pita na makedonskom jeziku, iako malo neobičnog izgovora i izvrtanjem riječi. Stranac me plaši. Jedan trenutak može puno značiti, hoću li dovoljno brzo zatvoriti vrata ovom nametljivcu? Ne mičem se. Možda je kakav rođak bivšeg vlasnika stana u koji se sutra selim? Zašto me onda pitao jesam li u prošlosti živjela umjesto hoću li tamo živjeti? Možda je samo gramatička greška zbog nedovoljnog poznavanja jezika? Da nije Anastazijev prijatelj kojeg je ovaj poslao da se našali sa mnom? Kažem mu neprijateljski: zašto?

Čovjek se ponovno ispričava, oči su mu blage. Na kraju se odlučujem za odrješitost. Tamo ću živjeti. Naglašavam 'ću'.  – Trebate li nešto?

- Živit ćete? - odjekuje njegov glas, ovaj put zbunjeniji od mog. - Ali mora da ranije živili ste tamo, - inzistira. Čim je to rekao, pažljivije sam se zagledala u njegovu odjeću. Moda iz budućnosti?

- Oprostite. Jednostavna kristalna znatiželja, - pravda se pa objašnjava: Pronašao sam jedan autoportret koji naizgled ne liči portretu, moji prijatelji sa mnom ne se slažu, ali čim sam vas ugledao na vratima, odmah znao sam da vi na slici ste, prepoznao sam vas. Vi ste sami naslikali ga ili je naslikao neki slikar vas?

Tad sam rekla, i do dan danas ne znam zašto, možda zbog njegovog pogleda u kojem se nazirala dobrota ili ohrabrenje ili milost ili oprost ili zalog za buduće postupke: Ah, za to pitate? Da, sama sam naslikala svoj autoportret, - rekla sam, iako nisam imala pojma o čemu priča.

- Niste mogli se bolje prikazati drugom tehnikom niti jednom, – meki, topli glas ostaje nezaboravljen. Zatvaram vrata i sjedam pred bijela platna kojih u mom domu ima mnogo. Bjelina se topi, zgušnjava se, puca, povlači se pred crnim šarama, crtama. Posežem i za drugim bojama, miješam ih kako bih dobila svijetlozelenu nijansu, ali čim je kist dotaknuo bijelo platno, boje su se tako izmiješale da su opet radile crne rezove po bjelini, razbijale jednoličnost, činile da nestane, da bude manje lijepa. Cap-cap, crne crte, debele i ispunjene zbijenim linijama poput onih koje označavaju frekvenciju zvuka. Ja sam realist, moje su slike poput fotografija, vjerodostojno prikazuju predmete, ljude, životinje, štogod da odlučim naslikati. Detalji su mi poseban izvor zadovoljstva, ne dišem slobodno, punim dahom i smireno ako ne oslikam svaki rub sa svim zrncima prašine na njemu, svaku kutiju keksa s odgovarajućom debljinom linija barkoda, svaku vlas ljudske kose palu na travu u gradskome parku. Zašto onda posežem za smeđom bojom kako bih vjerodostojno naslikala svoju boju kose, a na platno pada crna crta? Za plavom da izrazim svoje oči, a na bjelini se razmazuje crna crta?

Anastazij, gdje si da ti ispričam o neobičnom susretu koji je doveo do nerazumljive slike? Zovem ga ne jednom, ali ne nalazim ga.

Kamion je već dolje. Pakiram se. Smirena sam, gledam jučerašnje autoportrete. Jednog odlučim sačuvati, pakiram ga kako bih ga odnijela u novi stan br.11, u Kuli 24, a ostale bacam. Bilo je naporno, zamorno, ali za nekoliko dana sam se smjestila. Od svih mjesta na kojima sam mogla izložiti svoj autoportret, on je nekako sasvim slučajno završio na najvidljivijem zidu, nekako najistaknutiji među svim stvarima. Kad je već autoportret, bilo bi glupo, previše egocentrično da bude na najvidljivijem mjestu, kažem si i spuštam ga na pod.

Čujem kucanje na vratima. To je Anastazij! - Pronašao sam je, hej, možeš li vjerovati?! - prve su riječi koje izgovara bez da pita kako sam, bez da prokomentira stan, bez da kaže je li bez problema pronašao moj novi dom. Pogledom kažem – ajde već jednom, reci.

Našao je onu imućnu obitelj, upoznao je kćer koja je bila vrlo mlada kad su živjeli u Dvorcu. U to je vrijeme puno slikala, a sad je pokazala Anastaziju dio svojih slika. - Iste kao tvoje, pih, ni djelić fantazije, sve suhi realizam. Kao što su slikali u renesansi, samo što je na ovim slikama bilo motiva današnjeg života, najvjerodostojniji prikaz stvarnosti kojeg možeš zamisliti. - Ne kažem ništa, čekam da mi to dokaže iako se ne slažem u potpunosti s njegovim proizvoljnim viđenjem renesanse, ali to bi značilo mijenjanje teme. Nastavlja: Samo je ona slika koju sam pronašao u svom stanu bila dobra. Kako mi je objasnila, željela je naslikati autoportret, ali nekako protiv njezine volje proizašlo je ono što ja nazivam modernom slikom. - Skamenila sam se. Je li moguće da su se događaji toliko preklopili kao da su kopija jedan drugoga?! – Inače, - nastavi Anastazij, - vrlo lijepa žena iako nekako starinski odjevena. Čim mi je otvorila vrata, prepoznao sam je sa slike, s autoportreta. E vidiš, a ti si mi se smijala. - Prepričava živahno i hoda uokolo. Po njegovom izrazu lica vidim da shvaća da sam previše zbunjena. Želi me pitati što mi je, ali uto ugleda moj autoportret. - I ti si se naslikala istom tehnikom? - Pokušam ga testirati: Kako znaš da sam to ja, možda sam samo imitirala drugu sliku lijepe bogate žene, - i gledam ga upitnim pogledom. - Ne, ovo si definitivno ti, ne bi bolje bila prikazana ni na najrealističnijoj slici. Ovdje si kraj Vardara, blizu klizališta. - U nedoumici sam, preplavljuju me misli koje ne mogu obuzdati jer je to istina, dok sam slikala zamišljala sam sebe kako stojim kraj Vardara, u blizini klizališta.

Anastazij Konev bio je taj kome sam rekla za njegovog dvojnika iz budućnosti. Iznijela sam mu sve detalje onoga što se dogodilo dan prije selidbe. Anastazij se čudi, smije se, zadivljen je, ne može vjerovati, ali ne traži objašnjenja, objašnjenja ga ne zanimaju.

(Iz zbirke Imenovanje insekta, 2008.)

PREVELA Gabrijela Jagetić
Foto: ErgSap (flickr)

(Priča je objavljena u katalogu Revije malih književnosti 2013.: Makedonija)