Nadežda Radulova

Darovi prosinca

Oko petnaestog u mjesecu
vade se električni pokrivači –
žice, uvijene u flanel
na slova, ribe, srdašca, cvjetiće. Zar nije
sublimno zamijeniti
čipku od žerseja iskrama pročišćene struje –
u snu da sikćemo, kao što smo
zujali prošle zime, kao što smo
svjetlucali nekad
pod borom,
uvijeni u materijale zlataste, u mašnice
od crvene svile
a naši su nas roditelji odbijali
raspakirati.
To su si poželjeli, zar ne?

Nećemo si to poželjeti, zar ne?

Jedna susjeda mi je pričala kako
nekoliko prutića cimeta i vanilije
stavljenih u zdjelicu pod krevet
dižu sezonu i začinjavaju
hladnoću. Čak i pečenje kolača
pokazuje se suvišnim; za raspoloženje
dovoljan je bio miris, kao što se važnima
pokazuju omoti,
a ne darovi pod borom!

Ali nas dvoje skupljamo izreske
iz starih ilustriranih časopisa
u prašnjavim kutijama – za nadolazeće godine
Još uvijek nam se pokrivači pale lako,
ponekad lete – tada
ispuštaju miris tinte i ribe.
A neiskorištene trake crvene svile
na kilometre ispred nas bacaju iskre.

Prosinac
Je tanki omot mraka i žice –
svjetlucanje
slijedi.

Prijevod: Ivana Primorac

Što ostaje

ako od proljeća oduzmemo rano proljeće, kišu
šafrane, uzvišene i lagane infekcije ždrijela,
janje, cijelo kost i koža – tek tad
Christina Rosseti i William Blake češljat će nebesku vunu –
zatim post, nadolezeći zelen, zatim veliku
pustinju travanj
od prvog do posljednjeg dana,
potom napade krvi, sunca,
ili napade uopće, što ostaje

ako od kuće oduzmemo djecu, ili misao o djeci,
paperje od jastuka, voće i povrće
od velike korpe u kutu, ako oduzmemo sam kut, kutove,
čudesne srebrne paučine – pribore vremena –
kako nas samo ovija svojom slinom, kako nas sjecka
na sitno – kao i nježna zagađivanja
nakon kraja hranjenja, lučenje,
sezona razmnožavanja, što ostaje

ako oduzmemo riblju kost koja je zapela u grlu
ljubavne lakome mačke, pogledaj ju, još preskače
mjesec po dvorištu, ali već lišena svoje mačkovnosti –
nije više mačka, nego obruč očaja,
komad svile, potpaljene i bačene u središte mračnog
nakon čega se gasi čak i sredina
i ostaje na trenutak samo mračno, ali od mračnog
ništa se više ne može oduzeti,
niti pak ostaviti.

Slobodni pad

1.
Pregovaranje skoka

Svijetle cipele
šal za vjetar
bučine sjemenke –

kasno popodne
odlučuje djelovati va bank
i naručuje si taksi
umjesto kočije.

Stiže
opet isti lađar.

Mada se kreću po slabo
prometnim ulicama
ali glava je ne prestaje
i ne prestaje boljeti.

Postupno
vjerojatnost da se izvuče
dok je svijetlo
slabi i nestaje
poput prstena na bezimenom prstu.

Poslije joj ne ostaje ništa drugo
osim skočiti
u pokretu.

Zapravo,
jedva da bi to netko primijetio
ali jedna od cipela joj se lijepi
na prednje staklo
isplaženog jezika vjetru.

Rijeka ju prihvaća
i odnosi.

Personae

Ona koja je prije mene pila
kavu za stolićem u kutu –
zbog nje sam došla,

u njezinom tanjuriću – dvije kifle, s makom,
jedna načeta, a druga – ostala netaknuta.
Ni mrvice izvan tanjura. Kava
ako je suditi po stijenkama porculanske šalice –
ohladila se prije barem sat vremena.

Ali ako je suditi po stvrdnutim
granitnim mrvicama,
ona, zbog koje sam tu,
valjda je otišla odavno,
prošle su već godine kako joj potpetice odzvanjaju
podignutim limenim pragom srpnja.

A na prozoru do stola, na staklu
inače popljuvanom od muha,
dječjim prstima pirografirano i tako dalje,
primjećuje se okrugli otvor, jako mali,
tek toliki da pustiš
jedno oko da proviri
i da nestane usred svijeta
koji je prošao na prstima.

Izvana se vide dva dečkića s kratkim hlačama
kako trče i kotrljaju obruč po livadi,
vidi se još krajičak
vlaka koji se približava – zadaje takt, puši se i buja
u visećim oblacima, vidi se također
razlistana grana, pod njom klupa i, eto je,
na klupi sjedi, lijepa,
makar s nešto izblijedjelim bojama –
sličica na porculanskom tanjuru.
Iz mjesta – vjerojatno isto kao i ja – ona vidi
dječačiće i krajičak vlaka koji se približava,
i oblake
iz druge perspektive.

Ali vlak staje između mene i nje,
svijet se mijenja, pogled se vraća
tamo odakle je ispuzao, kraj
posjete, opet ne znam da li,
gdje i kako, kad ćemo se ponovno, majko,
preobraziti,
ponoviti.

Ovo tijelo, ovo lice, život u njemu i smrt

Zovem ovo tijelo, ovo lice, život u njemu i smrt
lijepima.

Teško da je lijepo riječ,
ali pošto ne postoji riječ za
ovo tijelo, ovo lice, život u njemu i smrt,
mirim se s glađu
stvorenja koja govore.

Ali ipak riječ lijepo mi je potrebna,
jer ako u ovom trenutku
izađeš kroz ovdje jedina vrata
vida,
prstiju, jezika,
moga sluha, njuha, onda
između mene i
ovoga tijela, ovoga lica, života u njemu i smrti
zastat će riječ lijepo

I ako me upitaju za boju lijepoga,
oči će mi porasti visoke,
sve crvenije i purpurnije
kule;

i ako me upitaju za okus lijepoga,
po svim zidovima, podu i stropu niknut će
tragovi jezika,
zubiju, pljuvačke i strasti,

i ako me upitaju kako miriše lijepo
moj želudac će preći stepenice
do posljednje,
šiknut će kroz nozdrve
visoko podignuta zastava;

ali ako me upitaju što je lijepo –
onda ovo tijelo, ovo lice, život u njemu i smrt
ponovno će nestati i ponovno među nama
će zastati
riječ lijepo –
tako krhka šupljina,
puna paperja, bojazni i budućnosti –

gdje nikada nisam bila,
gdje nikada nije postojalo –
eto tamo
eto tamo će ostati.

Trenutak nepažnje

Odjenula sam nekakvu suknju koja
nikako ne ide s košuljom koja
nikako ne ide sa šalićem koji
nikako ne ide s bojom
mojih očiju koje nikako
ali baš nikako
ne idu s načinom na koji
gledam na život večeras

Ti dolaziš
i oči mi zatvaraš.
Sada je tamno, nema boja.

Neslaganja u meni rastu.

Prijevod: Ksenija Marković

NADEŽDA RADULOVA rođena je 1975. Završila je bugaristiku i anglistiku na sofijskom sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Godine 2001. magistrirala je filozofiju na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti i na Otvorenom sveučilištu u Londonu. Od 2006. godine doktorantica je na Katedri za teoriju književnosti na navedenom sofijskom sveučilištu. Autorica je zbirki poezije Zanijemilo ime (1997), Albi (2000), Pamuk, staklo i elektrika (2004) i Bandoneon (2008). Njezine pjesme predstavljene su u periodici i antologijama na češkom, engleskom, turskom i ruskom jeziku. Urednica je mjesečnog časopisa za spol, jezik i kulturu Altera.