Kallia Papadaki

Prvi tutnjevi groma koji su se jedva čuli na nekih pet kilometara došli su kao loš nagovještaj. Bio je sunčan dan koji se ubrzo prekrio teškim crnim oblacima, a raspoloženje, ionako već sumorno, bilo je popraćeno prašinom koja je postala blato. Tamna sjajna vozila zamrljala je kiša koja je dolazila s juga, izdaleka, još niže od Egipta, tamo gdje počinje pustinja Sahara i pješčane dine varaju pogled perspektivom koja se brzo mijenja te se prilagođava vjetrovima i naglim zapusima pijeska. Kostas se suzdržao od plača, duboko je udahnuo i ostao stajati uspravno; u šaci je gotovo  posve zgnječio paket „Camela" bez filtera i bacio ga snažno na tek iskopani grob – „evo ti da imaš, da ne bi ostao bez njih". Zemlja je bila vlažna od kiše te se mogao osjetiti miris proljeća kako se širi, a ljudsko je tijelo bilo odlično gnojivo za usamljene makove koji su slobodno nicali između nadgrobnih ploča. Despina, majka pokojnog, na koljenima je pohrlila prema grobu da zgrabi paket cigareta koji je nepomično stajao na blistavom laku – „makni ga odatle", urlala je, no nitko nije pridavao značaja majci koja je vrištala sad jedva čujno, sad nijemo, sad histerično. Sin joj je ležao u lijesu, a cvijeće je hrpimice padalo kako bi ga prekrilo. Lijes se zatvorio i ponestalo je zraka, a majka se slomila od bola, pa ju je Kostas pridržao da ne padne, da se ne onesvijesti, Kostas, Tasosov brat.

Tasos je preminuo u četrdesetoj godini, njegovo srce nije bilo od čvrsta, izdržljiva materijala, puklo je usred dana u trenutku kad je pušio drugi paket cigareta i kalkulirao kako da isplati rate stambenog kredita jer ipak radilo se o europskoj banci koja je svako toliko podizala kamate, pa su rate za stan pojele cijelu plaću. Tasos, sa četrdeset godina po drugi puta oženjen Stellom, otac šestogodišnje Niki iz prvog braka, umro je rano i otišao je susresti se s Tanjom koju je toliko volio, samo što je na tom svom putu ne htijući ostavio iza sebe njihovu kći. Stella se, pokraj Despine, baš kad bi pomislio da je jaka, onesvijestila, pa ju je Kostas odvukao daleko od gužve, daleko od tuge. Podigao joj je noge uvis i dao joj čašu vode da dođe k sebi. Oluja koja se ubrzo pretvorila u kratkotrajnu kišu i potom lagano sipila, prestala je, pa se nebo ugrijalo, zbog čega je atmosfera postala nekako ugodnija, toplija. Niki je stisnula Kostasove prste i pokazala na dugu te mu rekla „striče, striče, pogledaj te boje", a Kostas, inače čvrst poput stupa, zajeca i proguta bujicu nijemih suza.

Sprovod je završio, a podne je uronilo u popodnevni topli vjetar. Ljeto je tek došlo u Atenu i more je zaranjalo u modrinu najavljenog lipnja, u boju koja grije oči. Kostas se vozio obalnom cestom do Palaia Falira, uživao je u vožnji pokraj mora, da bi se poslije uvalio u centar, u gužvu i u smog grada koji je toliko volio, ali isto tako i mrzio, jer je život bio nepravedan, a danas i besraman jer je dopustio da malena ostane siroče bez majke i oca. Njegova se majka na stražnjem sjedalu predala laganom snu u kojem joj je Tasos pravio društvo u popodnevnoj šetnji, a ona se pokraj njega pravila važna poput kićena pauna. Kako se budila, san je postajao noćna mora. Niki je promatrala more i nije rekla niti riječi. Stella je ostala na groblju da sredi plaćanja i birokratske propuste. Kostas, s rukama čvrsto stisnutim na volanu, s pedeset i sedam godina, samac iz uvjerenja, osjetio je kako mu samoća oduzima dah te je još jednom poželio da je on uzeo Tasosovo mjesto u zemlji. Kostas nikome ne bi nedostajao, čak niti vlastitoj majci.

Kostas, sad posrednik a nekoć policajac, nije imao previše prijateljskih odnosa sa svijetom oko sebe, bio je povučen i umjeren u razgovorima; odgovarao mu je posao policajca, tučnjava i maltretiranje bili su nešto opipljivo, jasno i razumio ih je do temelja, a ne nekakve filozofije i bedastoće svakog rogonje o tome kako se svijet vrti i prati arhetipske tvorevine i mehanizme, a mi poput zadnjeg znojnog kotača vozila ocrtavamo eliptičnu putanju malih, neznatnih satelita; ne, sve mu je to bilo strano i nije ga zanimalo, sve su to bile stvari koje nije prihvaćao njegov mozak. Despina se trgnula iz sna i na dvije je sekunde otvorila oči, Kostas je okrenuo glavu prema stražnjem sjedalu da je smiri, a ona ga je divlje promatrala te je stisnula kapke da zatvori oči – možda i zauvijek – Kostas se namjestio na svome sjedalu i usredotočio je pogled prema naprijed, na pločice Fiata ispred sebe koji je upalio žmigavce za skretanje ulijevo. Dva kilometra zapadno Kostas je zaustavio auto, pomogao svojoj majci da izađe i poljubio malenu u obraz, pozdravio se s njima na brzinu i požurio kako bi stigao odraditi posao u bolnici Evangelismos. Kostas je bio posrednik na pola radnog vremena, a danas ga je zahvatila večernja šihta na Kolonakiju. Sjedio je u čekaonici kardiokirurgije i povremeno bi prošetao gore-dolje po steriliziranome hodniku. Bolesnici su imali poseban miris pomiješan s vonjem klora koji mu je štipao nosnice, i nije mu se sviđalo kako mirišu bolnice, pa bi po povratku kući prao svoju odjeću dva i tri puta da odbaci neugodan vonj kirurgije i soba pacijenata. Sa strane je dvoje, troje šezdesetogodišnjaka počelo razgovarati kako bi ponovno procijenili mogućnosti ozdravljenja koje su liječnici davali nekom njihovom poznaniku; malo dalje dva su nositelja bolsničkih nosila bezvoljno gurala prazna kolica, a jedna je dobro popunjena medicinska sestra vukući noge u bijelim klompama po tek svježe opranom podu ispunjavala otpusno pismo pacijenta iz sobe 504.

Kostas se ispravio u neugodnom sjedalu hodnika te je počeo čitati jučerašnje novine. Izgledalo je kao da će popodne biti mirno i apatično, a jedino što je bilo vrijedno pažnje Kostasovih ušiju bio je jedan težak slučaj na onkologiji, no ipak tome nije pridavao važnosti, jer kakve je šanse za preživljavanje mogao imati neki bolesnik od raka s mnogostrukim metastazama, pa prema tome ta informacija nije imala koristi. Neuredno je složio novine i počeo pažljivo čitati sportsku rubriku. Iznerviralo ga je to što je AEK sjeo na treće mjesto ljestvice, a bio je uvjeren kako će ove godine biti prvaci, te se kladio u tristo eura sa šogorom koji je navijao za Panathinaikos – šteta što je novac tako propao bez imalo neizvjesnosti. Primaklo se već 9 i 15, a on je imao još vremena na raspolaganju, pa je ustao i prošetao po ortopediji, sve je bilo i činilo se mirno, samo se jedan starac oslonio na rame svoje unuke i napravio odvažno dva koraka. Kostas je uzdahnuo, pomislio na svoju nećakinju Niki, no prije nego je uspio imati nekih dubljih misli, dogodilo se ono neizbježno.

Starac se spustio na koljena od oštre boli koja ga je proparala i sklupčao se na podu, a preplašena je unuka počela vikati, pa su dvije medicinske sestre u panici dotrčale da ga podignu. Kostas sjedi i promatra ravnodušno, sad je već devet mjeseci po bolnicama, već se naučio ne uznemiravati, naviknuo se na smrt i na bolest. Starac se natukao, a jedan je liječnik koji je ostao bez daha požurio da procijeni kritičnost situacije; Kostas čita s usana kardiokirurga koji razgovara s dežurnim ortopedom, „tromboza", kaže glasnim šaptom, a na brzaka formirani mali liječnički konzilij vodi pacijenta u intenzivnu. Kostas se digne sa svog mjesta, ostavlja zgužvane novine i hoda gore-dolje po hodniku. 8 i 30, četvrtak, u bolnici Evangelismos, kad bi se potencijalno mogao ostvariti prvi ozbiljni događaj u tjednu: u međuvremenu Kostas razmišlja o avansu koji bi za njega bio vrlo povoljan: osamsto eura na ruke koji će mu osigurati 40-inčni televizor Bravia i dosta nogometa. Sjedi s novinama u ruci i čeka, i čeka, i čeka, i osjeća da su mu kapci otežali, a beskrajna samoća samo što mu ne probije bubnjiće i ne ušutka mu utrobu. Vani se razdanjuje, a njegovi noćni prekovremeni nemaju profitabilno pokriće. Vuče svoje noge do izlaza i pozdravlja zaštitare, jednog ne poznaje, bit će da je nov na poslu, a drugu dvojicu, dvojicu starih, njih je vrlo dobro poznavao, pravi nitkovi, otjerali su ih iz odjela zbog kršenja odgovornosti, zbog toga što su surađivali sa svodnicima na Omoniji i otvoreno naručivali Ruskinje za privatnu upotrebu; bez razmišljanja su ih otpustili jer kad se pročulo za skandal i počelo se o tome pričati u medijima, nekog su morali dati kao dežurnog krivca i to po ubrzanom postupku. Zaštitari ga pozdravljaju, a Kostas im odzdravi te ulazi teturajući u auto i ode na spavanje.

Nikako mu ne odgovara biti budan po noći, nije naviknut, a prošlo je već toliko mjeseci dežurstava po bolnicama i klinikama, naučio je napamet svoj raspored, on i još jedan, a ako posao krene nabolje, možda bude primljen i treći za prekovremene i za dvostruke i trostruke naknade. Posao posrednika ne donosi uvijek zaradu, ali su zato dodatne beneficije obilne, a da ne spominjemo privilegiju ranog upoznavanja i prihvaćanja bolesti i smrti. Kostas parkira na cesti i drži ključeve u šaci, približava se ulazu gdje ga zaustavlja ona kako-se-zove, koja je nagnula glavu preko balkona da ga bolje vidi i kimnula mu, njišući glavu poput njihala s jedne na drugu stranu, da se popne do trećeg kata jer moraju razgovarati. On zagonetno odmahne glavom s izrazom krhkog obećanja – samo mu je još ona trebala, kako je samo onaj kako-se-zove podnosi – otvara vrata i jedino o čemu razmišlja su krevet i 40-inčna Bravia. Pritisne gumb za četvrti kat, hoda na vršcima prstiju i otključava vrata. Malo kasnije zvono uporno zvoni, no Kostas već duboko spava i tko god da je nema ga za nikoga.

Budi se usred noći i skoči iz kreveta, potkošulja mu je natopljena od hladnog znoja, zabija glavu u jastuk, duboko uzdahne i zatim se okrene na leđa dok na stropu hvata jednu nepostojanu sliku: Niki mu stišće ruku, a potom tmina, udisaji se usporavaju, nepravilno se udaranje u njegovim prsima smiruje i Kostas ponovno tone u duboku i bezličnu obamrlost u kojoj može disati jer ne nosi sa sobom prošlost, živi među sjenama koje bacaju žuta svjetla po asfaltu, među odrazima vozača koji po noći mijenjaju duga i kratka svjetla, no odrazi bježe i udaraju u prozor vrata na njegovom balkonu, sad može disati jer je budućnost o kojoj sanja bezvremena; budi se kasno oko podneva, a znoj vruć i nezdrav natopio je posteljinu kao da je sredina kolovoza na početku lipnja, okreće se na drugu stranu i osjeća da nedostaje zraka zbog njegovog disanja, obriše čelo dlanom, još jedan udah, a zatim će se razbuditi i otići u kupaonicu.

Sliči svojem mlađem bratu baš poput dvije kapi vode koje dijeli jedno desetljeće, u ogledalu pokušava rekonstruirati Tasosov okamenjeni pogled, a potom se zatvaraju natučene oči, jedan vrući dlan ih prekriva i spušta zauvijek ledene kapke, lijes se spušta u vlažnu zemlju i vrijeme prestaje. Prestaje? Kostas otvara oči, a ogledalo u kupaonici otkriva bol koja se stvara od skupljanja obrva, od ogrebotina koje ostavlja neizreciva tuga na licu, Kostas snažno ispuše nos kako bi preplašio jecanje koje ključa u njegovim prsima i ne dopušta mu da uzme dah, ispuše nos i čvrsto drži umivaonik s dvije ruke da skupi snage, da se suprotstavi težini vremena koje ga tjera da padne na pod, da vrati natrag vrijeme i da se sklupča u položaj koji mu je toliko prirodan, da stavi prst u usta i da usiše malo hrabrosti koja mu je preostala. Negdje na polovici dana Kostas se osvješćuje, duboko uzdahne, a dan za njega tek počinje.

Stoji na vrhu ceste, osjeća se nekako slab – to su se nakupila noćna bdijenja, teško mu padaju – osjeća da mu je tijelo ukočeno, a vid zamućen, osim toga stalno su i vrući dani, no k vragu, valjda će uskoro postati svježije, vadi mobitel iz džepa hlača, ne snalazi se baš dobro s tehnologijom, pokušava čitati što piše, oči mu se smanjuju na jakom svjetlu podneva, na ekranu piše da ima propušteni poziv, jedva da može razaznati slova jedno pokraj drugoga, bira mehanički taj broj, oklijeva između tri i četiri, prsti se sjećaju, nose sjećanje na prošla djela, a zatim čeka dok produljene pauze odjekuju negdje duboko u njegovoj glavi, i nakon četvrtog zvona jedan dosadni kreštavi glas naglo ga vraća u stvarnost. Četiri minute monologa, a Kostas prisluškuje dok mu se sljepoočnice nadimaju od bijesa, ne govori, samo sluša, naučio se slušati, otišao je prerano, trebao je ostati u bolnici, starac je preminuo petnaest minuta nakon što je otišao, vjerojatno u trenutku kad je čekao na semaforu kod avenije Vasilisis Sofias, a da je pričekao, 40-inčna Bravia sad ne bi predstavljala potencijalno nagađanje, već nesmiljenu stvarnost, Kostas sluša i u nekom trenutku poklapa mobitel te jedino što može napraviti je da stisne svoje šake i da promrmlja kroz zube osorno i živčano „i to ti je moja sreća".

Mirno drži volan i auto se lagano kreće po asfaltu, ne radi nagle pokrete, ne mijenja smjer, noga mu je naslonjena na gas i lagano ubrzava, a potom uključuje žmigavac, skreće desno, smanjuje brzinu, uključuje sva četiri žmigavca, lagano pritišće kočnicu i kreće unazad, u tri umjerena poteza parkira auto ispred zgrade koja ga progoni od djetinjstva, sporim kretnjama izlazi iz auta, hrđava su željezna vrata zatvorena, povlači teški željezni zasun no na trenutak mu ponestane hrabrosti, napravi jedan korak unazad, a zatim, oklijevajući, dva naprijed, hvata ravnotežu, a majka ga dočekuje s rukama podbočenim na struk i čvrstim pogledom, prodornim, naređuje mu da proživi svoje grižnje savjesti koje bezvremeno nosi u sebi poput prenatrpanih kofera te mu otresito saspe u lice za dobrodošlicu „došao si, je li?". Kostas diže ruke, želi nešto reći, no promijeni mišljenje, spušta ruke rezignirano i ništa ne kaže osim što hladno uzvrati „došao sam", prolazi pokraj majke, ulazi u kuhinju i pere ruke u umivaoniku s tekućim deterdžentom za suđe. Niki sjedi na kauču i promatra ga kako spušta ramena i pogrbljuje tijelo ispod slavine, njezine oči pospane od neke igre napola su zatvorene, pa se podupre na okruglom stolu prekrivenom čipkastim stolnjakom kako bi ga dohvatila, i skoro ga dotakne – „striče, ovdje sam" – a Kostas okrenutih leđa nasmije se tužno, no još ne nalazi snage da se posve okrene, možda od straha da malena od dnevnog svjetla ne primijeti njegovu rezignaciju, snažno zatvara oči, briše ruke o svoje hlače, nabacuje izvještačeni osmijeh, zagrli je i dva puta baci u zrak. Niki se kida od smijeha, a s njom se smije ili plače i Kostas, pa malena oduševljeno poviče „još, još", no nema više snage, te je spušta i baca se na stolac, „kasnije", namigne joj, pa malena razočarana uzima svoj blok i crta ružičaste zaobljene oblake, a vani počinje kišiti baš poput nenadanog pljuska koji propara nebo i ukroti sumorne tuste oblake.

Kostas spava na kauču, malena se pokraj igra, njegov prazni tanjur dokazuje koliko je bio gladan, njegova majka pere suđe i prekorava malu zato što je zaprljala čipkasti stolnjak svojim ružičastim bojicama, kako može biti tako nepažljiva, kriva je njezina maćeha jer ju je razmazila, nije ju mogla ispravno odgojiti, a njezin je mlađi sin toliko naporno radio da im ništa ne bi nedostajalo i eto ti ga, sad nema od toga nikakve koristi, a njega više nema, dok ništarija od starijeg sina spava stojeći poput magarca, bilo da je budan, bilo da spava, nema nikakve razlike, od njega nema nikakve koristi, postao je policajac, a sad tko zna u što se uvaljao, s nekakvim Ruskinjama s kojima potrati cijelu noć, pa kamo god da stane ili se prisloni odmah zaspe, nije nimalo na svog oca, a niti od nje nije ništa naslijedio, cijeloga života je ljenjivac i propalica, nije čak niti ljevičar, da bi na kraju postao murjak, i ništa ne kuži, no malo njih ima život o kakvome su sanjali, šteta, baš im je život prošao uludo. Despina i dalje blebeće i pere suđe, Kostas lagano hrče, a malena radi zakrpe na nebu s ružičastim cvjetovima, dok kiša, sad već slaba, lagano škropi asfalt i s prašnjavih streha prosipa sive kapi.

Solinas u mišje sivom odjelu i crnoj kravati ustrajno oplakuje nepravedno izgubljene sate koji su se nagomilali na njegovom tamnom radnom stolu, dok pomiče prenatrpane kuverte, preokreće nabacane kutije i skuplja razbacane papire ne bi li pronašao sudske parnice koje su u tijeku toga tjedna i koje su se urotile protiv njega. Još jedan besposleni sat klizi kroz njegove ruke, a Solinas niskog rasta i u crnim lakiranim cipelama s petom od deset centimetara, otpetljava čvor kravate koja ga steže, reži poput pobješnjela psa i pljuje uzrujano riječi lijevo i desno, „baš je glupa, gdje ih je samo opet stavila, neka ide odakle je i došla". Solinas u krajnje beznadnom nastojanju da napravi red u neredu podigne slušalicu i bira Kostasov broj u očitoj brzini „neću ja tebe čekati cijeli dan, čuješ li me, bijedniče?", dok s druge strane linije vlada šutnja „trebao si napraviti samo jedan posao i to si uspio zasrati" na rubu šutnje pada pauza i zamuckivanje s dvije neizrečene riječi koje su visjele u zraku „ispustio si klijenta iz naših ruku, je li ti jasno, sad ga je dobio Sertos", riječi se prekidaju i konačni digitalni klik odvodi Kostasa kilometrima daleko, još malo dalje, tamo gdje više nema puta.

Zalupi snažno slušalicu, „gdje samo nalazim takve budale?" i laktom povuče šalicu kave koja pobjegne od njegovog krajnjeg napora da je zadrži, pa se razbije zaprljavši bijeli mramor s raštrkanim smeđim mrljama „sranje, sranje, sve ide krivo" i sagne se da sakupi komadiće, no promijeni mišljenje, izlazi iz ureda izvan sebe od bijesa i viče na Renu u susjednoj prostoriji koja bilježi olovkom datume i dogovore, sve one neodložive obaveze odvjetničkog ureda koje joj pružaju dobru kvalitetu života i Gucci torbice s kojima se pravi važna kad ih odlaže na klupu u sudnici i skuplja snagu da iznese slučaj. „Što tražiš, zar ne vidiš da radim?", bez da podigne pogled da ga pogleda „gdje je Sisi, zašto nije na svom radnom mjestu?", Rena škljocne jezikom po nepcu „zar je nisi ti poslao u računovodstvo?", Solinas grize svoje tanke usne od nervoze, njegov zmijski jezik uvija se među zubima i isprobava koliko su oštri njegovi očnjaci, njegove oči postaju dvije male pukotine, a jedna zelena žila udara mu o čelo i otkriva njegov bijes od kojeg je teško disao, „smiri se da te ne bi srce izdalo". Solinas se okrene i prije nego se potpuno zaokrene, dobaci joj usiljenom indiferentnošću „razbila se jedna šalica, pokupi je prije nego odeš, imam jedan posao za pola sata, moram se požuriti, a ako dođe Kostas, reci mu, ili bolje, nemoj mu ništa reći, pusti ga da čeka", Rena podigne obrvu u luku od 120 stupnjeva, a olovka 2B stvara jednu crnu točku koja namjerava izrasti u mrlju. Solinas zatvara nervozno vrata, a Rena ostane opakog pogleda, nepomična, gotovo drhti koliko je živčana, ta hulja nema prava ponašati se s njom na takav način, nema baš nikakvog prava, što će reći, zato što ima 65% udjela u njihovom uredu, da može raditi što god ga volja, neka odjebe ta zmija, samo neće imati kamo, no Rena će otići, samo još malo strpljenja i ona će otići.

Pada noć i zajedno s njom budi se teško raspoloženje, truje udove klonulošću; Kostas sjedi na rubu kreveta bez snage da ustane, naslanja se na madrac, bori se s melankolijom koja mu pritišće slezenu, večeras nema vjetra, povlači sa stolca ispeglane hlače i vadi iz ormara košulju kratkih rukava, polako se oblači, gotovo bolno, na ovakav način pojačava svoju nevoljkost, cijelo njegovo tijelo sudjeluje u tome što ga tišti, a ne može to točno definirati, teško vuče noge, do vrata, do ceste, do auta, do bolnice, do bolničke sobe i sjedne na plastični stolac pokraj liječničke ordinacije bolnice Evangelismos. Kostas nasloni laktove na koljena i nema nikakvih misli, samo promatra zidove, i u jednom trenutku bjelina zida koju remete dvije crne linije ovlada njegovim mislima, a zarobljavaju ga dvije neprekinute paralelne linije koje se produžavaju i sastaju negdje uzduž hodnika, a Kostas želi samo, uistinu želi samo da što prije svane.
 
U 4 i 30 stiže prvi ozbiljni slučaj, prometna nesreća na aveniji Vouliagmenis, dva ozlijeđena, jedan lakše, a drugi u komi; Kostas drži ruke iza leđa, medicinsko osoblje ubrzava korak, jedan internist i dežurni liječnik požuruju postupak, a Kostas okreće pogled, osjeća da je noćas osjetljiv na smrt, gotovo da je može dotaknuti, dlanovi mu se znoje, progone ga krvave plahte, maske s kisikom, traheotomije, sve ono što je vidio i što može zamisliti, a potom opet vlada mir, smrtni mir od kojeg nema spasa, samo vonja trulež i koža, još su mu preostala dva sata smjene, jako se boji da to neće moći izdržati, duboko uzdahne, pa sve dublje i dublje, pa sve brže i brže, osjeća mučninu, ponovno duboko uzdahne, Tasos neočekivano uskoči u Kostasovo sjećanje poput nesvjesnih mehaničkih kretnji, kao što se otvaraju i zatvaraju očni kapci, i modro Tasosovo tijelo zabija se u Kostasovu glavu, postaje slika, srsi u Kostasovim leđima koji se nagne prema naprijed i počne povraćati.

Kostas crvenih očiju i crnih podočnjaka nasloni svoje tijelo o zid, popije gutljaj soka i nekako dođe k sebi, glavna ga sestra zamijeti rubom oka iz dna hodnika, ne želi nikakvih neprilika u noćnoj smjeni, baš čudan neki tip, obratila mu se, a on promrmlja par riječi, da je kao poznanik onoga u komi, no on joj izgleda kao neki mafijaš, pa bolje da se ne opterećuje, bolje da ga ostavi na miru jer će prije ili kasnije otići, umorit će se i ispraznit će joj prostor. Kostas stoji, neka medicinska sestra gura prazna invalidska kolica, glavna sestra bilježi u kompjutor tjedni program i dežurstva, Kostas miriše svoj dah u stisnutoj šaci, jedan liječnik oklijevajući prilazi glavnoj sestri i tad Kostas načuje da je mladić i navodno njegov poznanik već deset minuta klinički mrtav. Kostas padne u plastični stolac, glavna ga sestra nakratko pogleda s velikim suosjećanjem, liječnik se povuče i nestane u dnu hodnika, a sati i minute upućuju s kazaljkama na 6 i 30. Kostas pretražuje mehanički po svojim džepovima, uzima mobitel i izlazi iz zgrade.

„Klinički mrtav", izgovara sporo riječi i pali cigaretu, rijetko puši, nosi sa sobom jedan paket Camela bez filtera u slučaju nužde, „klinički mrtav", ponavlja mrzovoljno na telefon, no glas na drugoj strani linije lišen je sna i očito nervozan te mu dobacuje svadljivo „i što hoćeš da ja napravim?" kao odgovor. Kostas promrmlja „ništa" i čeka da glas prestane, „ostani tamo da saznaš više, jebe mi se za „klinički mrtav", zašto te plaćam da me zoveš ranom zorom i da mi kažeš samo „klinički mrtav?", Kostas podigne glavu i njegov pogled sretne izlazak sunca pa promrmlja „sviće", a glas puno osorniji, ironični, zareži mu prodorno u uho „nema rodbine?", a Kostas dovršava telefonski poziv jednim laganim pritiskom palca na crveni gumb. Potom mobitel snažno isklizne iz Kostasove šake i razbije se na pet komada u frontalnom sudaru sa zidom. Kostas izdvaja iz te hrpe svoju SIM karticu, stavlja je u džep hlača i naručuje na kiosku pitu sa sirom.

Stella prazni iz ormara Tasosovu odjeću i razne sitnice koje je drže budnom po noći, ne želi spavati po danu, već je podne a ona je još u krevetu, a ponekad i do poslijepodneva, a Niki, što je Niki kriva, Tasosova ju je smrt udaljila od Niki, nije to očekivala, nije dijete krivo, međutim ne osjeća ljubav u sebi, samo tugu i egoizam, a malena mu toliko sliči da jednostavno ne može izdržati da je gleda. Njezin se bijes iskalio na ladicama, Stella skuplja Tasosovu odjeću i tiska je u vreće za smeće, izdvaja sa strane jednu izblijedjelu košulju, pita se zašto, što može uistinu spasiti od vremena sto dvadeset eura koje je odvojila za tu košulju od svoje plaće? Ne želi se sjećati, ovako i onako život prolazi, ono što ostaje je meta-osjećaj, jedan preostali otkinuti okus koji prizivaš naslijepo, u noćima kad ne možeš podnijeti težinu sadašnjosti. Niki je sa svojom bakom u obiteljskoj Tasosovoj kući, Stella se nikad nije dobro slagala sa svojom svekrvom, njihov je odnos bio hladan, gotovo nepostojeći, Tasos ju je molio da suzdrži svoj bijes, ma kakav bijes odgovarala bi mu Stella indiferentno, nema ništa što nas razdvaja i ništa što nas veže, stvari su jednostavne, tvoja majka i ja nemamo ništa zajedničko, ja nisam snaha kakvu si je priželjkivala niti ću ikad biti, ne zavaravam se, Stella se nasmije spontano, a potom joj se usne svinu, jer predosjeća da će stvari krenuti svojim putem, ali taj put neće biti lagan, no u dubini duše odlučna je da ga slijedi do kraja. Niki će ostati sa svojom bakom, Stelli je drago to dijete, gotovo ju je voljela kao i Tasosa, ali ona nije njeno dijete i nikad neće biti, i koliko god da to zvuči okrutno, Niki joj stvara samo tugu, a Stella ne želi u svom životu nositi križ koji nije izabrala.

Zvoni fiksni telefon, no Stella zadubljena u svoje misli ne krene se odmah javiti, diže slušalicu, a na drugoj liniji Despina, drži joj prodiku zbog njezine posve očite bezosjećajnosti kao supruge, snahe, maćehe i sad udovice, Stella ironično izvine usne i nabacuje iskrivljeni osmijeh, sluša Despinu kako urla u slušalicu, Stella uopće nije spavala i nema više strpljenja, pušta Despinu da govori, spušta slušalicu, prislanja je na stol u hodniku i vuče vreće za smeće do vrata. Despina drži monopol na riječima, no u nekom trenutku uvidi uzaludnost svojeg poduhvata, i zove Stellino ime, no Stella koja stoji iznad telefona, zatvara oči i razmišlja kako će uskoro sve završiti, vrlo uskoro. Stella spušta vreće s Tasosovom odjećom i na ulazu zgrade iznad nesuvislih sinoćnjih grafita zalijepi oglas za prodaju svoga stana, i više se ne osvrće iza sebe, vuče vreće i ostavlja ih pokraj smeća, netko će tu već prekapati, već će se naći netko kome će pristajati njezina prošlost.

Kostas čeka Stellu na ulazu zgrade i sjedi na zidiću, vidi se da je umoran, da je naglo ostario i nešto u njegovim očima odaje jednu njegovu nekako mračniju stranu, Stella nije sigurna, možda se i vara, no nešto je plaši u njegovom pogledu, „već dugo čekaš?", on je gleda u oči, a njegov je pogled odbojan, prodoran, „Kostas, je li sve u redu?", i on ustane, skoči poput strijele, on ne može zadržati dlan koji se stišće u zatvorenu šaku i udara je u lice, između obraza i ruba usana. Stella se hvata za usta, njezini prsti u čuđenju pređu preko vruće krvi, njezino je iznenađenje toliko da ne osjeća bol, bol je nešto neodređeno, nešto što te štiti, što te upozorava, što te tjera da opstaneš, no Stella ne osjeća bol, samo osjeća jednu malu žilu iznad usana kako lupa jako i snažno da bi se oslobodila, lupanje njezinog srca je bijesno, želi se pobuniti zbog nepravde, pa stišće svoje šake toliko jako da joj nokti zarezuju kožu dlanova. Kostas je promatra, a Stella ga udara s koliko god snage ima, s koliko god joj je odvažnosti ostalo, udara ga u lice, u prsa, u trbuh, a on se istreniran u obrani ne suprotstavlja, samo stoji uspravno, da bi u nekom trenutku savio tijelo na dva dijela, nagnuo se prema naprijed i prislonio svoju glavu na prozor ulaza, a ona urliče što glasnije može, „što je tebi, jesi li ti normalan?" i iscrpljena padne pokraj njega na stepenice, oni govore šutke, a on je tužan promatra, možda se i pokajao, ona zadržava svoje suze da ne bi navrle i drhti, trese se njezino tijelo, a on je povuče u svoj zagrljaj, drži je blizu sebe da je smiri, da je zaštiti.

Sjede u Stellinom stanu jedan nasuprot drugog, Kostas za stolom u kuhinji a Stella nasuprot njega drži vrećicu s ledom na gornjoj usni koja je natekla, „ne znam što me spopalo", Stella, čije se oči otvaraju i zatvaraju zbog osjećaja boli, pažljivo artikulira riječi „što očekuješ da napravim?", Kostas prođe rukom kroz svoju kosu koja izgleda slabo, samo što ne ispadne, „a Niki?", Stella izbjegava njegov pogled, s teškoćom izdiše riječi, lagano pogne glavu prema dolje „da uništim svoj život, Kostas?", Kostas želi otići, pogurne naglo stolac, ustane nezgrapno i izađe iz kuhinje, izvan stana, van na čisti zrak, jer je umoran i razdražljiv, a želi duboko disati, osjeća da mu bruji u otežaloj glavi, da mu udisaji nisu dovoljni, hoda usred oblaka atenskog smoga koji se skuplja u njemu, još samo malo i ostat će bez daha, nasloni se na zid, prošle su tri minute, no on osjeća kao da je prošlo deset, i polako uravnotežuje svoj korak i stiže do auta, podupre se o vrata i sjedne unutra sa zatvorenim prozorima, prvo zaurla u sebi, a potom ispuca bijes na volanu, udara šakama o trubu, a potom iscrpljen od težine dana zaspe na vozačevom prozoru.

(Iz zbirke priča Zvukovi iz ulice, 2009.)

PREVELA Nives Fabečić

***

KALLIA PAPADAKI rođena je 1978. Studirala je ekonomiju na Bard Collegeu i Sveučilištu Brandies u Sjedinjenim Američkim Državama. Njezina zbirka kratkih priča Zvukovi iz ulice (2009) dobila je nagradu Diavazo za debitante, a 2011. je objavila zbirku poezije Prosinačka lavanda. Djela su joj uvrštena u zbirke kratkih priča i zbirke poezije, a profesionalno se bavi pisanjem scenarija.