Marija Kalinova

Mrlja

Moja mrlja
namusila se i naljutila
jer joj nisam ugrijala mlijeko.
Njezin pipak
koji se diže od moje jetre
došao mi je do guše
i ovio se krotko
zatežući vješalo…

te da se objesim na prozoru,
da se zagledam kao ujutro
dok zamišljam kako
se nalazim u cijetki
čista da krenem
i samo procijeđeni da idu sa mnom…
Moja mrlja nema ime,
Ima broj.

Plagijator

Plagijator je profinjen
Kao uvijek, prokapljuje stilski,
Neće se ubiti ujutro.
Ne možeš mu ukrasti glavu,
Cilindar, niti frak.
A on može, dok spavaš –
ne krši zapovijed br. 8,
već sasvim prema zavjetu
vadi ti rebro
trpa ga u usta, hrska, žvače,
guta, vari.

Početak večere

Početak večere: svatko tko želi
Može mi se umiješati u glupoću,
                                  zid,
koji kreće od vrata
i dijeli glavu od tijela,
ja ga ne sklanjam, a ako pak netko odluči
mogu ti oprati bradu,
ali ti ne želiš.
Čim lice ima potkovu,
                  ona će te čuvati
kad mi nešto zasjedne u grlu,
ili te pristanem oženiti
                 da bar;

ali drugi me mole da žvačem polako,
da te ljubim nožem.

Obla ubojstva

… ako muškarac mora umrijeti,
Neka bude umrtvljen u hotelskoj sobi,
Jer u hotelskim sobama sve je privremeno –
zalazi lako svjetlost noćne lampe,
U kadi umjesto vode pritišću te obla ubojstva,
Bijela i mokra: kad ga izmislimo, bit će nam dano,
Jedna jednosobna smrt crta kartu predsmrtnih
Želja i tako… ja si želim muškarca za utapljanje
A ti svemoguće privremene stvari,
Ležimo jedno do drugog i lagano razodijevamo
Ubojstvo…

Soba

Prije nego izađem,
ostavim razbacani,
Nepospremljeni krevet, nepospremljeni stol,
Nepospremljeni ormar – uopće sobu.
uzmem još nekakve dokumente,
Osim, naravno, kreditne karte
Prije nego stignem do centra,
sudaram se sa svakojakim –
Ciganima, autima, marokancima, stranierima*
karabinjerima, prije nego sretnem nekog smotanka
s naočalama utrpanim ne znam gdje,
s košuljom, utrpanom u kratke hlače,
zategnutim čarapama
i zapričavam ga ispred „Svetog Petra“,
pijemo čaj u blizini i riječ po riječ
pređemo na Boga
i kako sanjam
da me zidari ubijaju kamenjem,
tako da neće niko častiti,
on si plaća svoj račun,
a ja svoj
i da se rastanemo kao prijatelji,
i da se sama vratim,
jer mi je sve nepospremljeno –
krevet, stol, ormar,
uopće soba.

(* tal. policajci)

Vertikalno more

Kao mlađoj sestri ti objašnjavam,
Bez mržnje i sujete, horizontalna
Planina je nezakonita, već veritikalna mora,
Čak nisam ni vidjela... To je izopačeno,
Odbacuje se i osuđuje! Ali nitko se ne čudi,
Što želiš da je drugi žena, da ima
U valovima soli, a ti da plačeš stalaktitno:
Vodu po tavanima da skupljaš, da kažeš eto:
Živa žalost svih danas mrtvih skulptora, eto:
San kolekcionerke, muzejske restauratorke,
eto... Kao mlađoj sestri ti objašnjavam,
za kamenje se ne veži, jer ne možeš
kamene izvaditi i preokrenuti naopako
unutra u njihovim smjerovima...

Prijevod: Ksenija Marković

MARIJA KALINOVA rođena je 1983. u Slivenu. Završila je bugarsku filologiju i magistrirala na Katedri za teoriju književnosti na sofijskom sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Trenutno je na doktorskom studiju za bugarsku preporodnu književnost. Objavljuje stihove, priče i recenzije u časopisima Rodna riječ, Krug, Književne novine i Sada. Suosnivačica je art grupe Usta. Dobitnica je nagrade prof. Klet za znanstveno djelovanje u području filologije. Od lipnja 2007. do lipnja 2008. zajedno s Kamelijom Spasovom vodi rubriku o kulturnim zbivanjima 'Prijestolnica' u Književnim novinama. Dobitnica je i prve nagrade na natječaju za poeziju Veselin Hančev (2003). Godine 2004. izlazi njezina debitantska zbirka poezije Oko. Trenutačno je u tisku nova knjiga Podnožje večere.