Perlica

Jednom davno živjela je lijepa i prelijepa kokica Perlica. Svi su je jako, jako voljeli i sve je ona imala. Odrasli su ju zvali Perlhühnchen, ali djeca - jednostavno Perlica. Kokošima drugih ljudi vlasnici su posipali obično žito, no lijepu su Perlicu hranili samo najglađim zrnašcima i svako malo bi posebno iz Jūrmale  dovezli najbjelje i najčišće školjkice. Perlica je morala zobati školjkice zato da bi njezina jajčeka imala tvrdu i blistavu ljusku.

Svako jutro mala Libi radosno bi trčala do kokošinjca kod Perlice i svako jutro Perlica bi joj snijela jedno jajčeko. Također otac i majka, velika braća i sestre za doručak su jeli jajčeka, ali Perličino jajčeko uvijek je dobila mala Libi. Svaki put jajčeko bi se kuhalo točno tri minute, onda se kratko hladilo u ledenohladnoj vodi i stavili bi ga u stalak za jaje na kojoj je bila naslikana isto takva kokica kao što je bila Perlica. Onda bi si Libi svezala ubrus, nožićem bi odrezala vrh jajčeka te svojom malom žličicom pohlepno pojela čvrsti bjelanjak s jarkim i mekanim žumanjkom. Libi se brinula o Perlici, a Perlica se ovako brinula o Libi.

Perlica bi snijela po jedno jajčeko skoro svaki dan. Svaki dan osim subote, jer je Bog u davna vremena naložio da ni ljudima nije dopušteno raditi subotom.

Perlici nije nedostajalo baš ništa, ali ako bi nečega ponestalo, Libi se o tome odmah pobrinula. Slamarica ispod Perlice suha i čista, voda u zdjelici čista i bistra, zrak u kokošinjcu uvijek mirisan i svjež, a ako je negdje palo Perličino perce, Libi bi to pokupila i pospremila u malu platnenu vrećicu. Kada se vrećica napuni do vrha, Libi će otići kod strica Šmuela u njegovu radionicu prerade perja na kraju ulice Marijas  te će joj izraditi mali, mekani jastučić, koji će je podsjećati na Perlicu tijekom noći i u snu. 

Perlica je silno željela da Libi što prije može napuniti vrećicu perjem, te je ponekad kokica namjerno varala. Čekajući dok Libi dolazi tražiti jajčeko, ona bi kljunom raščupala krilo ili bok te bi se čak nekoliko perca nošenih propuhom nježno spustila na slamu. Onda je Libi bila vrlo sretna, pa tako i Perlica. 

Tako je došlo ljeto i vrećica perja je konačno bila puna. Ipak odrasli nisu više htjeli pustiti Libi samu kod strica Šmuela. Još je nedavno u stričevu radionicu ili kuću trčala sama nekoliko puta na dan, ali sada su odrasli postali sumorni, šaputali su i više nisu puštali Libi izlaziti iz kuće. „To neće biti sigurno,” rekao je otac, uzeo je Libi vrećuljak i obećao je neki dan sâm to odnijeti stricu Šmuelu.

Ako Libi to ne bi ispričala Perlici, onda bi ona još dugo ostala u neznanju. No – što bi uopće trebala znati i razumjeti? Vodica još uvijek je bila svježa, zrnašca fina, a Libi svaki dan dobivala jedno jajčeko. 

Ali onda se nešto dogodilo. Već rano ujutro Perlica je vani čula živahnost, koja se ubrzo proširila i kod nje u kokošinjac. Druge kokoši su bile lovljene jedna za drugom i odnesene, te je došao Perličin red. To je bio Libijin otac Leibs, koji ju je gurnuo u usku kutiju, a kutiju je zavezao na samom vrhu velike gomile stvari. Gomila stvari bila je složena u klimavim kolicima za guranje, koje se sâm Leib uhvatio vući. 

Tako su oni došli u novo mjesto. Stric Šmuels i teta Fruma također su bili tu, što je značilo da se vrećicu perja više ne mora nigdje nositi, kad Libijin otac to već nije stigao odnijeti stricu prije velikih promjena. Stric i teta su sada živjeli zajedno s njima i Libi je htjela znati kada će moći dobiti svoj novi jastučić. „Uskoro, sasvim uskoro,” rekao je stric Šmuels, no teta Fruma samo je šutjela i uzdisala.

Budući da su oko Libi sada svi ti ljudi bili natisnuti – otac, majka, stric, teta, njezina tri brata i dvije sestre živjeli su u jednoj sobi – Perlica je u novom kokošinjcu imala više nego dovoljno mjesta. Naravno, nije se to moglo usporediti s prijašnjim Perličinim smještajem. To je bila komora slična uskoj ostavi gdje je kod zida Libijin otac zabio drvenu policu, kako bi se Perlica imala gdje smjestiti. Ovaj nespretni smještaj Perlica je kratko vrijeme dijelila s još dvije kokoši, ali one su uskoro jedna za drugom negdje nestale. Gdje je tijekom selidbe nestalo skoro pola tuceta susjedovih nekadašnjih peradi, nije bilo jasno, ali Perlica se nije zamarala takvim pitanjima. Kokoši iz kokošinjca povremeno su nestajale i u ranija vremena, te je među pticama o tome bilo uobičajeno šutjeti. 

Perlica nikada nije bila previše društvena, i cerekati se i kokodakati u jatu nije bilo u njezinoj prirodi, zato je novonastalu samoću prihvatila čak s određenim veseljem. Jedino je tijekom noći postalo sasvim nelagodno. Ovdje je, naravno, bio grad, nije se trebalo bojati lisica i tvorova, međutim u mraku iza zida kokošinjca događalo se nešto zastrašujuće. Gotovo svaku noć mogla je čuti vrištanje ljudi, grubo urlikanje i kikotanje, povremeno se čula glasna tutnjava – kao da je tamo organiziran lov na šumske životinje. Nikada prije u gradu Perlica nije čula ništa slično tome, te sada u samoći, kada nije bilo druge peradi koju bi pitala za savjet, noći su prolazile u sasvim slabašnom i strašnim snovima ispunjenom spavanju. 

Po danu je Libi dolazila jednako često kao i prije, trudila se brinuti o kokici kao i ranije, a zauzvrat, kao što je već uobičajeno, uvijek je dobila zasluženo jajčeko. Subotom, naravno, ne. Međutim, i ovdje nešto više nije bilo dobro. Perlica je to isprva primijetila u donesenim zrnčićima. Nisu više bila čista, glatka i slasna kao prije, a uskoro su se pomiješala ne samo s trunjem i kukoljem, već i s piljevinom i otpacima. Isto se ni voda, iako uporno i često mijenjana, više nije činila svježa i slasna. Zato je Libi ostajala kod Perlice sve duže i duže. Prije bi ona u kokošinjac ponekad doletjela kao vjetar, brzo usipala hranu, ulila piće, pronašla u slamici jajčeko i otprhnula – u dvorištu još se čuo njezin smijeh, i gotovo. Sada Perlica više nije čula Libi kako se smije. Došavši kod kokice, curica je kleknula na pod ispred kokošinjca, naslonila je leđa na zid, zagrlila je rukama svoja kockasta koljena i gledala, ništa nije govorila.

Ni Perlica nije ništa rekla, ona nije ni znala govoriti. Čak ako bi mogla, ona ne bi znala što u ovakvim trenucima kokodakati. Ah, ne, znala bi – ona bi pitala Libi zašto toliko dugo nisu donijeli bijele školjkice iz Jūrmale , jer ako ne dobije školjkice za kljucati, onda će ljuske jaja postati tanke, skoro mekane i što će onda Libi s takvim jajima? Ali to Perlica nije nikako znala ispričati, zato je gledala Libi jednim okom, pa onda drugim, pa opet jednim, pa – drugim, i onda bi Libi iz vedrog neba počela plakati. To Perlica nikako nije ni htjela, niti očekivala, te se u kokošinjcu čuo teški uzdah. Kad bi ptice bile za tako nešto sposobne, onda bi tamo odzvanjala težina, koja je u tom trenutku ispunjavala Perličino srce. Libi je iznenađena obrisala suze, ustala, stresla prašinu sa suknje, pomilovala Perlici glavicu i otišla.

To je bio posljednji susret Perlice i Libi. Već prije toga kokica je primijetila da zrnašca postaju sve manja i manja. Na početku je Libi pokušala zavarati i sebe i Perlicu, ali Perlica se pretvarala da to nije primijetila, no kad bi Libi prosipala zrnčiće, svakim danom je bilo sve vidljivije, da u njezinom malom dlanu više nema ni polovice, nego možda samo trećina od još nedavno donesenog. Sljedeće jutro Libi kod Perlice nije došla. Kokica je temeljito pretražila pod svoje uske nastambe, između podnih dasaka i nosilice našla je još po koju sitnicu za pregristi, ali to je bilo to. Za svoju glad ona se još nije zamarala, Perlicu je počinjalo brinuti tijekom noći teško snešeno jajčeko. Naravno, ono više nije imalo tako bijelu i čvrstu ljusku kao u starom kokošinjcu, no ipak je bilo naizgled sasvim solidno jajčeko, i pripadalo je Libi.

Možda je čovjekovo dijete jednostavno zaspalo, razmišljala je Perlica. Ona je znala da za razliku od ptica, ljudi mogu imati opasno čvrst san i ponekad ih ne može probuditi niti pjevanje pijetla. Jednom, kada je Libi opet bila došla i posjela se na pod ispred zida, ona je zadrijemala, te je Perlicu obuzeo strah da nije curica iznenada umrla. Kokica je skočila s kokošinjca i išla gledati, ali ne – mali čovjek je mirno disao i, iako sasvim mršav i blijed, ipak je bio živ. 

Ali sada se mali čovjek nije pojavio ni u podne, nije došao popodne niti navečer. Vani je vladala čudna tišina i to se Perlici činilo još strašnije nego uzvici i tutnjava tijekom noći. 

Libi se nije pojavila ni ujutro i to Perlica nikako nije mogla razumjeti. Moguće je da se djevojka iznenada razboljela ili se desilo nešto neočekivano, ali onda bi uvijek kokicu mogao doći nahraniti netko od njezine braće, sestara ili odrasli. Ali sada – ništa. Nitko nije donio Perlici zrnašca, nitko nije dolazio promijeniti prašnjavu i mutnu vodu. Što je duže u prošlost isklizavao njihov zadnji susret, sve sporije je prolazilo vrijeme. Perlici se činilo da ovaj dan nikada neće završiti, ali kada se sunce počelo spremati prema zalazu i kad je svim kokošima došao uobičajeni trenutak za spavanje, kokica se uplašila od zamisli da će noć biti još duža i da jutro možda nikada neće doći, te nije više mogla razmišljati o spavanju. 

Sljedeće jajčeko nije snijela. Sa svim uzbuđenjima Perlica je izgubila osjećaj dana, ali da subota nije, znala je ona sasvim sigurno. Međutim, čim je odlučila da neće položiti jajčeko, kokicu je počela brinuti i ova zamisao. Nije li moglo biti tako da Libi kod nje više neće dolaziti samo zato što Perlica nije snijela obećano jajčeko? Sada je već počela žaliti što nije snijela jajčeko, ali bilo je prekasno. Osim toga, kakvo je to polaganje jaja žednoj i gladnoj te kakvo je to jajčeko – bez pristojne ljuske!

Sljedećeg jutra Perlicu su probudili glasovi. Došljaci su bili stranci, a kokici se odmah činilo da su to isti oni koji su znali vikati i raditi lovu sličnu buku tijekom noći. Perlica se trudila čuti glasove Libi ili njezinih roditelja, ali u dvorištu su se nadvikavali samo ovi. Glasovi su se približavali, pa se udaljavali, a između njih se čulo lupetanje i pucanje – nešto su razbijali, udarali i trgali.

Vrata kokošinjca su se naglo otvorila, Perlicu je zaslijepilo jarko svijetlo te joj je u nosnice jako udario vonj duhana, benzina i votke.

– Vidi što sam našao! – uzviknuo je došljak i prema Perlici je grunula velika ruka. Ne, Perlica se odlučila ne predati tako lako, pljesnula je krilima i preko ramena lovaca izletjela u suncem jarko osunčano dvorište. To nikako nije sličilo njihovom nekadašnjem dvorištu – ispod prozora kuće bila je gomila potrganih stvari, a tlo je prekrivalo sve što god može preostati od ljudskog življenja.

– Ei, ei, Perlhühnchen, ha, ha, da! – za Perlicom je još odjekivao grubi glas, i s užasom je shvatila da Perlhühnchen nije nikakva posebna riječ koju je izmislila Libi, nego je bilo tko može tako zvati. 

Perlica je trčala, Perlica je letjela, Perlica je krilima veslala po tlu i po zraku, kako bi što prije pobjegla s poharanog dvorišta i daleko od ljudi odjevenih u sivoplavu jednaku odjeću. Ona je morala pronaći Libi i stići nazad u svoj stari mali kokošinjac. 

Od brzog trčanja i letenja Perlica je soptala pa je stala predahnuti. Tu je bila čudna ograda, kakvu Perlica nikada još nije vidjela. Između stupova usporedno bilo je provučeno puno žica, a na svakoj žici u određenoj udaljenosti su stršile oštre bodlje. Nitko ju više nije tjerao, srce više tako strašno nije lupalo i Perlica je pogledala prema dolje. Na blatnoj stazi uz ogradu, gdje je gazilo puno nogu, između različitog smeća opazila je malu vrećicu. Nije li to bila njezina vrećica perja? Ne, to ne može biti tako, jer je Libi obećala vrećicu dati stricu Šmuelu. Sigurno je jastučić već davno gotov. 

Perlica je silno udahnula te je sišla dolje na drugu stranu ograde. Ona će pronaći Libi i sve će biti kao prije. 

 

To se dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata. Rigu je 1941. godine okupirala Njemačka vojska. Nacisti su smatrali da je za sve nevolje svijeta kriv jedan narod - židovi, te su ih toliko mrzili da im nisu dopuštali hodati po pločnicima grada, a na odjeći su morali nositi posebne znakove sramote. Ali ni to im nije bilo dovoljno. Na dan 25. listopada 1941. godine progonili su sve riške židove iz njihovih boravišta te su im naredili skrasiti se u malenom teritoriju omeđenom bodljikavom žicom ili u Riškom getu. Na dan 30. studenog i 8. prosinca većina stanovnika riškog geta – kako odrasli, tako i djeca – odvedeni su u šumu Rumbula i ubijeni.

***

Iz knjige u nastanku kratkih priča za veliku i sasvim veliku djecu Gdje je nestao vlasnik?

Pauls Bankovskis

S latvijskog prevela Santa Domijan Zviedre. Suradnica na prijevodu Dorta Jagić.