Pitao bi crve

***

24. listopada

U podne su me nazvali iz tristo kilometara udaljene bolnice St. Eberhard. Glas koji je zvučao nekako neljudski priopćio mi je da mi je otac na samrti. Sigurno je riječ o zabuni, ja nemam oca, odgovorila sam i poklopila slušalicu. Ovaj razgovor odvrtio se nekoliko puta dok nisam priznala da jesam kći tog propalice.

25. listopada

Prije tri godine jednostavno bih ušla u automobil, nakratko ga posjetila i zatim se vratila svojoj svakodnevnici. Prije tri godine još nisam nosila ovaj prsten: Uvijek ću se truditi biti iskrena prema tebi. Srećom ta tema otad nije načeta. Kako bih, molim vas, Matthiasu sad objasnila da je jedna polovica mog roditeljskog para još živa? Kad smo se upoznali, ispričala sam mu da su umrli, oboje, otac prvi.

Luda si, reći će. Potpuno si prolupala, nisi normalna, ti si čudovište! Pritom sam sigurna da mu je činjenica da sam siroče potajno itekako odgovarala. Kad bih se ponašala čudno, bilo mu je lako pronaći objašnjenje za to: rano je izgubila roditelje, zato je sad takva. No nema razloga za brigu, nikad nije bilo potrebe ništa objašnjavati. Da ih je upoznao, govorio bi: takva je zbog roditelja. 

26. listopada

Dok ulazim u hodnik bolnice St. Eberhard, nakratko me obuzima osjećaj kao da upadam u zasjedu. Čini mi se nezamislivim da u ovoj najmodernijoj ustanovi liječnici moraju ustuknuti pred bolesti. Posljednji stadij raka jetre. Liječnici ne znaju koliko razumije, otkad su ga doveli nije progovorio ni riječ. Srce mi ispuni jeza. Da bi u ovom stanju još mogao govoriti, sada mi na kraju svog šutljivog postojanja još nešto reći, to mi uopće nije palo na pamet. 

Medicinska sestra vodi me kroz hodnik koji jako čudno miriše. Nema još puno valjda, mislim si, pokušavam što je manje moguće disati kroz nos. Zastaje pred sobom broj 52, kimne mi značajno. I ja kimnem, ukipljeno stojeći pokraj nje, bez namjere da uđem. Nakon nekoliko trenutaka otvara mi vrata; prijateljskom gestom pokaže mi da uđem... Zatim se vrata iza mene opet zatvaraju i ostavljaju me samu s ocem. Smanjio se... ili to, ili su uređaji oko njega preveliki.

Sjedam na praznu postelju pokraj njegove, ne znam kako bih se trebala ponašati. Legnem na praznu postelju pokraj njegove. Promatram ga postrance, koža mu je vapnenački bijela. "Ne izgledaš baš najbolje", kažem mu.

27. listopada

Dan ranije nazvala sam Matthiasa i rekla mu da ostajem. Nakon duge noći u hotelu, u osam ujutro ponovno stupam u bolnicu. U zapadnom krilu nisu toliko strogi što se posjeta tiče. U zapadnom su krilu smješteni ljudi na samrti.

U njegovoj sobi stoji medicinska sestra i mijenja vrećicu s infuzijom o kojoj mu ovisi život. Okrene se prema meni i objašnjava mi da se još malo strpim. Vraćam se u smrdljivi hodnik. Nakon što medicinska sestra ode iz sobe, upitam oprezno:

"Što ste mu dali?"

"Sredstvo protiv bolova."

Naravno.

"Znate li koliko bi to moglo potrajati?"

"Vjerojatno će ići brzo", odgovara medicinska sestra i obara pogled.

"Vaš se otac uopće nije želio liječiti. Samo je nazvao hitnu. Kad su naši ljudi došli, već je bio izgubio svijest."

Htjela sam mirno sjediti pokraj njega i s njim dočekati smrt. Umjesto toga sobu ispunjavam bukom, češem se, kašljem, namještam stolac. Ponavljam sve nekoliko puta, no onda više ne mogu sjediti na mjestu. Dižem se i pregledavam njegove osobne stvari u ormariću. Ništa od njih ne pobuđuje nikakva sjećanja. Nekoliko komada odjeće, češalj, zubalo, debela knjiga. Ona je sigurno ostala jednom od prethodnih bolesnika. Kao prvo, Stephen King i moj otac nekako ne idu zajedno, a i kome bi palo na pamet spakirati mu štivo za čitanje? Uzimam knjigu u ruke, hodam s njom kroz sobu, komentiram: ovdje je prozor, ovdje televizor, ovdje prazna postelja, a tamo leži moj otac. 

Stavljam mu knjigu pod nos, polako je podižem objema rukama do visine svojih ramena. Koliko je dugo ovaj čovjek ponižavao sve oko sebe. Da je sad ispustim, pala bi uz tresak na njegova staračka, bolesna prsa i istisnula iz njega posljednji dah.

No onda me osupnulo da bi stari jarac počeo i kašljati. Ponovno spuštam knjigu: nema straha, ipak te neću ubiti. Ubio si se već sam. 

28. listopada

Tek treći dan nakon dolaska počela sam razgovarati s ocem:

"Ponekad kad mi nema supruga – udana sam – i potpuno je tiho, još uvijek mogu čuti zvuk tvojih teških cipela kako se uspinju stepenicama do moje sobe. Taj zvuk iz djetinjstva ne nestaje ni u mojoj odrasloj dobi. Čuješ li me uopće? Prestanite se pretvarati da spavate, gospodine oče. Tvoji koraci u mojoj kući. Kada budeš u grobu, po tebe će doći vrag. Po tebe će doći mama! Uvijek sam mislila da će te nadživjeti, pravo čudo da je ispalo drukčije. Bilo kako bilo, nikad ne biste upoznali svoje unuče. U trećem sam mjesecu. Nadam se da nisi sve osim češlja i zubala zapio. Za nekoliko godina imat ću uz sebe pola nogometne momčadi. Ja nikog od svojih igrača nikada neću maknuti s terena, to ti obećavam. Nijedan od njih neće osjetiti grube prste na svom vratu kako ih otpravljaju. Na mojoj vješalici za kapute visjet će šarene jakne, a na ormariću, pokraj telefona, stajat će kape, ispod svakog sudopera hoklica. Imat ću dijete, njegovi obrazi bit će rumeni – od igranja. To će biti sretno dijete. Sva moja djeca bit će sretna. Što više djece budem imala, to ću manje čuti tvoje korake."

Negdje usred govora kažiprstom sam zgrabila njegov palac. Kao da sam osjetila da mi je uzvratio stisak, no rekli su mi da je već preslab da bi se mogao pomaknuti. Opet ga ostavljam i odlazim po kavu.

Tog dana pijem mnogo kave.

29. listopada

U međuvremenu se navikavam na ritam medicinskih sestara. Između dvije vizite preko lica mu stavim tanku platnenu maramicu. Nije lako nakon toliko godina opet biti s njim u istoj prostoriji.

Stolac sam primaknula prozoru i ne mičem se. I odavde mogu čuti diše li još uvijek. Kad se smrači, u staklu vidim kako se maramica lagano diže i opet spušta. Pomolimo se da nikad ne ustane od mrtvih.

Stajat ću nad njegovim otvorenim grobom, pokraj svih onih koji mi budu izražavali sućut i mrmljali sebi u bradu, pokraj bubuljičavih ministranata, i bacati grumene blata. Župnik će čitati iz Evanđelja po Mateju, moliti Gospoda na nebu da nas izbavi od zla, no ja ću mu se suprotstaviti i reći: od zla se čovjek ne može izbaviti, može ga samo zateći manje. Zar to ne znate? 

Voljela bih da u tijelu ima bar još malo snage i da mu mogu staviti prste oko vrata, kao da ću ga zadaviti, a da se on može bar malo boriti. Nevjerojatno je koliko se smanjio, nikad mu ne bih mogla učiniti nažao. No odavde neću otići dok ne napusti ovaj svijet. Svakog sata ću mu provjeravati puls, a kada mu kucne čas, prekinut ću dotok infuzije. Zaslužio je smrt pa će je i dobiti. Svojski se za nju pomučio; vikao je i tukao sve oko sebe. Uvijek zaboravljao sve bitno. A sve nebitno pamtio. 

30. listopada

U zapadnom krilu ništa nova. Otac na samrti još uvijek umire.

Nazovem Matthiasa i molim da mi ispriča što se događa otkad me nema; svaki najsitniji detalj, ma koliko beznačajan bio. Negdje tamo vani još uvijek me čeka naš život. Kad završi s pričom, upita me želim li razgovarati o tome. "Čitaj mi nešto," odgovaram mu umorna, "želim još malo slušati tvoj glas."

Moj otac je prvi put od mog dolaska malčice otvorio oči. Pogled mu je ukočen, ništa ne vidi, možda je samo napola pri svijesti. "Ja sam", govorim mu, opet sjedam na postelju pokraj njega, ruke polažem u krilo. "Što si uopće radio posljednjih godina? Gledao televiziju? Što, više ni to nije vrijedno tvoga vremena?" Iz pluća mu dopiru zvukovi raspadanja, po jastuku mu kaplje slina, još samo malo.

Susjed u sobi jedva da je nešto ostavio za sobom. Noćni ormarić pokraj postelje je prazan. Ormar preko puta gotovo prazan. U njemu još visi vrećica s lavandom. Sasušena zrna izgledaju kao crvi. Da je majka još živa, i ti bi imao takvu vrećicu. Vješam crve u očev ormar. Obraćam se njegovu zubalu, njegovu češlju. Zapravo bih ti trebala zahvaliti. Odmalena si me navikavao na rastanak. Za nekoliko dana bit ćeš ispod zemlje, ja ću stajati iznad tebe i rukovati se s ljudima.

31. listopada

Prije dvadeset minuta smrt je poljubila mog oca. 

Ne izgleda dobro, ništa drukčije nego prije, koža mu je vapnenački bijela. Preko lica mu stavljam bijelu maramicu. Više se ne podiže. Mičem maramicu, dodirujem ga ondje gdje ga je i smrt dodirnula. Usta su mu obješena.

Navečer biram naš broj. Kad se Matthias javi, pokušam mu, kako sam ranije isprobavala, od riječi do riječi ponoviti rečenicu medicinske sestre; uspijevam izgovoriti dvije-tri riječi. A poraz koji sam doživjela u trenutku kad mi je zakazao glas oduzme mi svu moć.