Orakul i Jesen
Kao što i sami vidite
Ovdje nije ostalo ništa;
Tek olupine jeseni i nekakav orakul
Naučen da i nebo prevodi na dijalekt.
Dostaje li to da se ne probude mrtvi?
Valja postaviti pitanje:
Kojom vatrom i melemom noćno cvijeće
Mijesi i modelira naše duše?
Orakul saginje glavu i šuti;
Lišće mu se pokorava.
Vrelina
Akustika ugriza jabuke;
na rubu usana pjena,
potom dubok uzdah, malo prigušen
ali ne jednoličan.
Oslobađanje estrogena i jednostavne dobrote.
Okolni zrak dobiva na izgubljenoj težini.
U ovom času ti naslanjaš dlanove na pervaz,
promatraš ljude vani,
dinamiku njihovih asimetričnih kretnji.
Nesvjestica:
Porub desne čarape spušten je niže od lijeve.
Pramen kovrči prisluškuje razgovor dvaju zrcala
postavljenih jedno naspram drugog,
potom se želja razgorijeva u korijenju cvijeća.
Vani vlada živost:
U ovoj se ulici ljudi ne pozdravljaju u žurbi.
Ovdje prolaze bicikli bez zvona, lijepe pičke i minute.
Netko piše djevojci sms sa pravopisnim greškama,
netko je razdragan hvalama za nove cipele,
netko naprosto jest.
A ti se smiješ.
Ne želim znati razlog.
Blagoslovljena bila zbog osmijeha,
meni je to dovoljno.
Negdje, na nekoj jednoličnoj razdaljini,
sunce zalazi.
Današnji je dan u tjednu
poškropljen svetom vodicom.
Ugodan kao bolovi mišićne sustalosti.
Poezija bez silikona:
Poput 'Pijanog broda' pročitanog unatraške
(naša tajna koje ni sami nismo svjesni).
Zalazak, ne umjetnički, niti kozmički;
zakon osjetila kao nevješta moć.
Prstima lijeve noge češeš butine;
a čarapa sklizne još niže…
(Pauza za dva tempa;
violončelistica briše graške znoja nad usnama
flautisti se osušila pljuvačka.)
Jedan, dva, …. spreman?
A sada vatre,
krune od vatre,
ogrlice od vatre,
zavjese i vrtlozi od vatre.
Vatre,
Unutar i vani;
vatre;
unutar i van mene;
vatre, samo vatre,
mekani dio tvojega uha.
Zna se što će se sada desiti:
ti dolaziš k meni
ja bježim kroz tebe!
A vi g. Ljuši, što mislite?
Ako smijem kazati,
namještaj u sobi nije kakav bi trebao biti;
bezobličan je, bez suštine i, osobito, neprisutan;
Međutim, on je tu.
Stanje je raspadajuće, ubitačno:
Takvo je iznutra, urođeno,
Suđeno je kao takvo.
Dotično tvrdim s uvjerenjem
stoga što poznajem svoj apsurd,
vjerujem u njega.
Ne bih nikada želio biti plod slučajnog razumijevanja.
Nikada i nipošto.
Etika, teologija, filozofija, epistemologija, ontologija,
Sve ove i ostale discipline,
inače tuđe konobaru koji mi služi jutarnju kavu,
s koje strane oštrice čitaju nečitljivo.
- A korijen?
- Nema korijena.
Korijen nema korijena.
Nitko nije vjerovao beskonačnosti sadašnjeg,
Uključiv i stvorene bogove,
one replicirane,
ili Samotvorca.
Dva puta dva je četiri;
Pravi kut ima 90 stupnjeva;
Diktature su okrutne i represivne;
Ženama se više sviđaju bogati, ili crnci;
Udruge za zaštitu prava životinja rastu
u upravnom razmjeru s povećanjem broja sirotišta.
Dočim, ovdje nema ničeg istinitog,
A otkrivenja, ne i ne,
Tražim li možda čudo?
Zadovoljan sam ako u mimohodu
Vidim osobu koja se sebi smije.
Imati san
'Imati san', tema je domaćih zadaća u osnovnoj školi;
Imati san, mač je s dvije oštrice, rekli su stari;
Imati san, jest ponašanje naslijeđeno od luckastih anđela;
Imati san, jest buđenje uz Woodstock glazbu i
odlazak u kupaonu s dvije različite pantofle na nogama;
Imati san, jest dječji užitak špijuniranja kroz ključaonicu;
Imati san, preduvjet je da si sanjar koji iskušava boga:
'Koja je cijena razočaranja danas, časna svetosti?'
Imati san, jest iznenađenje mirisom upravo ispečene torte;
Imati san, znači vidjeti i s one strane vidljivog,
voljeti s onu stranu života,
ili prosto umrijeti za kulturni turizam;
Imati san, jest sađenje cvijeća nade u sjeni Luthera Kinga;
Imati san je seksi (kaže civilno društvo u jednom sloganu);
Imati san, jest praznovjerje neophodno bolesnim romanticima;
Imati san, jest sveta deklinacija glagola jesam;
San, tangenta duše ka Otkrivenju, prema 5:04 –
Imati san, vrjednije od kraljevstva ali manje od jednog osmijeha;
Imati san, jest meni dana u menzi Studentskoga Grada;
Imati san, jest savršeno ukrštanje uskršnje nevjeste i prvog
/ poljupca;
ili, također, mitski ples u čeljusti vuka.
Ali, ne uljepšavajmo više nego što je potrebno.
Imati san, znači sanjati otvoreno nebo;
Imati san, jest isklizavanje sapuna iz ruke;
A može biti i…
Gatanje
Gatara mu uzme ruku, čita iz dlana i zaprepasti se.
Valoviti ritam andaluzijske gitare spušta se
U nokturno Lorcinih maslinjaka koji gore u plamenu
Iz svakog ugarka grana što padaju na tlo
Bude se po tri zanosne blještavooke vile.
Potresena, ona zahtijeva da vidi i drugi dlan;
Prikazuje joj se bosonoga Sjena njegovih sjećanja
Kako gmiže i potrbuške goni zvjerad Betlehemsku
Balzamiranu žalošću i suzama svetog Janjeta
Dok krv, tko bi znao zašto, ima okus vanilije.
Rodilja se lagano diže put rosnog neba,
A sve Ure bez akrepa, Cvijeće zimzeleno,
Uz pljesak naglavačke pada k Majci Zemlji.
Gatara, začarana pjesničkom Apokalipsom,
Djetinjasto nemarno pusti utrnuli dlan.
U oči mu pogleda ne bi li tu prozrela sudbine lik.
No u očima nije ništa, baš ništa vidjela.
Konačno, izgubi strpljenje, želi da se udalji.
Ali, kud bi otišla?
U Kraljevstvu je Njegovom sa sviju strana
Okružena i zarobljena!
Iznad struje
Između, ali i izvan dvaju vječnih praznovjerja,
Ljubavi i smrti,
Osmijeh kakvog vrtloga vode
Primijenit će tok samoispunjenog proročanstva,
Štoviše, hajd’mo reći,
Pobije ga jednom drugom neosjetilnom slikom;
Eksplozija, manje više kao u času stvaranja univerzuma
Kada se um i duša božji sjedine u jednoj točci.
Malo niže
Nad strujom
Larva predosjeća nostalgiju i pucanje urni
Noć
Seoska se gozba pripravlja u suton
Po noći, točnije
Noći opijanja
Noći ozvjezdane u kupinama
Noći koketiranja
Noći gdje znoj oblizuje tanjure
Noći što skriva karnevalska štipkanja
Noći kada nas stoka u stajama ogovara
a mesnatoj se seljanki otkrije hamajlija
dok djeca igraju klisa i trule kobile:
Noći kada milina ispuni dušu!
Noći viceva izlizanih od prepričavanja
Noći porumenjelih stidljivaca što čakijama gule jabuke
A njegova svetost starina mota cigaretu i dva-tri puta
otpljune komadiće duhana sljepljene na vrhu jezika.
U zemljanim sudovima plutaju nevidljivi tragovi prethodne noći
Noći koja je izgubila zaručnički prsten……
Seoski pečalbari tuku se za kćer gazde Jorgosa.
Predsjednik općine uzima riječ stežući vojničku kopču na
/ pantalonama
Nazdravlje za ovo…
Nazdravlje za ono…
Pijanka se pretvara u masovni svinjac.
Poštene žene grizu usne; gaze noge muškarcima
U dva poslije ponoći govori se o komunističkim kooperativama…
O nezaposlenosti danas…
O podjeli međa i kanalima za navodnjavanje.
Noć koja ne prihvaća sredinu:
Ili sibirska flora ili fauna u savani (biraj i uzmi!)
Noć vezena u cijelih sedamdesetsedam pozlaćenih fonema
Noć koja ne zna za žalost;
Nju ubijaju rzanja konja natovarenih balama kanele
Ah kakva noć
Noć koja pripada samo njoj samoj!
Budućnost se mućka i bućka u bućkalici opasanoj čeličnim kružnicama
I ostavlja zapanjene šamane i orkule
Stogovi, balege, plugovi što zavist Bogova izazivaju.
Svi električno-tehnološki uređaji su isključeni
Šutnja
Punoća
Noć
Noć je:
Laka kao ptičje perje
Noć je:
Suprotno od suprotnog od sunca
Noć je
Prosto noć
Toliko je dovoljno
Da se kaže.
(… i, zavjesa ne pada)
***
Arti Lushi (preveo Shkelzen Maliqi)
foto:
Tom
