Maria Ksiluri

Svakoga dana Fotis pred ogledalom ponavlja da je Dimitris umro. Ne zna je li bol popustila ili se jednostavno na nju toliko naviknuo, da je više ne osjeća. Ponekad mu se učini da čuje Dorino pitanje („OK? Je l' napokon gotovo?") koje joj svo to vrijeme stoji na vrhu jezika. Kad bi ispružio ruku i ugurao prste u njena usta, možda bi uhvatio neku riječ, neko slovo ili barem upitnik. No Dora se suzdržava i ne pita, a njegova ruka ostaje na mjestu. Kad bi se pomakla, možda bi mu prsti napisali odgovor na prašini kojom je prekriven namještaj, Ne, nije OK. i Ne, nije gotovo. Krajnje je vrijeme da se ta prašina obriše, jer bi ga u suprotnom mogla izdati.

San mu je nalik bdijenju uz poneku stanku. Sate i sate provodi pred kompjuterskim ekranom gledajući video snimke, iščitavajući tekstove, toliko da se ponekad ne sjeća kako je došlo do toga da sluša neku pjesmu ili čita određenu rečenicu: lutanje na licu mjesta, taman da ispuni noći u kojima ne chata s Fani.

Kad mu Fani zaželi laku noć, pokušava zavarati sam sebe da će ugasiti kompjuter i zaspati, no problem je u tome što se ne dâ tako lako prevariti, problem je u tome što Dora spava u susjednoj sobi, najčešće s otvorenom knjigom u ruci, ali toliko umorna da utone u san već na drugoj stranici, i još češće s takvim izrazom na licu kao da joj netko govori nešto s čime se ona ne slaže. Ponekad je poželi probuditi i upitati što joj to nije po volji. Shvaća da ga na taj način sve češće gleda, kad je budna.

Dimitrisovo pismo stoji još uvijek zatvoreno u koverti u njegovoj torbi, nepročitano. Boji se da, kad ga jednom pročita, neće moći iz glave izbaciti ono što u njemu piše.

Fani ga ne pita je li ga pročitao, no Dora inzistira: „Tome se jednom mora stati na kraj", govori mu. On se ljuti, viče na nju, ali u dubini duše zna da je u pravu i da je kraj uistinu neminovan.

„Fotise, najočitije objašnjenje je to da je Dimitris odlučio dignuti ruku na sebe zbog svoje sestre, jer se nikad nije uspio pomiriti s onim što se dogodilo. Nemoj više razbijati glavu, ništa se više ne može promijeniti, vrijeme se ne može vratiti, Dimitris se ne može vratiti", govori mu Dora. I opet ima pravo.

Stvarno ima? A tko će mu onda objasniti zašto je s Dimitrisom moralo biti tako, a s nekim tamo X ili Y, sasvim svejedno, nije? Oni su i dalje tu. Donekle slomljenog srca, ali ipak uspravni, iznad zemlje. Nisu svi ljudi isti, svačiji je život drugačiji, tako će mu reći. Ono što jednog uništi, drugog može ojačati. Nekoga će osobna tragedija podsjetiti na to da danas jesmo, sutra nismo i potaknuti na jedan novi životni početak, pomoći da postane bolji čovjek, drugi će pak početi patiti od nesanice, jer mu se u glavu stalno iznova vraćaju slike onoga što je proživio, jer se pita zašto je preživio on, a ne njegova voljena, zašto on, a ne onaj dečko pred kojim je bio još cijeli život. Reći će mu i to da ne zaboravi koliku ulogu sreća ima u životu, jer sreća, Fotise, iako je percipiramo kao nešto što je samo po sebi dobro, ima i svoju suprotnost, nesreću – i ne zna, sreća ne poznaje moral, ona se samo okreće, okreće, okreće i tko bi ga znao zašto se okreće tako, a ne onako. Možda si pronašao objašnjenje za pogibiju svoje sestre? Naravno da nisi. Zato ti taj apsurd i ne ide u glavu. S Dimitrisom je pak skroz druga priča. Tu je sve jasno i nemaš se čime iscrpljivati.

Uranija je na obrazu imala veliki ožiljak, uspomena na lonac pun ključale vode koji je kao mala igrajući se prevrnula na sebe. Fotis joj je govorio da podsjeća na obrise nekog otoka i obećavao joj da će jednog dana saznati o kojem je točno otoku riječ te će ga zajedno posjetiti. Kad je porasla, zaboravio je na dano obećanje. Roditelji su smatrali da to nije toliki problem da bi se zbog njega morali obraćati plastičnom kirurgu – možda jednog dana kad još malo naraste, kad im bude financijski lakše, no financije su im uvijek bile oskudne, otplaćivali su kredit za kuću, raznorazne poduke i glazbenu školu.

I tako je taj ožiljak postao njen zaštitni znak, dio bez kojeg je bila nezamisliva, baš kao i tri madeža koja su na njenom lijevom ramenu tvorila pravac ili malene oči tamno kestenjaste boje koje nikako nije mogla zavoljeti. „Bilo bi lakše da imam lijepe oči", znala bi mu reći. Fotis je smatrao da su ljudske oči same po sebi lijepe, da je teško pronaći čovjeka s ružnim očima, a i tad su za to krivi ili kakva bolest ili zloba pa joj je to i rekao da je utješi, ali Uranija nije željela takav odgovor, nije je moglo utješiti to da su joj oči lijepe zato što su svačije oči lijepe. Fotis je to trebao znati, a nije. Bilo je puno stvari koje je Fotis i znao i nije znao, vidio i nije vidio – u jednom trenutku nešto što ti je stalno pred očima prestaješ vidjeti, shvaćaš da je postojalo tek onda kad ga više nema. Shvatio je to kad je već bilo prekasno, kad je bilo besmisleno išta mijenjati: salon je bio pun portreta preminulih članova obitelji. Što je njihovim roditeljima bilo u glavi kad su na zidove vješali te slike? Kako im nije palo na pamet da će im se djeca gušiti pod sjenama tih mrtvaca, pradjedova i djedova u strogim pozama na crno bijelim ručno retuširanim fotografijama? Evo roditelja njihovog djeda na pragu kuće koje nema već desetljećima. Oštećene zubom vremena oči su im jedva vidljive. A ovo tu su roditelji njihove majke s cijelom obitelji, čitavo jato djece od kojih je dvoje umrlo, u dvorištu na selu, kad u njemu još nije bilo pitara improviziranih od ispražnjenih konzervi, dok je drveće bilo još sasvim malo. Njihova majka, curica s loknama nalik lavljoj grivi. Noge su svima tanke poput čačkalica. Zatim jedna crno bijela slika, toliko izblijedjela od sunca da je puno više bijela nego crna, a uz nju portret velike Uranije, sestre njegove mame, po kojoj su dali ime malenoj, neobično ovalnog lica, visokog čela sa savršeno oblikovanim obrvama, očima crnim poput ugljena, srcolikim usnama, koji bi gledao samo zato da se uvjeriš je li crvena kakvu si zamišljao bila uistinu crvena kao njene nenamazane usne i da ga, ako ti se pruži prilika, poljubiš.

Teta je bila prava ljepotica. „Niste joj mogli izabrati bolje ime. Ta djevojka je uistinu nebeska , komentirali su seljani. Čuo je to od svoje mame. Ako je žena, koja je doduše umrla prerano da bi vrijeme uspjelo naškoditi njenoj ljepoti, i bila nešto najsličnije anđelima što je netko mogao vidjeti na zemlji, njezina nećakinja istoga imena nije, pa je Fotis mislio da je upravo to stalno uspoređivanje s portretom u salonu krivo za njenu tragičnu smrt.                             

A možda, ako je depresija uistinu povezana s kemijskim procesima u mozgu, možda se mala rodila kao gubitnica, možda od rođenja nije imala sreće koja se po običaju ponovno ponijela bez ikakve logike. Možda je radost električni signal koji Uranija nije mogla dekodirati. Možda.

A ta „možda" te tjeraju na potragu za apsolutnim istinama, bogovima i demonima, objašnjenjima što ne ostavljaju prostora nedoumicama i prave se da imaju odgovor na sve, čak i onda kad ne mogu odgovoriti ni na što.

Kad bi se našao u slijepoj ulici, Fotis je vlastite misli nazivao bedastima i govorio kako će već nekako nastaviti dalje. Kao da je imao drugog izbora. Životnu nesigurnost i strah od prevrtljive sreće trampio je za lažan osjećaj sigurnosti: sigurnost doma u kojem te čeka uvijek ista osoba, nesavršena – tko je uostalom savršen - ali stalno prisutna osoba koju poznaješ u dušu. Ne želeći gledati dnevno svjetlo nije ni podizao grilje. Svaki predmet u kući stavio je na točno određeno mjesto, kako ga čak ni njihove sjene ne bi mogle iznenaditi. Trudio se ostati u kontaktu sa svim svojim prijateljima, ne zanemariti ni jednog od njih i da nitko od njih njega ne zanemari, sve kako bi održao uvjerenje da je svijet načinjen od istog materijala, da je prepoznatljiv i predvidiv što je više moguće. (I unatoč tome, mislio je, Dimitris mi je pobjegao. Kako sam to mogao dopustiti? Zašto mu nisam telefonirao češće? Zašto sam ga ostavio?) Na posao, na kavu i natrag kući išao je uvijek istim putem. Izbjegavao je zalaziti na nepoznata mjesta, izbjegavao je sve što je bilo novo, pokušavao si je napraviti sigurno mjesto na ovom svijetu. Razmišljao je da bi, kad bi mogao, okupio sve svoje prijatelje u jednoj kući u kojoj bi živjeli svi skupa, čije bi zidove podigli sami i sve ostalo do smrti držali izvan njih.

Ujutro ga Dora pozdravlja uz jedan brzinski poljubac u usta i odlazi na posao. Fotis izlazi poslije nje. Vraćaju se umorni, nervozni, šefovi im oboma prijete otkazom, nisu plaćeni za prekovremeni rad, izderavaju se na njih zbog najmanje pogreške, s druge strane, očekivano, ne podnose nikakve kritike na vlastiti račun, kad bolje pogledaš, oni su ti koji gospodare novcem, nepromjenjiv poredak stvari, mnogi će reći. Fotis sanja da će doći dan kad će se taj poredak promijeniti, no ta proleterska maštarija traje do sljedećeg telefonskog poziva nakon kojeg započinje borba s tipkovnicom, borba s glasovima s onu stranu žice, borba s brojevima, borba sa slabim umjetnim svjetlom u uredu, borba s prekratkim pauzama, borba s mozgom koji se opire, koji se magli. Sve te godine da bi se na kraju došlo do toga, do beskonačnog niza radnih dana kao službenika, i tako do starosti i mirovine, kad ti ono malo kreativnosti više ne pomaže, nego te samo podsjeća na to da život nije onakav kakvim si ga zamišljao.

Kući se dakle oboje vraćaju na rubu živaca. Dora pati od raznoraznih zdravstvenih smetnji, nikad joj ništa nije po volji, jede pred televizorom s tanjurom u krilu. „Svatko pred svojim ekranom", govori mu. Fotisu svaki put dođe da kaže „OK, 'ajmo ih lijepo ugasiti i napraviti đir skupa" i svaki put odustane, ponajviše zbog toga jer ne zna čime bi to njih dvoje mogli ispuniti tišinu, ako ne s predbacivanjem i grintanjem pa, ako je već tako, bolje da grintaju tu, zašto bi zbog grintanja morali mijenjati scenografiju. Ponekad uzme bicikl i napravi dužu vožnju, a kad se vrati kući Dora se obično preko telefona svađa sa svojom majkom. Nije uvijek bilo tako, prolazi mu kroz glavu, pokušava se sjetiti kako je bilo, ali mu ne ide.         

Događa se da Doru zbog nečega što gleda na televiziji uhvati smijeh i tad joj lice sliči licu jedne mlađe Dore. No ti su trenuci sve rjeđi i sve kraći, a u očima joj se tada ne odražava on, već televizijski ekran. (Kad ju je nagovorio da otiđe od vlastitog doma i počne živjeti skupa s njim, mislio je da će sve odmah biti bolje, no na kraju su se začahurili u trosobnom stanu, život im se pretvorio u rutinu, u dosadnu svakodnevicu za koju ne zna kako bi je mogao promijeniti. A možda se i ne može promijeniti? Možda tako žive i drugi parovi, možda je to neminovno nakon što studentski život završi, a snovi i nade mladosti pripadnu prošlosti?)

Panos mu kaže: „To je vjerojatno znak da bi se trebao rastaviti".

„A što ću onda? I što će ona?", pita ga Fotis.

„Nećete biti ni prvi ni zadnji, a kad jednom dođe do toga, bolje je ne čekati", odgovara mu.

(Kad je Dimitris saznao da će Dora početi živjeti s njim, rekao mu je: „Griješiš, umjesto da živite skupa, trebali biste prekinuti" i Fotis je već tada znao da je Dimitris u pravu. „A što ću onda? I što će ona?", svejedno ga je pitao, „Svatko će nastaviti svoj život", glasio je odgovor, a ako ga nije čuo, to je bilo zato što nešto takvo iz Dimitrisovih usta nije zvučalo uvjerljivo, ishlapilo bi prije nego što bi to uopće stigao izgovoriti, hrvalo mu se s usnama ne želeći izaći van, a i zbog toga jer bez Dore sebe nije mogao ni zamisliti.)

Kad Fani ne pošalje mail, pronađe neki povod da ga on pošalje njoj. Boji se da će doći dan kad više neće imati što za reći o Dimitrisu pa traži druge teme za razgovor. Pisce. Knjige. Pjesme. Ploče. Stalno joj nešto šalje. Raspituje se o piscima i knjigama koje zapravo nema namjeru čitati, provjerava napisano, ispravlja pravopisne greške.                  

Prisjetivši se jedne poznanice koja radi kao čistačica u nekoj izdavačkoj kući predlaže Fani da se raspita što je potrebno da bi se i sama zaposlila na takvom radnom mjestu. „Taj posao je kao stvoren za tebe", govori joj. „Radije ne bih. Draže mi je čitati ovako neobavezno. Poput Ljudmile u Ako jedne zimske noći neki putnik". Ponovno Calvino. To Fotisa navede da idućeg dana ode do jedne knjižare i kupi ga, no to nizanje priča od kojih ni jedna ne završava učini mu se pomalo bolesnim, jer ako ni u knjigama ne možeš pronaći kraj, kako nastaviti živjeti?

Neprestano je pita piše li što sama, a ona stalno odgovara negativno. „Par pjesmuljaka za prijatelje koji su nekad kod mene dolazili s gitarama". Siguran je da mu ne govori istinu. Možda se boji da je ne zatraži neki njen tekst. „Ma nije to", odgovara, „nego zbilja nemam ništa što bi mogao pročitati". „Bila bi dobra spisateljica". „Nemam ja o čemu pisati". Nije mu lako u to povjerovati. „Cijeli sam život na selu čitala tetki. Čitala sam joj sve i svašta, od harlekina do Philipa Rotha", piše mu u mailu. „Zar ti tetka nije znala čitati?" „Znala je, samo što se bavila ručnim radom, a pretpostavljam da je htjela i društvo". „Meni je, kad sam bio mali, mama čitala bajke". „Meni moja nije, zato što ih je čitala tetki pa onda više nije imala snage da ih ponavlja i meni. A kasnije je više nije bilo da mi ih čita. Ponekad pomislim da nas je napustila zato što joj je dojadilo biti tetkina čitačica. A tetka je bila stvarno nemilosrdna: morao si joj čitati barem jedan sat pa makar sjekire sa neba padale".

Stižu blagdani i Dora zaključuje da ne želi dočekati Novu godinu s vječno namrgođenim Fotisom koji se ne odvaja od kompjutera. Uzima telefon i naziva prijatelje i poznanike pozivajući ih da Novu godinu dočekaju svi skupa. Čisti kuću luđačkom brzinom, kupuje grickalice i orašaste plodove, šalje Fotisa po piće, on obavlja što ga zatraži, bez imalo entuzijazma.   
  
Fani je na selu gdje nema interneta. Za Novu mu godinu šalje čestitku sms porukom. Fotis je čita zavaljen na trosjedu. Prati ostale kako razgovaraju, kao što bi pratio kakav film. Nema snage izigravati dobrog domaćina, jedino što želi je da što prije odu pa da može otići na spavanje.

Na svoj imendan, nekoliko dana kasnije, Fotis i Fani razmjenjuju čestitke putem e-maila. Fotis na poslu printa njihove razgovore i trga listove u nadi da će ih time poništiti i da će opet sve biti po starom.

***

Nedugo nakon posljednjeg ispraćaja svoje sestre, Fotis je počeo sanjati jedan te isti san s jedinom razlikom da Fotis iz sna ima uvijek onoliko godina koliko i Fotis kad sanja. San ide otprilike ovako: hoda po nekakvoj karti. Njegova zemlja ima oblik trokuta, a na karti se nalaze i plastične figure vojnika koje on mora prebaciti na teritorij susjedne zemlje. U toj se susjednoj zemlji nalazi jedna žena. U početku su bili vršnjaci. No s godinama je njena kosa počela sijediti i malo po malo od potpuno crne postala potpuno bijela. Unatoč tome, Fotis je svjestan da skupa s njom stari i on te da ta žena nije ni dana starija od njega. Svaki put joj postavlja isto pitanje: „Gdje ti je vojska?". Tad mu ona pokaže njegove vojnike, što ga svaki put jednako razbjesni. „Zar ne bi trebala imati vlastitu vojsku?" „Ti bi trebao raditi ono što ti ja kažem", „Kako to misliš?", „Pa ja sam te stvorila. Ti postojiš samo u meni. Izvan mene te nema". To Fotisa izbaci iz takta pa plastičnom viljuškom počne pomicati vojnike, a žena na kartu ispisuje jednu riječ koju Fotis nikad ne uspijeva pročitati, dok vojnici stalno uzmiču. Zatim joj kaže: „Na stranici 144 ću prestati postojati", a karta se u tom trenutku trga pod njegovim nogama, od čega se budi s osjećajem da pada.

San je svaki put isti, svaki put. Ponekad pomisli da ta žena zaista postoji, a da je on taj koji ne postoji izvan njezinog sna. Možda Fotis nije ništa drugo do njena kreacija, izum. Ako je ikad susretne na javi, pokušat će je smaknuti, no tko kaže da isto neće pokušati i ona? Jedna mu je prijateljica rekla da samo traži nekoga na koga može svaliti odgovornost za sve što mu se dogodilo, što mu se događa i što će mu se dogoditi i da budući da ne vjeruje u boga zamjenu nalazi u nekoj osobi koja je nalik bogu, slučajnosti, piscu. Poklonila mu je i jednu majicu na kojoj piše, „Ako je život roman, mogu li ubiti pisca?", a on joj je odgovorio da pisac nije bog.

„Fotise, sad ne razgovaramo o književnosti. Samo pokušavam protumačiti tvoj san, a ti mi u tome uopće ne pomažeš".

„Da, ali u tom snu nema moje sestre, ni moje biografije".

„Ima, sve dok ima tebe i dok ti sanjaš".

Žena sijedi, a Fotis stari, samo što to ne vidi – osim ako ta žena nije njegov odraz u ogledalu - i uvijek se svađaju stojeći na karti, svađaju se ni oko čega. Možda će jednog dana shvatiti da je on gospodar svojih vojnika i da je ona obična prevarantica. On je istinit, što god ta riječ značila, a ona izmišljena.

Tek kasnije se sjetio da je u podlozi svega toga stajao razgovor koji je jednog dana vodio s Uranijom: da možda i nismo ništa do li san koji netko drugi sanja ili priča o kojoj netko misli, a to znači da je nepotrebno tragati za životnim smislom ili logikom, jer sve i da postoji, ne ovisi o našim odlukama, ne ovisi o nama. Koliko god analizirali, uvijek ćemo naići na nešto neobjašnjivo, na neki mulj. A taj mulj je naša vlastita nesreća. Možda ovo i nisu Uranijine riječi, već sjećanja na razna ćavrljanja i čitanja koja u njegovoj glavi poprimaju njen glas.

Dimitrisov posljednji ispraćaj pritisnuo je u njegovom mozgu jedan prekidač od čega se san ponavlja sve češće, a za ono malo sati spavanja čini mu se da je neprekidno izložen prijetnji stranice 144 i sjedina one žene. Kad je budan, snove prepričava Fani, „Jednom sam vidio jedan sprovod koji nije bio na groblju nego u masliniku", „A u jednom drugom snu sam grizao nokte koji su zatim odmah ponovno rasli", „Bio je nekakav rat, a ja sam bio u nekom liftu-skloništu koji se spuštao sve dublje pod zemlju, sve dok nije stigao do druge strane kugle. Ondje sam izašao iz lifta na neki otok obrastao suhom travom i shvatio da ću umrijeti", „Sanjao sam da želim prijeći granicu neke zemlje u koju je bio zabranjen ulaz, na kraju sam je prešao, ne sjećam se kako, a tamo su me dočekala tri crna psa, zatim je nekakvo mnoštvo stalo trčati prema jednoj zgradi na čijim su prozorima i vratima bile zakucane letvice, obrušili smo se na njih kostima, a kad su prozori i vrata popustili, otkrio sam da je unutra bila knjižnica, no da su u njoj sve knjige bile napisane jezikom koji sam znao, ali ga nisam mogao čitati".

Dora iznutra viče da je nestalo limuna pa Fotis skače do mini-marketa, kupuje limune i pita se je li to ono što će raditi do kraja života, jesu li uistinu ono što mu preostaje male, svakodnevne obveze i ništa više. Kupiti tri limuna ne da nije teško, nego je toliko beznačajno da boli kad se sjetiš koliko si čeznuo da pronalaziš mrvice poezije koje preživljavaju u gomili lakih i banalnih stvari.

Kupuje novu bilježnicu, ali ne da bi u nju pisao pjesme. Fotis je počeo bilježiti snove, misli i stvari koje vidi oko sebe u nadi da će ih jednoga dana moći reći ili napisati Fani.

#1 Svaki put kad na chatu ubaciš smajlić, čini mi se kao da si nacrtala vlastito lice. U svakom :) vidim tvoj osmijeh.

#2 Na uglu pored posla prosi jedan starac u invalidskim kolicima. Danas je zamotan u prekrivač uz njegove noge, na prečki kolica, spavao jedan štenac. Možda je tamo bio i prije, ali ja sam ga opazio tek danas.

Možda mu Fani treba samo zato da bi ga podsjećala da Dimitrisovu odsutnost. Užasno je teško prihvatiti da nekoga više nema, pogotovo kad si se na njegovu odsutnost privikao još dok je bio živ.   

Jadnog dana čita o nekom muškarcu kojeg su pronašli mrtvog na jednoj plaži u Somertonu u Adelaidi, u prosincu 1948. Tijelo nikad nije identificirano, a autopsija nije pokazala uzrok smrti. Čovjek je bio u odličnom fizičkom stanju i nije bilo nikakvog traga koji bi upućivao na kriminalnu radnju, iako je postojala sumnja na trovanje. Skriven pod njegovom odjećom pronašli su komadić papira s riječima „Taman Shud" iz jednog rijetkog izdanja Rubaija Omara Hayama. Knjiga iz koje su istrgane riječi pronađena je u jednom automobilu parkiranom u blizini. Na poleđini knjige bile su neke crte nalik kodu i telefonski broj jedne bolničarke. Unatoč tome svi pokušaji da se ustanovi identitet pokojnika pali su u vodu.

    
Sprema se telefonirati Dimitrisu i ispričati mu to što je upravo pročitao, no u trenutku kad krene birati broj, sjeti se da je Dimitris mrtav. Telefon je, dakako, van funkcije. Odmah zatim briše njegov broj.

Postoji jedna žena koja se sjeća ama baš svega otkako je imala 14 godina. Svaku sitnicu svog života, lijepu i ružnu, u svoju je memoriju zapisala s krajnjom preciznošću. Dovoljno je da joj kažeš jedan datum i ona će se odmah sjetiti svake pojedinosti vezane uz taj dan (Jela je sladoled u kornetu, a onda ju je jedan dječak iz razreda udario. Na sebi je imala roza haljinicu koja se zaprljala kad ju je gurnuo i bacio na zemlju. Izderala je koljeno. Uskoro je počela padati kiša. Majka ju je prekorila zbog zamazane haljine.) Ono na čemu bi joj drugi zavidjeli ona smatra svojom pokorom: svaki se dan sjećati cijelog svog života. Tvrdi da pati od depresije upravo zbog takve memorije. Ne može zaboraviti nijednu uvredu, nikakvu tugu, vrijeme ne može izliječiti ni jednu njezinu ranu. Jedino što joj može pomoći je zaborav. Postoji dakle razlog zbog kojeg ljudi zaboravljaju: zaboravljaju da bi mogli živjeti.       

(Iz romana Kakav je kraj svijeta, 2012)

PREVELA Livia Fadić

***

MARIA KSILURI rođena je 1983. na Kreti. Studirala je psihologiju na Sveučilištu Panteion te nastavila poslijediplomski studij iz istog područja. Živi u Ateni i radi kao copywriter. Njezin prvi roman, Premotaj (2009), bio je u užem izboru za nagradu Diavazo za debitante. Drugi roman Kakav je kraj svijeta objavljen joj je 2012. Dobila je stipendiju Festivala mladih pisaca 2011. Smatraju je jednom od najvećih mladih talenata na grčkoj književnoj sceni.