U VREMENIMA KAO ŠTO JE OVO
U vremenima kao što je ovo,
i noćima poput ovih,
priviđa ti se da je mrak svjetlost,
da te sloboda preplavila,
i razum te
čini prisebnim,
u tjeskobi ne gubiš dah,
vjeruješ da si živa,
osjećaš se kao heroina!
Misli ti prosto lete,
duša je bezbrižna,
Čitav život u toj jednoj noći,
noći bez dana,
ni svjetla,
noći bez mjesta i pripadnosti,
bez dugova i zamjerki,
bez spletki i ljubavi
bez sutra
bez straha...
Ali, kada svjetlost zarudi
i od mraka ne ostane ničeg mrkog
misli se probude,
brige ti navale na dušu,
vidiš gdje zapravo živiš
čija si, gdje pripadaš
od dugova ti se zgrče obrve
bez otpora ophrvaju te spletke,
ljubav te jeftino kupuje,
a nekakvo odurno sutra
do smrti te prestraši.
I poželiš da se vrati noć,
da kao slijepac sklopiš oči,
i misli protjeraš negdje daleko:
"Ne, ovo nije moja zemlja”.
ZRCALO
Nitko ne zna kako sam teško došla do zrcala
isprva nisam znala gdje se može kupiti
a kada sam otkrila
cijena je više nego luđačka bila.
A onda…
Dobih zrcalo na poklon!!!
Sada se rijetko ogledam,
Nemam vremena.
Voljela bih da imam kuću.
KRNTIJA
Ne mogu se uopće spasiti mentaliteta i kompleksa
Kivna sam na medicinu što ne radi transplantaciju mozga
Izabrala bih mozak kao pašnjak,
Ravan.
I sa posuđenim klizaljkama,
(mada ne umijem klizati),
proklizala bih do slobode.
MOJA MATI
Peršin isjecka na sitno, dodaje ga jelu,
potom ocu posluži obrok…
Šutke očisti stol, opere suđe.
Na rubu divana
(nesvjesna)
nastavlja beskrajno tkanje
čohe morala.
MOD(ELI)ERN
Na površini,
uz sve grimase, za usne,
tašne, kostime, skupe cipele,
only fashion
je dobar.
Po danu
krevelji se, slini,
masturbira komplimentima.
Po noći,
glavu naslanja na
tjeskobu poharane nezasluge
što prigušeno vrišti.
U deliriju je!
Širi propagandu.
Silom gura demagogiju u usta
starcu kojega je iscrpio rat riječi
stišće zube od patnje
i moli se
smrti.
SUTON
Jezik skrojen za rub patetike
Bijesni pod uzdama.
Kiklopske oči,
dapače slijepe,
promatraju.
Posejdonova oluja prijeti u beskraj.
VRIJEME SNOVA
Ako bih uzela jezik i prostrla ga
bez mnogo truda
u stihove, u prozu,
bila bi to arogantna
zgrčena, prijetvorna igra,
jer srce neće
a mozak ne može.
Večeras bih jezik prostrla poput korica bureka,
i napunila ih smjesom od riječi.
Ne znam zašto, jede mi se.
Gladna sam.
ŽIVJETI JE UMJETNOST
Boje crvene
zelene
žute
boje tople
i hladne.
U ovom životu limunkastog tena
svemu je potreban kist.
IZVAN LUDNICE
Živio Mehmet Šehu! Živio i Sandokan… jeste li razumjeli!!!
Tri popodne. Vrelina. Budala iz kvarta svaki dan u tri popodne deklamira parole. Čini to upravo u vrijeme kada nakon prijepodnevne buke, kaosa od sirena automobila, svađa zbog smeća bačenog sa petog kata ili zbog preotimanja ljubavnice, odjednom nastupi ona gluha tišina u kojoj se njegova vika bolje i dalje čuje. On psuje, proklinje, busa se u prsa, hvali koga god mu duša poželi, i kada se lijepo izduši, smije se na sva usta.
Obožavam njegovu slobodu.
Sanjivih, poluzatvorenih očiju namjestim se udobnije i slušam kako viče iz sve snage brige koje su mu poodavno, kao tovljenom puranu, napunile gušu i lagano ga ubijaju: "Đubrad! Lopovi! Dabogda vas progutala smrt, pohlepna kao što ste i vi sami! Čuma vas odnijela! Dabogda ne uživali znoj beskrilnih! Komunističko-kapitalističke rospije! Kurve elitne! Uklonite hormone iz voća i povrća! Želimo čistu vodu! Crkle vam dabogda autosirene i ona odvratna zvona mobilnih telefona!”
Dižem ruke uvis, a kažiprstom prijetim i pokazujem na uši koje su pod pritiskom:
Glasam da se Zećova majka vrati na zemlju! Neka se spusti već jednom sa krošnje drijena i vidi kako je nama dolje! Dabogda pali sa smokve da vam se kosti više ne sastave!
Živio patriotizam! Ne želimo kralja!
Patuljak! Grdosija! Patuljak!
Ako padne desetka, istina je dosjetka!
Bilo bi dobro da sam zbilja zaurlala, ali nisam mogla. Da pojasnim: nije me nitko sprečavao. Slobodna sam, mogu biti luda ili pametna. Izabrala sam da budem među pametnicama, a to znači normalna. I baš me normalnost sputava. Ne urlam, iako bih voljela.
Uzimam laptop i, podbuhla od drijemanja, u papučama idem do kavane preko puta. U kavani mir. Srpanjska vrelina nije me smetala, a misli su mi bile posve bistre. Meditiranje mi je u ovakvim okolnostima pojašnjavalo mnoge stvari.
Meni jedan sok. Što ćeš ti uzeti?
Prijatan glas! Pogled se zaustavlja na ženi koja se sruči na stolicu, zadihana i sva u znoju. Razgovara sa djevojkom koja je bila mlađa, lijepog izgleda i elegantna.
Želim kavicu… I reci onome tamo neka je napravi kako valja, inače je vraćam, jesi li razumio!
Bučan, drugačiji glas. Potresan ako se ima u vidu razmjer grla iz kojega dolazi.
Kakav sok?
Jedan od onih… koji god imate…. (Konobar je i dalje gleda upitno.)
- Bio je dogovor da odemo, ali je on prevarant. I ja sam mu uzvratila istom mjerom. Zlu ne trebalo.
- A njegove stvari?
- Bacila sam mu kovčeg. Samo da mi se skloni s očiju. Neću pasti tako nisko da se vežem zbog nekakvih smrdljivih gaća!
- Hej, momak, rekla sam ti da mi napraviš dugu kavu! Pa vi niste pri čistoj pameti!
- I ja sam naručila sok, ne Fantu!
- Ah, pusti ga, nije on kriv! Kriv je gazda i cijela vlada koja daje dozvole ovakvim magarcima!
- Kupujem rabljene stvari! Kupujem rabljene veš mašine! Hladnjakeeeeee kupujeeeeeem!
Bilo mi je žao konobara, ali i luđaka kojemu je Rom na triciklu ukrao cijelu scenu. Od luđaka su sada dopirali samo fragmenti riječi: Živje… Partija… Živ…ooo St…lin!
- Kupujem rabljene stvari! Kupujem rabljene veš mašine! Štednjakeeee!
- Pazi s tom stolicom!
Jedan od šesnaestogodišnjaka koji su upravo ušli u lokal šutnuo je stolicu zbog nekakvog unutarnjeg bijesa.
- Kurva! Dala je mi šesticu!!!! A odgovorio sam joj na sva pitanja…. Stari me neće pustiti s vama u Drač. Probio mi je uši, hoće samo dobre ocjene. A tko danas uopće mari za školu!
- Reci mu da ćeš noćiti kod mene. Ja ću ga nazvati…
- Ne prolazi to kod njega, čovječe. Rekao sam ti, on je policajac!
Mutirajući glasovi mladića savršeno su odigrali drugi glas. Žene su i dalje nastavljale, u visokim i piskavim tonovima, strofe refrena: "Neće se on na mene više češati!!!” Dočim su dečki, za jedan ton niže u basu, ponavljali: "Ah, što je sebi učinila Kemija”.
- Izvolite čiča! Sjednite ovdje.
- Čistačica poslijepodnevne smjene učtivo je propustila dvojicu staraca, vidjelo se da su stari prijatelji, koji su nastavljali nekakav ranije započeti razgovor. Govorili su, zastali bi, raspravljali nešto, a zatim nastavili hodati… Čas je jedan kretao prvi, čas drugi…
- E pa, sa Vladom ti je tako, ponaša se kao da je Bog! Ako ti uzme dušu, ne vraća je više!!! Koliko ti je porasla mirovina?
- Dvije tisuće leka,… prava sprdnja! Bogu hvala da mi sin radi, inače…
- Eh, da...
- Pa vidi ti, i za ovu kavicu bih danas morao prositi kao Muho. Jesi li čuo što ga je snašlo? Nije ga htjela snaha od rođenog sina. U starački dom ga nisu primili jer nema mjesta. Zato i spava pod stubištem zgrade...
- Gdje ćemo, reci mi, i kako ćemo dokončati ove naše muke?
- Dođi kod mame, Džekiiiiiiii! Džekiiiiiii... Sine, sjedni kod mame... Džekiiiiiii, uaaaaaaa!!!
Dijete je urlanjem jasno pokazivalo da ne želi biti u kavani, ali budući da ga majka nije uopće razumjela, počelo je redom rušiti sve vaze sa cvijećem:
- Uaaaaaaaaa Džeki…
Nakon što je pala treća vaza, buku je popratio dvostruki urlik i oštri pljesak šamara.
- Hahahahahahaha! Dobila je izgleda svoje … Pa da, želi se pokazati lijepom. E pa, neka se slika sada… Baš seksi, usne kao guzica… Ali su je i spopadali, zar ne? (dva intelektualca)
- Ne, ne… kaneloni se ne kuhaju na taj način! (dvije žene u pedesetima)
- Vratio sam mu dugove, nema više posla sa mnom! (Jedan par)
- Ukrali su pumpu za vodu! (dvije starice iz zgrade)
- Mora nam dati ono sranje od odštete, ta bili smo prognani! Sam nam je obećao! (trojica muškaraca)
- Ja ću ga ubiti sa cijelom obitelji! (dvojica sredovječnih u odijelu)
- Ne, još nismo dobili plaće! (Tri djevojke u tridesetima)
- Samo mu kravata vrijedi 1500 eura! (dvije dvadesetogodišnjakinje)
- Idi do kante za smeće, tu ti je taj bar! (tip na telefonu)
- Premijer je izjavio da gospodarski rast za ovu godinu u Albaniji iznosi 5%. Prema njegovim riječima, to nesumnjivo pokazuje gospodarsko blagostanje naroda! (spiker koji čita vijesti na televiziji)
- Kupi malo pečenih badema! (dječak sa bademima)
- Pomozbog, Bajram je danas! Udijeli mi dvije stotine leka! (prosjakinja sa šestomjesečnom bebom u naručju.)
- Evo i zadnje poruke za danas; na pitanje "treba li oprostiti preljub čovjeku kojega voliš?” poruka kaže: "To je postala moda. Moda koju prakticiraju svi VIP-ovi na cijelom svijetu”. Kad smo već kod VIP osoba, upravo čujemo da je Kenan Imirzialoglu, poznati turski glumac koji je igrao Ezela, imao prometnu nesreću i da njegovo zdravstveno stanje nije dobro. E pa, ljudi, kao što vidite, postoje stvari koje su gore od nevjere, zato uživajte svaki dan kao da je posljednji! Sljedeća pjesma koju ćemo slušati je "Lick my pussy" Jacka Austina! (voditeljica radio programa)
Word dokument u laptopu potpuno je izblijedio. Bjelji je nego kada sam ga otvorio! On nema više niti jedan red slova, već samo zastrašujuće bjeline koje te zaslijepe. Htjela sam da zaurlam - to mi je već postala navika - "utišajte te glasove!”, ali nisam uspjela. Sve se postepeno zaleđivalo, i kao da te usisavao nekakav zastrašujući vir. Neki su dolazili i sjedali, gurajući jedni druge, neki su vikali da ništa ne čuju, mobilni telefoni su bučno zvonili najčudniju kakofoniju melodija. Konobar se spotaknuo i pao. Zaista imam potrebu da vičem! Koliko ima glasa u meni. "Utiiiiiiišajteeeee te glaaasoooveeeee!!”
Izgleda da sam uspjela. Ne čujem više nikoga. Treba da pobjegnem.
Izlazim u trku.
Ulica je zakrčena kolonom automobila.
Auto sirene trube do ludila. Usred njihove buke čuje se glas spikerice neke radio stanice: "Zločin uzvraća udarac: Mladić lišio života dvojicu svojih vršnjaka. Jedan par ubijen u njihovoj firmi!!!”
***
Albana Nexhipi (preveo Shkelzen Maliqi)
foto:
Max 
