Marica Kolčeva

Svakog jutra plače u vrtu

na svijetu
ima samo jedna djevojčica
s obućom sposobnom za ovo –
maleni koraci, poprskani blatom
vise jedan pedalj nad zemljom
oči su joj koštice voća
vješto pojedenog. Ništa nije ostalo
nalaziš u sobi samo
marljivo uhranjenu mačku
opruge
užad za preskakanje
vrubel
njezinu mekanu kosu, obješenu
o prsten limenke

Prijevod: Ksenija Marković

Umirivanje one koja je izgubila nadu

u oklopu očaja
zglavci mi prolaze lako
kroz glad u njezinu srednjevjekovnu haljinu
kroz koštane prstene
kroz ušne školjke
kroz želudac
pomilujem je tako i okrećem je
prema svjetlosti
prema rebru radijatora
prema papučama
i čašicama tulipana – znam da voli
rekao bi čovjek da je istegnula nogu
po pogledu
ali ustvari slomljenija nikad nije bila
s lakoćom bi se slomilo njezino tijelo
na sjever i na jug
i na komadiće.

gledam je u zrcalu preda mnom
niti bi je svećenik niti učitelj klavira
utješili.

Emi, 5 godina, usvojena

Penje se uz veliko stablo
u sredini dvorišta
to nije rodoslovno stablo
nije stablo koje je posadio njezin otac
ili pak njezin djed
neke grane nedostaju ali ona
se zadržava vješto
stiže do vrha i zove otamo
mama mama
vidi me

***

Linije na rukama
su evakuacijski planovi
izlaz je točno u centru –
obilježeno je križićem mjesto
gdje će zabiti
čavle.

Subota, neradni dan
zaboravili su na mene zatvorenu
u kutiji za igle
čujem kako prozori izvana
kloparaju
a vjetar bešumno razmrdava
tipke na klaviru

u dnu
vidim moju majku –
jako je mala
na vratu joj visi ključić
i šije

***

Udaljenost od moje majke do moga oca
mjeri se u centimetrima
i fobijama
stosedamdeset i dva
centimetra straha
plašim se da ne padnem
od visine svoga tijela
svaka godina sve je teža – knjiga
nerazumno postavljena
na mnoge druge knjige
najveća na samom vrhu
bacam svoje dječje želje
vrijeme je da ubijem tatu
da oženim
mamu
voliš li me,

mama

***

Na putu –
pregaženi pas

njegov strah od auta
potiskuje
moj strah od pasa

***

Sjećaš li se zemljotresa
zbog kojeg su jabuke padale na zemlju
kotrljale se pod krevet
kod tajne prašnjave djece
šalice za kavu zveckale
predskazanja s njihova dna
se događala
sva uspomena
se iscrpljuje s ovim:
konobarica
zastala u okviru vrata
u okviru pristojnosti
za vrijeme nesreće

Double rooms

U hotelskim sobama
ti uvijek primičeš krevete –
pomjeraš noćni stolić, često težak
škripanje i lupanje srca, guraš krevete jedan prema drugom
neudobno je, a i uvijek se
u noći po sredini napravi procijep.
Ali ti to nastavljaš činiti –
ta upornost, toliko neumjesna
toliko potrebna

Kraj igre

Kad te zagrlim i zaspim
sanjam
nepoznate muškarce
s ogromnim jakim rukama
toliko jakim
da mogu hodati na njima
a da se ne spotaknu

zaslušani
u zvuk padajućeg kamenja

prsti su im dugi kao korijeni
njihove žene – sa širokim lišćem

i njime prikrivaju
svoje prepone

Prijevod: Martina Večerić

MARICA KOLČEVA rođena je 1986. u Sofiji. Studira novinarstvo na sofijskom sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Dobitnica je nekoliko nagrada na različitim natječajima. Osim pisanjem bavi se i crtanjem – suautorica je strip-biblioteke 'Gavko i Mravko' koja izlazi u dnevnom listu Dnevni rad. Godine 2007. izašla je njezina prva pjesnička knjiga Strategije za duboko disanje.