Ilias Maglinis

Zora. Sam u svome malom stanu, pojačava glasnoću na stereo liniji pokraj sebe (Mahler, Ruhevol iz 4. Simfonije, kako bi ostavio da do podneva svira cijela velika misa Johanna Sebastiana). Sve tek netom kupljeno u „Klubu ploča", a njihovi prozirni omoti zgužvani i bačeni na pod pokraj njega. „Sad kad si u mirovini, hoćeš li konačno složiti kolekciju ploča o kojoj pričaš toliko godina?", pitala ga je Rea dok je spremala svoje stvari na odlasku. „Sve u svoje vrijeme, Rea". Nekoć, dok bi kupovao ploče od Supraphona i Hungarotona, zavaravao bi sindrome grižnje savjesti koje bi mu probuđivali „drugovi" kupujući gotovo isključivo ruske skladatelje, osobito Šostakoviča. Naučio je napamet simfoniju „Babi Jar" i „Lenjingradsku simfoniju".

Bio je to još jedan dan kad je ne bi nazvao i očekivao bi, uzalud, njezin poziv. Izbaci to iz sebe, tata, daj to konačno izbaci. Marina, je li ti jasno što radiš?

Otvara svoj notes pun prevodilačkih črčkarija, bezbrojnih verzija jedne riječi i još više varijanti neke fraze koje je sam preveo na grčki, među njima odlomci, razbacani paragrafi, tekstovi koje nikad nije preveo, koje nikad nije sam napisao nego ih je jednostavno prepisao, na brzinu, ugrubo i potajno, kad je sasvim sam, samo u društvu njezinih mačaka, u njezinom novom stanu, i na njezin zahtjev, dakako, čekao satima djelatnika telefonske kompanije da joj postavi toliko željenu telefonsku liniju, i izmoren od prijevoda počeo šetati gore-dolje pušeći u pedeset i osam kvadratnih metara njezina svijeta. Sve dok nije gurnuo sivo obojana vrata s natpisom FREAK SHOW u crvenoj akrilnoj boji i završio u malom sobičku gdje je ona radila na „svojim stvarima".

Pluteni panoi prekrivali su sva četiri zida. Fotografije, slike, crteži, skice, i opet fotografije, u boji, crno-bijele, mutne, stare, obiteljske, školske, od društva i od ljubavnika, neke polaroidne, druge istrgane iz novina, časopisa, a neke pak koje je sama isprintala, kopije originalnih djela.

Na zidu lijevo od daske koju je koristila kao radni stol, njezina majka u različitim životnim dobima i pozama, a on samo na jednoj i to staroj, odjeven u maskirnu odjeću, bez brade i isturenog trbuha, samo s osušenim brkovima, „Ljeto '74.", napisala je ispod, u svojevrsnoj legendi, nadopunivši: „Godinu dana prije no što sam se rodila". Odmah pored su momci s konjskim repovima i obrijanim glavama; djevojke kratke kose; djevojke nalik dečkima; lica ozarena, okružena crvenim srpom i čekićem; jedna još grimiznija svastika; crno-bijela fotografija „Velikog marša Ku Klux Klana u Washingtonu 1915." (svugdje njezina objašnjenja); ploča na kojoj je pisalo EAT-ESA ; fotografije tantričkih seksualnih poza; slike deformiranih sijamskih blizanaca s golemim erekcijama na mjestu nosa („Anatomija, braća Chapman"); majka zastrašujućeg izgleda koja u rukama drži odvratnu bebu („Joel Peter Witkin, Raznovrsne ekstremne vizualne anomalije"); Kafkin portret („njegova posljednja fotografija prije smrti", i odmah ispod nje jedan red iz „Pisma ocu": „Tako smo se mučili: i ti i mi".); njemački vojnik koji je uperio pušku u mladu majku i njezinu bebu što je čvrsto drži na prsima („Ukrajina, 1942."); skica Mihalisa Katsarosa („Najveća sam pjesma ja"); prestrašeni Sahturis  („Ne bježi, zvijeri/ zvijeri sa  željeznim zubima/ dat ću ti još krvi da se igraš/ naći ću ti ponovno istu djevojku/ da drhti vezana navečer u mraku"); portret Marca Dutrouxa s umetnute dvije male fotografije, osmogodišnje Julie Lejeune i dvanaestogodišnje Sabine Dardenne, dviju od pet djevojčica koje je oteo, silovao i ubio u podrumu svoje kuće; u dnu panoa serija fotografija beba s vodenom glavom, patuljaka, stvorenja izvrnutih dlanova, spojenih ruku i nogu, lica prekrivenih dlakama, tijela s kožnim oštećenjima, hermafrodita, stvarnih i normalnih bića s neprirodno velikim genitalijama. Svi odreda na dnu stvaranja.

Na zidu desno, pano je sadržavao Boschovih „Sedam smrtnih grijeha"; dio Van der Weydenova „Skidanja s križa" sa svježom, dubokom ranom od koplja u Kristovu rebru; Bourdisonovu „Mučeničku smrt svete Ursule"; Goyin „Porque?"; Munchovu „Madonnu" i, kao vrhunac svega, Baconove „Tri studije za raspeće".

Na zidu nasuprot njezina stola hrpe mrtvih tijela mađarskih policajaca iz revolucije '56.; kineski tenk i student ispred njega na Tien An Menu u ljeto '89. („Tata, jesi li na strani tenka ili studenta?"; Operaçäo Bandeirantes, takozvana „viša škola za mučenje" u Sao Paolu („gdje je proces mučenja bio poznat kao „duhovna koncentracija"); fotografije koje su prikazivale Arape na koljenima i u narančastim uniformama, američke vojnike čije kacige sjaje na suncu, prljava muška tijela jedno povrh drugog, skupine golih muškaraca kako gledaju, žaljenja vrijedni, nekog vojnika pokraj kojeg je zavezan pas („Tata, ESA je to i vama radila?").

Preostao je pano koji je njegova kći zataknula iznad svog radnog stola: neobični portreti, slike i imena kojih se ponešto prisjećao jer ih je nekoć navela u nekim nevezanim razgovorima ili ih je sam susreo, slučajno, u člancima koje je prevodio donedavno za likovnu kolumnu u novinama: „Autoportret-glava" Güntera Brusa; „Carolee Schneemann vadi iz svoje vagine unutarnji smotak papira"; „Shigeko Kubota slika s vaginom"; „Gina Pane se razrezuje žiletom"; „Franko B krvari"; „Stelarc i usađeno uho"; „Gigerove bebe"; „Maria Karavela i njezin atelje koji je hunta uništila u jednoj noći"; „Lida Papakonstantinou na Savezničkom groblju u Solunu"; letak za bondage show Kumi Monstera, dok je u središtu – kao da si uhvaćen u tu zakučastu mrežu u čijem dnu vreba pauk – njezina svećenica: visoka i mršava, duge, ravne, crne kose, prodorna, snažna pogleda, sa slavenskim obilježjima koja bi mogla biti i grčka, njezino ime izrezano iz naslova novina i točno ispod njezino objašnjenje („Rođena 1946., kao i tata") i šest natpisa, izjava same „svećenice":

• Što će ti sreća? Ne može te ničemu naučiti.
• Umjetnost jednako energija.
• Odluka je važnija od samog bola.
• Ostala sam u bolnici godinu dana. To je bio najsretniji period mog života.
• Sve što je javnost vidjela bilo je stvarno: noževi, zmije, psi, krv, led, miševi. Kao i osjećaji: sram, zadovoljstvo, bol.
• Na kraju si uistinu sam, što god da napraviš.

Sram, zadovoljstvo, bol, bolnica, energija, sreća, umjetnost, samoća. Njezin notes. Njezin svijet. Njezini snovi. Njegove noćne more. Njegova sjećanja. Njezini leševi. Njegove rane. Njezin osmijeh. Njegovo tijelo. Njezino tijelo. Njihova deranja. Usred noći. Deranje pasa. Mrzovolja. Bol. Sram. Nož iznad i usred njezinih prstiju. Neizlječive rane.

Bio si, kaže, prisutan na povijesnom Marininom performansu kada je postavila 72 predmeta na stol. Škare, bič, nož, puška napunjena jednim metkom i još mnogo toga. Ona je sjedila postrani, posve gola, i pozivala ljude u publici da joj rade što god ih je volja s nekim od tih predmeta. Gola, šest sati, ljudi oko nje, onaj tko je u početku oklijevao, poslije je krenuo, i tako jedan za drugim: netko ju je zarezao, jedan je drugi ciljao pištoljem u njezinu glavu, neki su joj zabili trnje od ruže u trbuh. Šest je sati sve to izdržala. A na kraju, naglo je ustala i počela hodati. Kako su u međuvremenu reagirali ljudi koji su je okruživali? Vrlo jednostavno, čim su vidjeli da ustaje, razbježali su se u panici. No u snu se to tako ne događa. U snu vidim tebe usred ljudi u publici kako ustaješ i uzimaš nož koji je imala ispred sebe. U snu si bio kao na onoj fotografiji kada si bio vojnik, s brkovima i beretkom, u ljeto '74., godinu dana prije nego što sam se rodila, tad kad si bio na brodu za Cipar, kad si vjerovao da ćeš i ti ići u rat kao i tvoj djed koji se borio u planinama. Digresija: To je potpuna glupost da je djed otišao u planine, tata: zato si se i ti pridružio urbanoj gerili – zar nisi to tako zvao, tata? Zato su te i uhvatili i kad su te uhvatili, što su ti tamo radili, tata? Znaš čega se sjećam, tata? Kako zajedno na televiziji gledamo neki dokumentarac o Cipru, desetak godina nakon invazije, još sam išla u osnovnu školu, a ti si se naglo okrenuo i rekao mi da vas je brod iskrcao na Samotraci i da nikad niste išli u rat, ali ja sam te pitala jesi li se bojao. I rekao si mi, „Odjednom sam osjetio, draga moja Marina, da tamo gdje hodam da je tamo moja domovina. Njezine su se granice protezale dokle je sezao moj potplat; to je zemlja koju ću braniti". Gledao si u devetogodišnju djevojčicu i vjerovao kako ništa nije shvatila. I nisam ništa shvatila, ali tad sam vodila dnevnik, tata, i sve sam to zapisala jer mi osim toga ništa drugo nisi rekao, tata. Ništa. Možeš li zamisliti da si zaista išao u rat, tata? I da su te zarobili Turci? Tko bi bio gori? Tajna policija ili Turci? Znaš li što sam negdje pročitala? Da su jednog grčkog vojnika kojeg su zarobili stavili da na silu sjedi na praznoj boci Coca Cole i da ga nisu pustili da ustane sve dok se boca nije napunila krvlju. Kako ti se to čini, tata? Znaš, oduvijek sam htjela napraviti neki performans na tu temu: vojnik koji neprestano stoji na jednom mjestu, a to je mjesto njegova domovina, onoliko koliko stane u ocrtani obrub njegovih stopala, i zatim popije Coca Colu i onda… međutim, trebao mi je neki muškarac da to napravi, ali nikad nisam uspjela naći pravog muškarca koji bi mogao napraviti takvu pravu mušku stvar. Dobro, tata, digresija je gotova. Nalaziš se ondje, ispred Marine, i izgledaš kao i tad, kao mlad vojnik; staneš pred Marinu, uzimaš nož i prislanjaš njegov vrh na njezinu bradavicu. Ona stoji praznog pogleda, a ti joj jednom rukom grabiš sisu i stišćeš je tako da joj iskoči bradavica, a s drugom je odrežeš jednim zamahom – ti čije su ruke toliko nezgrapne! – i bradavica je odsječena, no začudo nema mnogo krvi, a Marina samo duboko uzdahne, i odmah potom odsiječeš i drugu bradavicu i odmah zatim se sagneš i sišeš osakaćene bradavice, malo jednu pa malo drugu, klekneš ispred nje i pokupiš dvije bradavice s poda, stavljaš ih u svoja usta, poput bombona – onih malih, crvenih žele bombona – pa se odjednom okreneš i kažeš mi punih usta: „Zbilja želiš da ti kažem što mi je radila tajna policija? Ha, Marina? Uistinu želiš da ti kažem što su mi tad radili?", i ja se budim urličući, no srećom je jutro, ali sam ogorčena jer sam toliko htjela da mi kažeš što su ti tamo radili. A preda mnom je još uvijek Marinin pogled, bezizražajan, srpski, a u mojim ustima voćni okus njezinih bradavica. 

(Iz romana Ispitivanje, 2008.)

PREVELA Nives Fabečić

***

ILIAS MAGLINIS rođen je 1971. u Kinshasi u Kongu. Studirao je englesku književnost i teoriju medija u Engleskoj i Škotskoj. Živi u Ateni i radi kao istaknuti novinar lista Kathimerni. Objavio je dva romana: Tijelo uz tijelo (2005) i Ispitivanje (2008). Dobitnik je nagrade US German-Marshal (2009). Na grčki je preveo djela Ernesta Hemingwaya, Philipa Rotha, Elije Kazana, Terryja Eagletona, Marka O’Sullivana i Pat Barker.