Maria Fakinu

Poglavlje 1.
Lordu Matadoru dolazi neočekivani gost i otkriva da mu njegove omiljene navike mogu biti pogubne po život

Lord Matador, znameniti filolog i miljenik filoloških krugova, posvetio je cijeli svoj život neumornom istraživanju i otkrivanju nepoznatih prepiski poznatih osoba, od njihova samog početka do posljednjeg daha. Svoj je rad – djelo svoga života – držao podalje od užitaka običnih smrtnika. Redovito je išao na pijanke s prijateljima, vodio ljubav s različitim ženama, partijao na svojim prekooceanskim putovanjima, a osobito putovanjima Transsibirskom željeznicom. Njegova je karijera trajala pune 33 godine, vrlo duge godine pune neumornog i ustrajnog istraživanja po bibliotekama, antikvarijatima, a vrlo često je posjećivao i bračne i poslovne partnere osoba čiji je život istraživao. Ovo je djelo trebalo izaći u knjizi skupocjena kožnog uveza, i to malo nakon njegove smrti, a za njegovo sam izdanje bio zadužen ja – Karlo, unuk lordove sestre Marte. Knjiga bi sadržavala i njegov epilog, zvala bi se Znamenite posljednje riječi, a sve u namjeri da moj predak lord Matador postigne besmrtnu slavu. Treba još napomenuti kako je osim ostalih, ova zbirka sadržavala i pisma Čehova, Baudelaira, Paula Gauguina, Rose Luxemburg i Gertrude Stein – njegove osobne drage prijateljice. Kako pogađate, za nekoliko je dana lord Matador trebao otputovati u Pariz, jer se pročulo da se Samuelu Beckettu bliži posljednji čas. Beckett je, međutim, na čuđenje svih proživio još punih deset godina, ironično se poigravši sa svima koji su širili takve glasine. Moj je djed međutim svakako morao biti tamo.

„Kako sve to uspijevaš, djedice?" – upitao sam ga jednog melankoličnog popodneva, pobojavši se da mu se bliži kraj.
„Rolling Stones" – rekao je i oči su mu zasjale od uzbuđenja.
„Ne razumijem. Što Rolling Stones?" – upitao sam ga zapanjeno.
„Ja sam ti tajni obožavatelj Rolling Stonesa. Od trenutka kad sam ih prvi puta čuo osjetio sam da nas veže neka neobjašnjiva neraskidiva veza. Još uvijek ne mogu prežaliti što nisam otišao na njihov koncert u Grand Parku, pokraj crkve Sv. Ane, koji je, dakako, izazvao šok u crkvenim krugovima."

Bila je nedjelja, taj povijesni dan kad je konačno preda mnom i pred Bogom otkrio svoju strast prema toj engleskoj grupi, grupi koja je skandalizirala javnost cijele Europe i Amerike, puritance, moraliste i hipije. Šokiran tom izjavom, odlučio ga je posjetiti i sam Bog.

Lord se toga jutra probudio neobično rano. Navukao je svoj svileni karirani ogrtač pun mrlja od tinte, sasušene sperme i konjaka i sišao u kuhinju. Kroz prozor je prodirala svjetlost osunčana jutra.

Njegova domaćica, jedna stara dama poznata po svojoj šutljivosti, toga je dana otišla u grad u posjet svojoj kćeri – naravno, s dopuštenjem svoga gospodara.

Skuhao si je kineski čaj s dva prutića cimeta i uzeo šnitu kruha s maslacem i medom, smatrajući to najzdravijim doručkom. Iz vrećice je uzeo duhan koji je prešao daleki put preko triju mora i od vremena već poprimio vlagu, i popeo se na kat u radnu sobu, iako je bila nedjelja – dan Božji. Čim je razgrnuo teške zavjese, obavio ga je dim stoljetne prašine. Odložio je čajnik i šalicu od kineskog porculana na srebrni poslužavnik i krenuo prema svom omiljenom starom gramofonu. Podigao je iglu i stavio ploču. Sobom su se zaorili zvuci Under my thumb i Lord je ispustio krik oduševljenja. Obožavao je ovu stvar! Počeo je mahnito plesati po sobi, neopisivom se lakoćom savijajući u struku i njišući bokovima, odbacio je svoje carske papuče i počeo je pjevati, natječući se sa samim Jaggerom. Plesnim je koracima odskakutao do police na kojoj su stajale knjige starogrčke filologije, u namjeri da pronađe nekog starogrčkog filozofa koji mu se baš noćas pojavio u snu u liku psa! Uto je glazbu prekinuo neki iznenadni prasak. Lord se iznervirano, ali sa zaprepaštenjem okrenuo i pred sobom ugledao nepoznatog zgodnog muškarca. Ipak, bio mu je neobično poznat.

„Tko ste vi, gospodine, i zašto tako nenajavljeno ulazite u moju kuću?"

Bog ga je promotrio od glave do pete. I sam u nedoumici kako će se pojaviti pred Lordom, kasnio je s posjetom puna tri dana. Za to je vrijeme posjetio brojne adrese, dakako pojavljujući se na svakoj u različitim likovima i upuštajući se u vrlo ozbiljne razgovore. U Beču je bio svjedokom ispovijesti koju je jedna petogodišnja djevojčica otkrivala svome ocu o svome prvom seksualnom iskustvu, u Marseilleu je sudjelovao u žestokoj svađi i u posljednjem putovanju vlaka linije br. 146 prema Dusseldorfu. Ma koliko već iscrpljen bio, Bog nije više moga odgađati svoj posjet lordu. Njihov je susret postao neizbježan.

Zatekavši lorda u frenetičnom zanosu plesa, nemalo se iznenadio. Ne toliko što nije znao za strasti smrtnika, već činjenicom da jedan gospodin u poodmaklim godinama može biti toliko živahan i plesati s tolikim zanosom.

„Ja sam Bog koji sve vidi", nakon duge stanke je odgovorio na lordovo pitanje, a starac nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje.
„O, Bože moj!", poviče lord i po prvi puta u svome životu izrekne na glas te riječi. „Iznimna mi je čast što Vas vidim, iako, moram priznati da sam nemalo iznenađen Vašim posjetom", reče i brzo počne popravljati svoj kućni ogrtač. „Moram priznati da sam Vas zamišljao potpuno drugačije."
„A kako?", upita Bog, očito se zabavljajući kakav je dojam ostavljao na smrtnike.
„Tako ste.... kako bih rekao... Nekako ste mladi."

Bog se samozadovoljno nasmije.

Lorde Matador, došao sam kako bih Vam obznanio nešto o čemu mislim da morate ozbiljno razmisliti, reče i lagano se nakašlje.

„Oprostite što Vas prekidam, ali doista bih se ugodnije osjećao kad bismo prešli na – ti. Zaboga, pa nisam toliko star."

Bog zanemari ovu zadnju primjedbu i nastavi.

„Došao si na ovaj svijet kako bi izvršio jednu božju zadaću. Enciklopediju nad enciklopedijama!, uvrstivši u nju posljednje riječi svih najznačajnijih ličnosti svojeg doba. Zapazio sam s kakvim si se marom i žarom svih ovih godina posvetio pisanju knjige Posljednje znamenite riječi i nije mi promaklo da si zanemario užitke važne u životu jednog smrtnika. Nisi se oženio, nemaš djece i možda se nisi zabavljao koliko si htio. Dakako, za to ćeš dobiti i zasluženu nagradu. Vjeruj mi, nije mala stvar da ti ime uđe u anale. No, stvarno je velika šteta da si došao dovde odričući se svih užitaka u životu, a umjesto da uživaš u plodovima svoga dugogodišnjeg rada, ti zanemaruješ znanost slušajući neke gluposti koje ti nudi engleska glazbena industrija!"

„Bože moj, ako mi dozvoliš, ali ne bih se složio s Tvojim mišljenjem o britanskoj glazbenoj industriji. Dakako da duboko poštujem tvoje mišljenje i zahvalan sam Ti što mi priznaješ moj rad", odvrati lord i uzmakne nekoliko koraka. „Ne bih htio trošiti Tvoje dragocjeno vrijeme, ali nešto bih Te pitao". Vidjevši da Bog ne odgovara, nastavi. „Kako si sam rekao, Gospode moj, povjereno mi je veliko djelo, da zabilježim posljednje riječi važnih ličnosti, velikih imena znanosti i umjetnosti. Ipak, postoji nešto vrlo važno – posljednje riječi jedne vrlo važne ličnosti, bez kojih moje božanstveno djelo neće vrijediti ni pišljiva boba, ako mi oprostiš na izrazu."

„A to je?"
„Tvoja riječ, Stvoritelju!" odgovori lord i lagano se nakloni.

Bog ga pogleda u čudu.

Proučio sam i Novi i Stari Zavjet, sve poslanice, no nigdje se ne spominju Tvoje posljednje riječi. Ništa o posljednjim godinama Tvoga života. Samo Ti, Bože moj, mi možeš točno ispričati i ponizno te to molim, svjestan koliko je možda bezbožno to što te molim, sa svoga bezvrijednog ljudskog stanovišta.

Bog ga bez riječi nastavi gledati u čudu. Doista, lord je bio u pravu. Njegove posljednje riječi nigdje nisu zapisane, nigdje se ne spominju. Bog se zavali u lordovu fotelju i zamišljeno pokrije lice rukama. Lord Matador ga zapanjeno pogleda, bojeći se da ga nije uvrijedio. Sad mu se Bog učinio puno starijim nego u prvom trenutku kad ga je ugledao.

„Može jedan čaj?", kaže lord da prekine šutnju. „Može malo šećera? Mlijeka?"
„Bez šećera i mlijeka, molim", odgovori umorno Bog.

Lord iz vitrine uzme jednu šalicu iz kristalnog servisa što ga je naslijedio od svoje bake. Drhtavom rukom pruži Stvoritelju šalicu čaja. Svašta je prošao u životu, ali ipak nikad još nije servirao čaj – Bogu! Starinski sat na zidu otkucao je jedanaest sati. Lord sjedne u fotelju nasuprot bogu, otvori svoju vrećicu s duhanom i drhtavim prstima počne puniti svoju lulu.

„Pretpostavljam da Ti ne pušiš?, upita nesigurno Boga.

Bog niječno odmahne glavom. Duboko se zavali u fotelju i počne promatrati lordove pokrete kojim je, poput nekog rituala, punio svoju lulu. Zapuhnuo ga je opojan miris duhana koji se širio sobom.

„Bože moj", započne tiho lord, „da se možda nešto drugo ne krije iza ovog Tvog posjeta? Doista, ni u snu mi nije bilo da je samo moja ljubav prema Rolling Stonesima bila dovoljna da me počastiš svojim posjetom. Mislim..." nastavi sad već jedva čujnim glasom, „da mi se nije približio posljednji čas, pa si me došao upozoriti?"

Bogu je bio dovoljan samo jedan pronicljivi pogled da procijeni lorda. Samo je on znao najveću tajnu – onu o smrtnome času svakog smrtnika, ali, dakako, nije je smio otkriti nikome, bio on sljedeći ili ne. Shvatio je kako je lord možda imao namjeru tim riječima usporiti svoj smrtni čas, no nikome, baš nikome – pa čak niti lordu – nije bilo dopušteno prekršiti vječna pravila. Lord ga pogleda ravno u oči i ponizno ga upita tihim glasom, gotovo kao dijete:

„Reci mi, preklinjem te, koliko mi je još vremena preostalo, da ga mogu dobro isplanirati da dovršim svoje djelo." Ovo posljednje je izrekao takvom brzinom i gotovo nerazumljivo, kao da se bojao da će ga Bog kazniti zbog tih riječi.

Bog nekoliko časaka ostane zamišljen. Ovaj mu je trenutak uvijek bio najteži i koliko god ga već puta prošao, koliko god puta već izvršio ovu zadaću, svaki put mu je bio jednako težak, kao da još nije dobro uvježbao svoju ulogu. Vrlo polako, Bog duboko uzdahne i reče lordu da mu priđe bliže. Lord mu se približi tako blizu da mu je već skoro osjećao dah. Osjeti miris Boga i svojim osjetilima osjeti miris djeteta što je još mirisalo na majčino mlijeko. Bog progovori.

Lord se bez riječi, iscrpljen ponovno spusti u svoju fotelju. Nekoliko je sekundi ostao tako šuteći, a zatim potpuno nečujno izdahne i blaženi mu osmijeh obasja lice.

„Vratimo se, nastavi Bog, na svrhu moga posjeta. Kao što sam ti već rekao, knjiga Posljednje znamenite riječi bit će važno djelo, veoma dragocjeno svim budućim čitateljima, umjetnicima, znanstvenicima, filozofima, ali i svakom običnom čovjeku. Ona će ih savjetovati i vrlo će često posezati za njom kako bi produbili svoje znanje. Posljednje znamenite riječi bit će jedno od najvažnijih dijela ovoga svijeta."

„Poput svojevrsne Biblije", s ushićenjem sanjara lord podigne svoj pogled prema Bogu, ne obazirući se na Njegov pogled.
„Rijetki su ljudi poput tebe, lorde. Rijetki su oni koji su se s takvom predanošću i žarom posvetili onome što im je povjereno."
„Molim? Što time želiš reći, Bože moj?" upita iznenađen kao da se trgnuo iz dobokog sna. „Želiš li mi reći da ovo djelo nije bilo moj vlastiti izbor? Želiš li reći da ova knjiga nije bila logičan slijed svega što sam učinio u svojoj karijeri i da nije nastala kao prirodan plod svih mojih dosadašnjih studija, proučavanja – moga cjelokupnog znanja?"

Lorda su potpuno pokosile ove posljednje Božje riječi.

„Ne budi tako lakovjeran. Sve na ovome svijetu je odlučeno vagom. Za tebe je bilo predodređeno da se rodiš u ovom okruženju koje će te prirodno upućivati i od tebe stvoriti tako velikog znalca. Sudbina i vjera su dva potpuno oprečna pojma."
„Dakle, mogao sam ne biti lord Matador? Mogao sam, dakle, postati nečiji batler, ili možda Mahler ili..."
„Nemojmo sad gubiti vrijeme na nagađanja i igrarije. Promisli dobro o onome što sam ti rekao, dobro izvaži udio sudbine i sreće koju si imao i shvatit ćeš svoju zadaću radi koje si došao na ovaj svijet. Već sam jako umoran. Morat ću te napustiti."

Bog ustane, a za njim i lord. Bio je očito uznemiren i zabrinut, ali bilo mu je jasno da je ovaj razgovor gotov. Otpratio je svoga gosta do vrata.

„Znaj da od sad sve ovisi isključivo o tebi, i ako bude potrebno, opet ću doći. Ali tada neću biti ovako blag", odlučno ga upozori Bog i udalji se prema vrtu. „Vrlo lijep ružičnjak", primijeti.
„Da. Zahvaljujući Greti, mojoj domaćici", reče ponosno lord. „Već je mnogo godina u mojoj službi i ..."
„Znam. Sve znam", prekine ga Bog.

Lord zatvori teška vrata, a Bog sigurnim korakom zamakne iza ugla i nestane u jutarnjoj magli.

(Iz romana Kapric gđe N., 2007.)

PREVELA Koraljka Crnković

***

MARIA FAKINU rođena je 1976. u Ateni. Njezin prvi roman Kapric gđe N. (2007) nominiran je za nagradu Diavazo za debitante. Od tad su joj se djela pojavila u zbirkama Grčka imena (2010),  Večeras pričamo o vatri (2009) i Jalova linija (2008). Uspješna je prevoditeljica anglo-američke književnosti i prevela je djela Johna Banvillea, Petera Ackroyda itd.