Nevinovnik

- Ti si moj, moj i samo moj, nikomu te neću dati! – stiščući u naručju janjčića - igračku,  šaputala je Elena Skujūtė. I mama je slično govorila, uhvativši oca za ruke; otac ih je svejedno napustio.

Sada Elena vodi za ruku svog petogodišnjeg sina, Matasa Skujusa, idu pogledati sobu koju će možda uspjeti jeftino unajmiti. Kraj je travnja: nježni ostaci zelenkastih listića osuli su drveće, kao otporne mladalačke akne; bijeli brezik, izdaleka svijetle njegove tanke kosti; kosti žene, prošapće Elena.

- Što si rekla, ne čujem? – uzrujano pita sin; on neprestano nešto ispituje.

Ona ne odgovara; ovdje je tako lijepo da ti staje dah i poželiš plakati. Ili uzeti dijete u ruke i trčati dok ne izgubiš svu snagu i ne umreš, proživjevši tako ubrzan, besmislen, ekstatičnom brzinom skraćen život.

Elena poznaje taj prigradski dio grada uz rječicu Vilnelė, gdje u žuto obojenim drvenim kućicama živi nekoliko obitelji starovjeraca. Jednom je tumarala ovuda, također u proljeće, zaljubljena do ušiju, tada je još studirala i iz ponosa je stalno obavijala glavu cvjetnom maramom – tako se sviđalo njezinu momku. Tada se za nju zalijepio neki pijani starovjerac brade boje pepela, trčao je za njom obalom i pohotno vikao:

- Slušaj, pastoj!... Ty vet' staraverka, pravda? Slušaj, duša, ja ženu išču!... Da ne sebe, synu svojemu!... Ej!*
 

Posrtao je, uporno toptajući u stopu za Elenom, kao ostarjeli gavran koji još uvijek žudi za parenjem, a ona, gotovo ne shvaćajući što on tamo viče, zadihana, prestrašena, bježala je pravo preko kopriva, bolno opekavši noge. S momkom se taj put nije sastala, a upravo je on odredio susret u takvom zakutku, na romantičnom mjestu. Bio je sklon skrivanju, originalan i volio ju je malo izmučiti. Šteta što Elena nije to odmah shvatila. No Matukas nije bio njegov.

Kuća koju je tražila bila je iza rajona starovjeraca, na drugoj obali – kamena, na dva kata i, Elena je to odmah pomislila – ne baš udobna. No, već je morala živjeti u raznim kućama, na raznim mjestima i znala se prilagoditi.

- Ova – pokazala je sinu.

Zadihan, snužden, umoran poslije vrtića i vjerojatno, kao uvijek, gladan, on je samo nabrao obrve.

Vrata je otvorio visok muškarac u kratkim hlačama boje pijeska i raskopčanoj košulji, kroz koju su svjetlucala mršava, mišićava, tamno preplanula prsa. Elena je smjesta shvatila da je on vlasnik, kao i da živi sâm; nešto u njegovu izgledu je to govorilo. Bio je nekih desetak godina stariji od nje, znači – još mlad, tamne, kratko ošišane kose i neprimjetno introvertirana lica. Njegova bosa stopala na svijetlom borovom podu izgledala su ogromna i strašna, poput šapa gmaza. Elena je osjetila napetost, kakvu je često i snažno proživljavala u prisustvu nekih muškaraca, kao usamljena i goloruka zvjerčica ženskog roda.

- Dobra večer – ljubazno je pozdravila.

- Tko je to? – poprijeko je Matukasa pogledao vlasnik.

- Moj sin, pa rekla sam vam telefonom da ću biti s djetetom.

- S kućnim ljubimcima ne primam.

Usna joj se čak objesila. I tek kad se vlasnik nacerio, konačno je shvatila da je to šala. Sinulo joj je da bi se možda i ona, iz ljubaznosti, trebala nasmiješiti.

-No, dobro, dragi moji, idemo, pokazat ću vam vaš sobičak – reče vlasnik, sada već prijateljski, samo malo svisoka. Njegov bas zvučao je preglasno čak i kada je nastojao govoriti tiho. On je sav bio previše golem i djelovao nekako zbunjujuće, ranjivo stran – to je odmah osjetila. Ali nije se više imala kamo povući, na brzinu se nije dosjetila kako se izvući. Kuća i njezin vlasnik jednostavno su ju uvukli; predala se. Osim toga, mjesto je uistinu bilo dobro: drveće i rijeka, stajalište autobusa u blizini, a od poštanskog odjela, kamo ju je teta namjestila na posao, do dječjeg vrtića autobusom se dođe za samo petnaest minuta. A i cijena je simbolična. Tako se Elena umirivala, kad je ostala sama s djetetom na prvome katu, u stančiću od osamnaest kvadrata, u negrijanoj kuhinjici bez prozora, u kojoj su, iza kartonskog paravana, još bili uređeni tuš i zahod. Vlasnik je živio iznad, njegovi koraci škripali su im nad glavama, kao oprezni zaveslaji vrebajućeg gmaza.

Doselili su se sljedeće večeri; došli su taksijem, jer sama ne bi mogla nositi odjeću, knjige, nekoliko posuda i igračke. Sve njihovo bogatstvo stalo je u četiri velike vreće za smeće, koje su bile jako prikladne i nisu se prvi put njima poslužili prilikom selidbe. Igračke je Elena složila u svoju putnu naprtnjaču i stavila ju sinu na leđa. Cmoljio je i žalio se, no ona je naredila: „Budi muško!" i to je bilo dovoljno. Vlasnik se, čini se, još nije bio vratio, no ona je imala ključeve.

Elena nije primijetila, nije čula kada je u dvorište skrenula crvena vlasnikova „Toyota Corolla". Čitavu večer je spremala, slagala stvari i strpljivo odgovarala na beskonačna djetetova pitanja. Čak ni glas nijednom nije podigla, samo da mu na novome mjestu bude udobno. Oko devet, kada su već istuširani u krevetu čitali bajku, iznad je odjednom počelo nabijanje. Nabijanje i svrdlanje. Zvuci su bili tako strašni, proricali su nesreću; njih dvoje su se trzali, ježili i pokrivali uši, nikako nisu mogli zaspati. Ali ništa nije učinila.

Prošlo je tjedan dana; jednog jutra, odmaknuvši zastore, Elena je bila ganuta: usred dvorišta velika savijena jabuka procvala je, poput brda vate. Obuzela ju je poznata, teško podnošljiva čežnja. Dugo je promatrala usnulog sina i tako joj ga je bilo žao, i sebe, no osobito njega.

S vlasnikom se vidjela tek nekoliko puta, mimoišli bi se navečer; bilo je toplo, ona i Matukas bi večerali otvorivši vrata prema dvorištu. Jedne takve večeri vlasnik je pitao jesu li se dobro smjestili i nije obraćao na njih više nikakvu pozornost. Samo bi se poslije devet razjario, počeo zabijati i bušiti; Eleni se činilo da u tim zvukovima osjeća mržnju.

Jedne večeri izašao je iz automobila, raskopčao odijelo, osvrnuo se po dvorištu i rekao da tu nedostaje cvijeća.

-Pokojna mama voljela je tulipane, samo kako i kada ih posaditi? – pričao je vlasnik stojeći nasred dvorišta. Elena je smjesta shvatila što joj je činiti. Kupila je grmičke maćuhica: sitnih, izrazito ljubičastih cvjetova sa žutom sredinom i zasadila ih s obje strane puteljka koji je vodio preko dvorišta od ulaznih vrata do kuće. Navečer je vlasnik zastao na puteljku i promatrao cvijeće. Elena i dijete sjedili su na svom pragu; ona je pila čaj i, dugo nagovarana, dopustila je Matukasu da se igra, pokušavajući ga nahraniti zobenom kašom.

- Maćuhice*? Vaše sestrice, zar ne? – naposljetku reče vlasnik, uperivši u nju podrugljiv pogled. Elena je samo po tonu osjetila da joj se ruga; značenje riječi shvatila je kasnije. On se nasmijao i u prolazu razbarušio Matukasu kosu. Dok se vanjskim stubama uspinjao na drugi kat, Elena je podigla glavu i glasno rekla:

- A jeste li kad primijetili da cvijet maćuhice svojim oblikom podsjeća na orhideju? Možda su one čak srodne?

Vlasnik je zastao na stubama i zamišljeno, radoznalo i nekako podrugljivo zagledao se u Elenino lice. Zbunila se; on se time očito naslađivao.

- Ne trudite se biti pametna, od tog nema ništa dobro.

I popeo se, tiho, zadovoljan, zatvorio je vrata kao mačak.

Od tih njegovih riječi Eleni je cijelu noć bilo loše. Shvatila je da više ne može reći ništa slično. Možda je to i dobro. Tà ne moraš se obvezno svidjeti vlasniku, družiti se s njim, to je znala. Važni su red i plaćanje na vrijeme.

Ona i Matukas su na novome mjestu obično loše spavali.

Izbjegavala je susrete s vlasnikom, a kad bi se slučajno sreli, samo bi pozdravila i žurno obarala pogled. Čini se da je to i njemu odgovaralo. No jedne subote se nametnuo.

Elena je još prethodne večeri ostavila Matukasa spavati kod sestrične koju je on volio; čitav dan je pospremala, zatim se uređivala, namjeravala je poći na prijateljičin rođendan. Odjenula je svoju omiljenu svilenu suknju s krupnim bijelim točkama na modroj pozadini, raspustila je svijetlu, meku, uz sljepoočnice, poput ladoleža, kovrčavu kosu. Njezino neodređeno, svaki dan tek malkice šminkom uljepšano lice, moglo se odjednom ozariti trenutnom ljepotom, to je ovisilo o raspoloženju, a danas je ono od ranog jutra bilo izvrsno. Vlasnik bi se pojavio u dvorištu, pa opet nestao, polunag, u kratkim hlačama, jer je bilo vruće. Muvao se u sjenici, nešto je tamo sređivao. Unutra je bilo zagušljivo, ali Elena nije odškrinula prozor da se ne bi trebala s njim pozdraviti. Navečer, kad je došlo vrijeme za izlazak, vlasnik je još uvijek čučao u sjenici i popravljao klupicu, stavivši na stol otvorenu bocu piva. Izašla je u dvorište svjetlucajući točkama na suknji i raspuštenom kosom, zaključala vrata i, približavajući se sjenici (puteljak je vijugao pokraj nje), čekala trenutak kada bi mogla podići pogled i pozdraviti se s vlasnikom. On ju je čekao, uspravivši se, žmireći i sjajeći se, onako ogroman.

- Izlaziš?

Elena je osjetila da joj se vlasnik s 'ti' ne obraća zato što je drzak, već zato što u njegovim mislima ona zauzima važnije mjesto nego je zamišljala. To joj je laskalo, ali i primoralo na oprez.

- Da – odgovorila je.

- Kamo?

- U goste.

- Kad ćeš se vratiti? Osim toga, gdje je dijete?

- Kod prijateljice.

- Što, ideš na spoj?

Elena, obnažena njegovim prodornim kosim pogledom, odmahne glavom.

- Tà ostavio te, zar ne? Napravio dijete i pobjegao. Vidim te skroz, jadnice – osmotrivši je od glave do pete izjavi vlasnik. Pa opet, sagnuvši se do klupice kao, između ostalog, dometne: - Lijepa haljina.

- Hvala. To je suknja.

- Stvarno? – on podigne obrve. – Ne razlikujem.

I okrene se. Elena je ostala stajati na puteljku, bez daha, pritiskajući na grudi utrnulu ruku. Vlasnik je rekao istinu: sve je bilo upravo tako kako je rekao. Što je mogla učiniti? Nije joj se više išlo ni na kakav rođendan, ali okrenula se i automatski, ostavši bez sjaja, otkoračala do vratašca.

Prošlo je još mjesec dana; drveće se rascvalo, kosturi stabala, grana sasvim su nestali iz njihove prštave vegetacije. Dvorište kao da se smanjilo, toliko se u njemu našlo lišća, ladoleža, trave, cvijeća. Bilo je tu tako lijepo, sjenovito i intimno, kao na dnu raja; tu si mogao voljeti ili barem maštati o ljubavi tako izrazito da bi se ona mogla jednog dana uistinu pojaviti. Da nema tog čovjeka koji živi iznad glave! Već samo svojim koracima podizao je neljudsku napetost, njegovi pokreti dostizali su Elenu kroz zidove. I Matukas je sve osjećao, bio je razdražljiv i obijestan i ona bi se s njim dobrano izmučila. Jedne večeri vodila je sina iz vrtića, gladna i umorna, i čitavim putem razmišljala kako će, kad stignu kući, ispeći palačinke da utaži glad. No, ušavši u kuhinjicu, primijetila je da nema više brašna. Snaga ju je napustila, preplavio ju je očaj, nije više imala snage vući se s djetetom do trgovinice, a nije ga mogla ostaviti samog. Čučnuvši kraj hladnjaka, poput uvrijeđene ptice, zaplakala je – jako, grčevito, prestrašivši dijete. Ne znajući kako reagirati, dijete je bacilo u nju plastičnu kockicu. Bezbolno je lupnula Elenu u leđa, no nije to bilo najvažnije. Ona je ustala i opalila sinu šamar, bez žaljenja, kao odraslom. Njega je uhvatila histerija.

Elena je najprije strpljivo čekala da sina prođe bijes i da se smiri; u svakom slučaju osjećala se krivom. Dijete je vriskalo zatvorenih očiju, strašno se dureći i trzajući se u grčevima. Prestrašivši se, pokušala ga je pomilovati, no udarao ju je po rukama, grebao si lice i zahtijevao da izađe. Izašla je.

Zalupila je vratima i stajala u mračnoj kuhinjici. Matukas je lupao i nogama ritao vrata, zahtijevajući: 'Dođi!' Otvorila je vrata, no on je opet vrištao: 'Izađi!' Tada je Elena podigla glas, prijeteći da će izvući remen. Opet ju je obuzeo nemoćan bijes, glava nije izdržala žestoku buku, kojom je dijete zahtijevalo od nje nešto što ona nije mogla dati. On još uvijek nije prestajao. Tada ga je ščepala i počela udarati po leđima, stražnjici, potiljku, iskaljujući svu mržnju koju je osjećala, silno želeći da on utihne i prestane ju mučiti i još – silno želeći kazniti sebe za sve, za čitav svoj život. Dijete ne samo da to nije umirilo, nego ga je potpuno izludilo. Vriskao je čak poplavjevši i, podigavši prema majci otečene kapke koje je jedva otvorio, pogledom ju preklinjući da mu pomogne. Naglo ga je pustila i zagrlila gorko plačući, shvativši da i on sâm želi prestati, ali više ne može, a ona, glupača, nije u stanju smiriti ga. Oboje su jecali zagrljeni, zaneseni, izmučeni tom psihičkom olujom, srca su kucala sasvim blizu i postupno se smirivala; nisu više imali potrebu za jelom, samo za spavanjem. No, iznenada Elena nešto osjeti. Okrene se i krikne: u njihovoj kuhinjici, poput divovskog gorostasa koji se glavom upire o strop, stajao je vlasnik. Nisu ga čuli kad je ušao, nisu znali koliko toga je vidio.

- Kakva je to buka? – upitao je.

Elena se prestrašila da Matukas opet ne započne, osim toga, osjetila je ogroman stid.

- Ništa, već je sve u redu.

Ustala je, sasvim zaklanjajući sina, popravila izgužvanu bluzu i osjetila kako se iza leđa, uz njezino bedro, privijaju dječje ruke.

- Matase, zašto ne slušaš mamu?

Tišina.

- Sluša on, nije potrebno... Samo smo danas oboje umorni, idemo leći.

- Mamu treba slušati. Ja sam uvijek slušao i, vidiš, kako sam velik narastao.

Matukas je pomolio glavu i zagledao se u vlasnika, razrogačivši uplakane oči.

- Nećeš više galamiti?

Dijete je samo blenulo, nije se ni pomaklo. Elena je jedva stajala na nogama, silno želeći da ih vlasnik ostavi na miru.

- Neće galamiti. Oprostite. Dopustite nam da sad već odemo na spavanje – žalosno je i nervozno prošaptala, otvarajući vrata u dvorište. Vani je još bilo svjetlo, bolno, nemilosrdno. Zadrhtala je i zažmirila. Zastavši na pragu, vlasnik ju je pozorno obuhvatio pogledom, a njoj se učinilo da prvi put na njegovu licu vidi sažaljenje.

- Koji put ga možeš kod mene ostaviti – rekao je. I popeo se stubama.

Uskoro je ona doista ostavila Matukasa kod vlasnika. U petak navečer kolegice s posla nagovorile su ju da ode u kazalište.

Predstava joj se nije svidjela. Glumci su izvještačeno vikali, prenemagali se i imitirali spolni čin, nije tu bilo poezije, nije bilo lijepe glazbe i metafora koje treba odvojiti od papira, kao indigo i prepoznati obrise stvarnosti. Elena se vratila kući utučena, kao da su ju prevarili ili čak opljačkali, iako ulaznicu nije trebala platiti, kolegice su imale pozivnice. Ono što je ugledala u dvorištu, izgledalo je kao nastavak one odvratne predstave: njezino dijete, njezin mali sin, stajao je ciljajući pravim pištoljem. Ta grozna stvar očito je bila preteška za njega, ručice su mu drhtale. No još strašniji bio je njegov zadovoljan osmijeh koji mu je iskrivio usta. Sličan osmijeh unakazio je i uz njega priklonjeno lice vlasnika. On je pomagao Matukasu naciljati metu na ogradi. Elena je kriknula i potrčala pravo po travi:

- Hej, pa što radite! On je još premalen!

- Ne petljaj se, mi učimo pucati – ni ne pogledavši u njezinu smjeru oštro reče vlasnik.

- Pa to je pravo oružje – nije popuštala, zahtijevajući da joj vrati sina.

- Nema veze, pucamo sačmom.

Pomogao je Matasu pritisnuti okidač, pogodili su rub mete, dijete je zacičalo od zadovoljstva. Kao ni vlasnik, ni on nije obraćao na majku ni najmanju pozornost. Ostala je bez snage; uvrijedila se i rastužila. Zatvorila se u svom stanu, navukla tamne zastore da ju ne vide i otvorila knjigu. Dijete se vratilo dobrih pola sata kasnije, zagrijano i iskešeno, kao da je sklopilo ugovor s đavlom. Nije ga mogla ni pogledati.

Nakon tog događaja Elena je definitivno odlučila bježati. Ne samo zato što se vlasnik, kao da ima isključivo pravo, namjerio na njezina sina.  On se opasno uvukao između nje i djeteta i tako je mogao još više njome vladati. Elena je nazvala sestričnu i dogovorila da privremeno, dok ne nađe drugi stan, žive kod nje. Sljedeći dan na poslu bila je zabrinuta, kako će navečer morati sve reći vlasniku. Dovevši Matukasa iz vrtića, umorna i gladna, shvatila je da se neće usuditi. Trebalo je pobjeći tiho, ostaviti na hladnjaku ključ i novac za proboravljeno vrijeme, odmah sutra, ujutro uzeti najpotrebnije stvari i jednostavno se više ne vratiti.

Elena je o tome samo razmišljala, ni s kim se nije posavjetovala, možda tek telefonski sa sestričnom. No vlasnik je nanjušio njezine namjere. Navečer je kroz prozor vidjela kako iskače iz svoje crvene Toyote, bodriji nego obično, s nabreknutom vrećicom za kupovinu. I smjesta je shvatila da će pokucati na njezina vrata. 
 

Pokucao je. Smiješio se svisoka, kao da ju miluje svojim otmjenim posjetom, i čak je izgledao lijep u odijelu i modroj košulji.

- Gosti – izjavio je glasno, kao Matukasu, no u stvari više njoj.

U vrećici je bila lubenica, čokoladni bomboni, kutija sladoleda i skupi šampanjac.

- Uđimo, sjednimo – rukovodio je vlasnik blagonaklonim gestama, preširokim za njihovu usku sobicu sa, na svoj način, raspoređenim namještajem i stvarčicama. – Donesi čaše.

- Nemam – prošapće Elena, prepavši se da će smjesta sve pokvariti.

Ovaj put vlasnik nije zanovijetao, nikakva sitnica nije mu mogla pokvariti raspoloženje.

- Je li danas tvoj rođendan? – upita Matukas; još se sjećao jučerašnjeg pucanja i nadao se da će ga ponoviti.

- Rođendan? Ne, ne slavim rođendane.

- Pa što je onda? – pružajući vlasniku dvije šalice za čaj, upita Elena.

On je bez riječi ulio u šalice šampanjac, onda je primorao da sjedne i ozbiljno ju promotrio.

- Hoću nešto predložiti.

- Doista? – prošapće Elena, gotovo gušeći se od užasa. I odjednom joj se omakne, vjerojatno samo iz želje da sve zaustavi: - Ali mi se selimo!

Možda i nije trebalo to reći; u trenu se sve preokrenulo. Čak se i šampanjac prestao pjeniti i šištati.

- Kakva je to novost? Prvi put čujem.

- Namjeravala sam vam danas reći...

- A što se dogodilo?

Elena je otvarala usta i širila ruke, ne nalazeći riječi.

Vlasnik ju ščepa za zapešće i polako, čvrsto stisne, s mržnjom promatrajući kako joj se lice izobličuje od boli. Matukas je zaplakao i Elena, ne gledajući ga, prošapće što mirnije:

- Ne boj se, striko se igra...

No dijete nije povjerovalo.

- Hoćeš još?... Hoćeš?... – prosikće vlasnik. Ona odmahne glavom čvrsto stisnuvši usne.

Pustio ju je. Zapešće je pulsiralo i žarilo se. Elena ga položi na suknju i tupo se zagledala u pod, želeći što brže umrijeti, a možda i zamišljajući da je već mrtva. Matukas joj se pritisne uz bok. Odjednom, obuzet neočekivanom misli, Elena je čak osjetila kakvom, vlasnik je uperio pogled u njega. Potapšao se po boku pozivajući dijete:

- Dođi!

Matukas je kolebljivo prišao. Vlasnik ga je uhvatio oko pojasa i smjestio sebi na koljena.

- Nikamo vi nećete nestati – izjavio je, usmjerivši u Elenu pogled pobjednika. – Gdje su ključevi?

Istog trena se dosjetila da ih vlasnik namjerava zaključati. I odmah pomislila na prozor, mogli bi noću kroz njega iskočiti, no sljedeći trenutak, prostrijeljen istom tom misli, i on se okrene prema prozoru. Iza prozora, poput bijelog svadbenog brežuljka, cvjetala je jabuka. 

- Pustimo sad to – popusti on. – Matase, donesi nož.

- On ne smije uzimati nož – usudi se protusloviti Elena.

Vlasnik se nije prepirao. Spustio je dijete s koljena i sâm donio iz kuhinjice ogroman tupi nož, stojeći je razrezao lubenicu pravo na njezinu pisaćem stolu, poprskavši knjige i papire. Elena je dodala zdjelicu.

- Bolje nigdje nećete naći. I općenito... općenito, eto, što želim reći... tà kanio sam vam ponuditi... – on ušuti i smeteno pogleda Elenu; pogled mu je postao tako glupav i preklinjući, kao u psa.

- Ostanite kod mene, besplatno – odloži nož i stidljivo stisne njezinu ruku prstima ljepljivim od lubenice.

- Ne treba – odmahne glavom Elena. – Tà mi smo potpuni neznanci.

Imala je na umu 'stranci', no iz sažaljenja ne bi to izgovorila ni za živu glavu.

- Pa upoznat ćemo se, u čemu je problem? Uzmite lubenicu, jedite, još ću vam odrezati – vlasnik je gnjevno sjeckao lubenicu, čak je stol podrhtavao. – Nož je otupio, jadnik, nema ga tko nabrusiti...

Elena se ukočila, prvi put za čitavo to vrijeme s njim, proživljavajući izrazitu i potpunu, ni s čim nezamijenjenu srdžbu. No lubenica je već bila razrezana, trebalo se gostiti da bi se sve odvijalo onako kako želi vlasnik. Dijete se prvo poslužilo. Zatim Elena, nevoljko, drhtala joj je ruka, čitavo tijelo je drhtalo. Vlasnik, unijevši joj se u lice, promatrao je kako jede, pohlepnih, suznih očiju, usnama jedva dotičući polumjesec lubenice koju zagriza.
 

- Obasut ću te novcem, malena – promrmljao je Eleni pravo u usta. Ona se nije usudila odmaći, pokazati da joj je neugodno. Samo je shvatila da se ne može suprotstaviti, da se večeras mora sa svime suglasiti. Kimnula je, očajnički gutajući lubenicu, kao da bi to Matukasa i nju moglo nekako spasiti.

- Ti si takva... sirotica, tako nježna... – gurajući Eleni još jednu krišku, tepao je vlasnik. Silno i uporno je želio da ona jede; bilo je to nalik na ubojstvo – polagano, nesvjesno, ali koje pruža neobično zadovoljstvo. Obrisao joj je sok s brade i gurnuo prste u usta. Poslušno ih je oblizivala, gledajući vlasniku u oči. Sin je, razrogačivši oči, buljio u njih s ležaja, vlasnik je postajao sve uzbuđeniji, no zbog djeteta ništa se više nije usudio.

- Tà ja ću vas svugdje naći... – prošaptao je izlazeći, kao da na Elenu stavlja pečat sa svojim inicijalima.

Pobjegli su ujutro, u osvit zore. Uzeli su samo najnužnije, koliko su mogli ponijeti. Elena je čak knjige ostavila, oprostila se s njima u suzama, uz ispriku, kao s dragim ljudima koji su ju iznevjerili, uzela je samo mali svezak Lorce objavljen na ruskom. Najveće njezino blago drijemalo joj je na ramenu, njegove nožice bolno su ju udarale u zdjelicu, ali nije važno. Zastala je iza vratašca i posljednji put obuhvatila pogledom sjenovit rajski vrt u kojem je, tek je sada konačno shvatila, toliko patila. Od rijeke se podizala magla, kao poludjeli biglisali su slavuji, otežale krošnje drveća još su spavale, prohladna svježina štipala je njezine gole goljenice. Obuzimala ju je vrtoglavica od daška slobode, kao i svaki put kada bi odnekud bježala. Htjela je plakati i smijati se, tako je to bilo nalik na zaljubljenost!  

Žureći prema autobusu izgubili su Matukasovu cipelicu, opazila je na stajalištu, ali nije se vraćala. Ne bi se tamo vratila ni za živu glavu.

Ubrzo je zaboravila vlasnika, prestala se trzati kada bi netko pozvonio na vrata. S vremena na vrijeme bolno bi čeznula za svojim knjigama, onim starima s kojima je bila provela pola života, oblivenima čajem i katarzičkim suzama, olovkom podvučenim citatima, s crtežima na rubovima stranica i spontano zapisanim mislima. Nastojala je ne razmišljati u kakvim su rukama jadnice ostale. Tek nakon nekoliko mjeseci, slučajno saznavši vlasnikovo prezime, Elena se smijala do suza, smijala se i nije se mogla zaustaviti: njegovo prezime bilo je Nevinovnik.

 

***

* - rus. 'Slušaj, stani!... Pa ti si starovjerka, zar ne? Slušaj, dušice, tražim ženu!... Ma ne za sebe, za svog sina!... Hej!' (op. prev.)

* - riječ našlaitė u lit. jeziku, osim što znači maćuhice, znači i siroče, sirota, dijete bez roditelja (op. prev.)

***

(Priča je izvorno objavljena 18.3.2016.)