Hristos Asteriu

Zanemarila sam Purple Turtle. Totalno sam je zanemarila. Moj Avatar napušten negdje usred digitalnog svijeta. Kako je moguće? Toliko dana bez interneta. Nemam pojma što se događalo, ima li što novo, kako su susjedi, jesu li me tražili kakvi prijatelji, imam li neodgovorenih poruka. Prije ulaska u avion kupila sam novu novcatu kuću u kvartu pod imenom Junited Shortz, u neposrednoj blizini Himey Castlea. Predivnu kamenu kuću uređenu u vilu s bazenom i golf terenom. Namjerno sam kupila ondje, prodavala se po nekoj ludo povoljnoj cijeni, na dražbi. Šaka dolara i postala je moja. Nego! Takve se prilike ne propuštaju. A ništa od toga ne bi bilo da nisam dobila informaciju od svog starog frenda, Pinpe Allena, koji i sâm tamo u blizini ima lijepi kućerak. Sad kad smo postali susjedi, moći ćemo izlaziti skupa i očijukati do mile volje. Pinpa Allen mi je uvijek bio simpatičan. Čim se vratim, pozvat ću ga na partiju golfa ili još bolje na koktelčić kod mene u vrtu. Taj Pinpa je graciozan Avatar, možda najljepši od svih koje sam do sad srela. Neko smo vrijeme radili skupa u banci, izmjenjivali komplimente i mišljenja o promašenim ulaganjima. On se „palio" na algoritme, slao mi tone mailova s matematičkim zadacima, obasipao raznoraznim linkovima, forvardirao mi Krugmanove članke, kao i one od Paula Samuelsona. Chatali smo do iznemoglosti, izmjenjivali lucidne viceve o budućnosti planeta Zemlje, o istinama i lažima političara i ekologa, ali i o puno prizemnijim stvarima. Znali bismo se raspričati o temama poput omiljenih sladolednih okusa. Macademia, Dequiri Ice, Cotton Candy. O crno-bijelim fotkama. Bruce Davidson, Helmut Newton, Jerome Liebling. O receptima s mrkvom. Sok od mrkve, sirup od mrkve, torta od mrkve. O najnovijim člancima iz New Yorkera. O satelitskim programima. I tako smo malo po malo otkrivali koliko toga zajedničkog imamo i pri tome uživali. Pinpa je dečko od formata. Nema što. Među nama je definitivno postojala neka privlačnost. Bilo je jasno k'o dan da će se između nas nešto dogoditi, i to vrlo brzo. Drži se, Pinpa Allen, ponavljam u snu, eto me natrag za par tjedana!

Moj drugi život započinjao je svakoga dana kasno popodne. Nije da Avatarâ nije bilo i u jutarnjim satima, mada jutro zapravo i ne postoji, postoji samo vrijeme igre, a ne vrijeme tvog drugog života. Ta dva života imaju različite satove, različite mjerače vremena. Ja ih nikad nisam miješala. S druge strane, znala sam da mnogi samo vrebaju priliku da se ulogiraju na poslu. Okrenuli bi ekran prema sebi i ulazili poput provalnika. Da nastave kakav projekt, da ne probiju deadline ili kakav događaj objavljen na sajtu. Ja to nikad nisam radila. To jednostavno nije red. Ne možeš se tako ponašati. Kad tad će ti se obiti o glavu, a što onda? Od jutra do šest popodne kad bih se vratila kući, bila sam Fu Ming i nitko drugi. Čim bih započela s igrom, postala bih Purple Turtle, ni sekunde prije. Nije išlo bez čvrsto postavljenih granica. Nipošto nisam htjela da se te dvije osobe pomiješaju. Fu i Turtle su dvije dijametralno suprotne žene.

Fu je Kinezica od svojih stošezdeset centimetara, porculanski bijele kože i sićušnih kosih očiju. Nosi stroge kostime i štikle od deset centimetara. Svoj posao u jednoj konzultantskoj kući u Šangaju radi sa smrtnom ozbiljnošću. Prodaje savjete, proučava bilance, provodi istraživanja. To joj je posao i to je ono što radi bolje od ičega drugog. Dolazi iz prosječne hongkonške obitelji u kojoj joj nikad nije niti što falilo, niti je ičega imala napretek. Sasvim obična djevojka, bez posebnih karakteristika, izuzme li se urođena sklonost znanosti i glazbi. Ne drži previše do kineskih običaja te usred Azije živi poput prosječne Europljanke. U hamburgeru uživa kao i u noodlesima, a u trenu bi se privikla na život u bilo kojem drugom svjetskom velegradu. Gdje god postoje neboderi od čelika i stakla i Appleove trgovine. Uostalom, studirala je u Londonu, a neko vrijeme živjela i u Americi.

Četrdeset i pet joj je godina, nije udana, stalno je okružena ljudima, no unatoč tome uvijek sama. Sama i sve joj ide na živce, osobito muškarci koji misle da mogu obuzdati ili ukrotiti njen ego. A ego joj je toliko napuhan da bi svakog trenutka mogao popucati po šavovima. No, nije uvijek bilo tako. Ne stalno. Postojale su pauze. Jednom je osam mjeseci živjela skupa u stanu s tipom po imenu Ksi i vjerovala da će živjeti skupa dok ih smrt ne rastavi. Sanjala je njihovu zajedničku djecu i kuću u kojoj bi živjeli svi zajedno, poput nje i njenih roditelja od kojih nijedan više nije živ. Čula je povike djeteta dok trčkara hodnikom, vidjela rodbinu zavaljenu u trosjed u dnevnoj sobi, osjećala miris domaće kuhinje u nozdrvama. Bilo je to doba kad je njen ego bilježio neprestani rast. Postojala su neka nevidljiva usta koja su bez prestanka puhala u njega i činila ga sve većim i većim. Usta zvana posao, novac, uspjeh. I tako je spašavajući živu glavu jednog dana Ksi napustio stan, a Fu ga nijednom nije nazvala da se vrati. Kad bi joj ruka posegnula za telefonskom slušalicom, ego bi joj istom narastao poput balona, ne dopuštajući joj da je dotakne i zavrti broj. Nitko nikad nije saznao da se Fu molila kako bi joj se Ksi vratio, da je zbog njegovog odlaska iza zatvorenih vrata prolila potoke suza. Molila se iz dubine duše klečeći na koljenima. Ali Ksi se nije vratio i tako je Fu prestala vjerovati u boga. Jednom ga je nešto zamolila, a on joj je okrenuo leđa pa je Fu odlučila da i ona njemu okrene leđa i prekine s njim svaki kontakt.

Fu nema nikoga. Barem službeno. Salijeću je neki kolege s posla, no čim joj se neki približi više nego što bi trebao, ona ga odbije po kratkom postupku. Zamišlja ih na sebi, kako je natežu gurajući penis među njene raširene noge i dolazi joj muka. Drsko je dodiruju svojim rukama, osjeća prijetnju uzdignutog uda koji se priprema probosti je poput strijele, želi se suprotstaviti, bjesni. Tu i tamo nekome od njih pruži svojevrsnu šansu, da bi imala alibi kad dođe trenutak da stane pred ogledalo i sama sebi položi račune. Nikakvi izlasci i slične gluposti ne dolaze u obzir. U najboljem slučaju riječ je o piću po završetku radnog vremena, u kafiću ispod, tijekom kojeg „kao" dogovaraju sljedeći susret. Svi do jednoga joj se čine nedorasli. I Huank, i Tao Su, jednom riječju svi. Razgovor započinje o poslu, nastavlja se o poslu i završava o poslu. A njena duša žeđa da čuje nešto što nikako da čuje, i to ne zato što se ne bi našao onaj koji bi joj to mogao šapnuti na uho, već zato što ih ona sve u korijenu sasiječe.

Fu se bojala. Boji se još uvijek. Boji se ponovno otvoriti, boji se pokazati da unutar nje vlada potpuni kaos, da iza njene bluze kuca jedno posve zbunjeno srce. Srce puno problema, pitanja i nedoumica. Nitko joj od tih ljudi ne treba. Tako je odlučila. U večernjim satima kod kuće masturbira na scene iz erotskih filmova i to je to. Ponekad se u gluho doba noći – ovo je još nešto za što nitko živ ne zna – odijeva, stavlja periku i odlazi u đir po klubovima u kojima niti ona zna koga niti tko zna nju. Šangaj je čeka blještav, prljav, vlažan. Lice prekrije upadljivom šminkom, a cijeli jedan dio ormara pun je odjevnih predmeta namijenjenih tim njezinim noćnim izletima. U barskoj polutami teško bi je prepoznala i vlastita majka. Ondje kad poželi uvijek može naći nekoga da je pojebe. Popije nešto pa bira i biva izabrana. Za drvenim šankom na zvuk karaoka i pod elektronskim svjetlima oko pola sata melje gluposti i uživa u šarenim koktelima. Zatim se skupa gotovo neprimjetno udalje, prvo on pa ona. U stražnjem dijelu možeš iznajmiti krevet za samo par jena. Ulaze držeći se za ruke, zatvaraju vrata i svlače se poput zaljubljenog para. Na brzinu mu kaže što voli. A voli kad je tuku. I ponižavaju. Navlači kožni bodi i rukavice, stavlja lisice i killere s bodljama. Uzbuđuje je zvuk biča, bol na goloj stražnjici, koža što se crveni. Uzbuđuje je to samokažnjavanje nakon kojeg joj svaki put bude lakše. Ne zadržava se ni trenutka više. Odlazi, čim je ljubavnik noći zalije spermom, dok ovaj još nije uspio progovoriti ni jednu jedinu riječ, ni vlastito ime. Skuplja stvari i odlazi. Neotuširana. Dobila je što je htjela i sve drugo je suvišno. Ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi si na vrat natovarila nekog fakera, kad ga može pronaći i ostaviti kad poželi.

Na posao svakog jutra stiže među prvima. Zovu je „santa leda", dakako iza leđa, ali ih je puno puta čula i zna to jako dobro. Tko god se ikad s njom zakačio, gorko se pokajao. Ured joj je sav u staklu i pogled puca na morsku pučinu. S druge strane, staklo je pjeskareno što radoznalcima baš i ne ide na ruku. Nazire se tek njena figura dok hoda po sobi ili razgovara telefonom s nekim od klijenata. Oko dvanaest i trideset uzima pauzu za ručak, jede uglavnom salatu i voće, a zatim se opet vraća u ured, gdje ostaje do pet, ponekad i duže. Puno duže. Dok napokon ne sjedne za volan i zapali prema kući. Odlaže sako na metalnu vješalicu i pali svoj novi I-Mac. Dok se na brzinu tušira, iz pepela se ponovno rađa Purple Turtle, u onoj istoj pozi u kojoj ju je ostavila stisnuvši logout. Ime, password, klik na gumb i evo je uskrsle. Purple može biti Avatar, jedan obični Avatar, no u dubini se iza njenog imena krije žena, jedna istinska žena. Kao prvo, ime joj je puno boje. Zove se Purple i svojim te ljubičastim imenom naprosto podiže. Moj se Avatar zove ljubičasta kornjača, jer želi biti u boji i živjeti dugo, dugo. Purple Turtle je jedna suvremena žena koja je vrlo kratko radila za internetsku banku u kojoj je brzo dala otkaz odlučivši ostvariti svoj san: putovati bespućima online igara i upoznati što više likova moguće. Vrlo je otvorena, prihvaća ama baš svaki zahtjev za prijateljstvom, klika add svima koji požele odigrati partiju s njom.

Purple je uspješna poslovna žena. Od svog je poroka u svijetu igara napravila pravi pravcati brend. Svaki joj je potez dobro promišljen, a novac gomila ulažući u trgovine i kuće. Vodi jedan lagodan, bezbrižan, smiren život. Čita knjige, odlazi u kino, flertuje gdje i kad stigne, sa svakim zanimljivim Avatarom koji joj se nađe na putu. Lice joj je čisto, kosa plava s pramenovima, make up diskretan, odjeća svijetla, šalovi, tenisice, čizme, Zarine majičice, Dieselove trapke, H&M-ovi topići. Obožava koncerte. Nekoliko je puta pogledala Shakiru, Madonnu i Aerosmith, dakako iz VIP lože. Virtualni koncerti su zakon. Sam odabireš kojim ćeš redoslijedom slušati pjesme, a ako ti se neka posebno svidi, možeš je slušati koliko god puta želiš. Prijepodne je se može vidjeti po kavama i knjižarama gdje ubija vrijeme u slučajnim susretima. Luda je za putopisima. Član je grupe Crazy Traveller u kojoj možeš ostaviti svoje dojmove s putovanja, dati savjete ljudima koji planiraju otputovati tamo gdje si ti već bio i tako im olakšati pripremu. Što je posebno u Hendersonvilu, što sve možeš vidjeti u Collinsu, koje su čari Hooka, a koje zamke Waves Beacha. Planira kreirati vlastiti blog na kojem će ona i ostali zaljubljenici u putovanja moći objavljivati tekstove, video snimke i fotke s putovanja, još jedan poduzetnički potez koji bi joj mogao priskrbiti novac i slavu.

Purple nikad nije bolesna. Ne boji se smrti. Nikad ni za kim ne jadikuje. Opseg emocija joj je toliki da kad i osjeti potrebu izraziti kakvu bol ili žaljenje ne uspijeva ništa više od izustiti jedan gromoglasan „Uf!" ili u najboljem slučaju „O, ne!". Lista uzvika kojima raspolaže je uistinu mala. Anonimni kreator njenog svijeta imao je to u vidu. U njemu je sve umjereno, ništa nije tragično, neobično, nigdje nikakve krajnosti. Čak i kad netko odbije njen zahtjev za prijateljstvom, zna da tamo preko postoje tisuće Avatara s kojima može razgovarati. Ni s kim ne postaje previše bliska, nikoga se ne boji. Puno puta kad Fu zbog prehlade ili bolesti ostane kod kuće, zna da će u onom drugom svijetu prštati od zdravlja i da nema tog bola koji bi u njemu mogla osjetiti. Njena sreća može djelovati umjetna, no to je sreća bez malignih oboljenja, patnje, svađanja i stresa. Biti čovjek je često lijep osjećaj. Lijepo je čuti srce koje kuca. Biti čovjek od krvi i mesa. No ponekad to i nije baš tako. Ponekad je puno ljepše ono elektroničko blaženstvo.       

U tom svijetu igre Purple plaća kreditnim karticama, jede u restoranima, kupuje iz izlogâ. A to oponašanje života, to kretanje prostorom koji ne postoji ni na jednom zemljovidu, onu Fu koja se krije iza tastature ni najmanje ne tangira. Kad ugasi kompjuter i pošalje Avatara na spavanje, opet je sama. Takva joj je sudbina. Zna to jako dobro.

Bila sam, jesam i ostat ću sama. Tamo preko, u Šangaju, puno mi se puta činilo da ću skrenuti s pameti. To je ono što najčešće pomislim kad se jutrom probudim u kolibi.

*

Nije trebalo dugo da izbije prva svađa. Tereza naziva Manju „glupom Grkinjom" zato što je ušla pod tuš bez da je ikog pitala smije li. Kako nije vidjela da se pripremala i to puno prije nje? Kad je izašla, vode je već bilo nestalo pa se Meksikanka histerično dere.

„Da više nikad nisi uzela Grke u ta svoja šporka usta! Jesi li me čula?", dovikuje Manja s druge strane vrata. „Histerična babo... gdje ti je kultura?".

„Ti mi se javljaš", odgovara joj ova, „misliš samo na vlastito dupe. Samo glupača k'o ti ne bi vidjela da sam taman trebala ući unutra". Van sebe Tereza se nastavlja pjeniti i u maniri toreadora ruši sve pred sobom. Ovo je prvi put da netko krši pravilo o zajedničkom jeziku i prelazi na voljeni materinji. Žile na vratu joj se nadimlju poput ugriza pčele. Ne razumijem ništa od onoga što govori, osim riječi „puta" što znači „drolja" i to je sve. U zraku se osjeća napetost, iako su izgledi dobri i htjela bih vjerovati da će se situacija smiriti prije nego padne noć. Nedostatak hrane nam je svima načeo živce. U tom je gladovanju od muhe ništa lakše napraviti slona. Ako želimo razmišljati iole trezveno, pod hitno se moramo domoći hrane.   

Zina iz kreveta izražava želju da ostane u kolibi. Noga joj je i dalje natečena i takva ne bi mogla ni stići do zaravni, a kamoli što pomoći. Tako kaže, ali dala bih se kladiti da mulja. Stavljam ruku u vatru da će, kad mi odemo, uživati ispijajući kavu u naše zdravlje. Ne želeći joj dati gušta, dogovaram se s Raymondom da joj ostavimo neki zadatak. OK, ako se već ne osjeća dobro neka joj bude, nek' ostane čuvati kolibu, ali neka isto tako na sebe preuzme čišćenje i neka donese vodu iz cisterne. Mršti se jer joj ne vjerujemo, a mene baš zaboli. 

Četvorka u sastavu Giurgen, Karla, Raymond i Abebe otkrila mi je da imaju genijalnu zamisao vezanu uz transport klavira. Sinoć su radili do kasno u noć pa sad osjećam grižnju savjesti, jer sam se ja požurila leći ranije no inače. Pokušavam prikriti koliko mi je zbog toga neugodno i odmah izražavam želju da mi objasne kako su to zamislili. Govore mi da nisu sigurni hoće li upaliti, ali da su od one trstike koju smo bili sakupili napravili četverokutnu osovinu križno je povezujući konopcem. Kad instrument stavimo na nju, bit će ga lakše gurati po pijesku. Naravno da nitko ne može garantirati da će eksperiment uspjeti, ali pokušat ćemo pa što bude. U trenutku odlaska kroz glavu mi poput sjene proleti pitanje što ako ne uspijemo. 

Put prema tamo danas se čini nekako lakši. Točno znamo gdje treba proći pa na odredište stižemo relativno brzo. Nastavljamo uz obalu kako bismo memorirali put, s mislima usredotočenim na povratak. Klavir je na svom mjestu. Cijelu sam noć imala more u kojima ga ili više nije bilo ili smo ga pronašli potpuno razbijenog. Lakoća s kojom smo prvi put odustali baš nam i ne ide u prilog. Možda su preko noći sabotirali zadatak želeći nas iznenaditi, možda su promijenili pravila igre. Znam da zvučim paranoično, al' što mogu kad je strah jači od mene. Daleko sam od baze i gladna, iako smo još uvijek tek na početku.

Klavir na sredini zaravni djeluje poput spomenika okruženog netaknutim morem. Prilazimo mu i pored njega spuštamo provizornu osovinu. Muški članovi grupe podižu ga za prednje noge osluškujući trstiku koja pod njegovim teretom škripi sve jače. Hvatam ga za jednu nogu, kako bih i sama bar donekle pomogla. Podižem je skupa s Francoisom pa nam se pogledi susreću. U drugim bi me okolnostima to zdrmalo, ovako taj pogled upisujem u dugoročnu memoriju. Možda neki drugi put, kad se situacija popravi... ako se ikad popravi.

Provizorna konstrukcija drži dobro. Saginjem se i na klaviru pritišćem kočnice. Započinjemo s vučom, muškarci povlače za konope, mi ga guramo odostraga. Vrlo je bitno da smo usklađeni, jer bi samo jedan krivi pokret bio dovoljan da sve ode kvragu. Polagani ritam, metar po metar, nakon prvih dvadeset stanka. Sunce je još uvijek dosta nisko, a vlaga u zraku neizdržljiva. Nisam se okupala od jučer ujutro i jedino čime se tješim je jedan spasonosni skok u vodu što sam ga obećala sama sebi. Prljava, raščupana, nije me ni najmanje briga kakva ću izaći van. Nije da sam poklekla, ali sam se pomirila s idejom da ću izaći neuredna i grozna, pružajući javnosti sliku koju sam sve do sad brižno čuvala iza zatvorenih vrata. To je cijena: znala sam da će se kad tad dogoditi, sama sam to tražila. Moja želja za avanturom, čežnja da se vratim među ljude, učinila me cijepljenom na bilo kakvo oklijevanje. Tu sam, pospremam slike, proučavam ponašanja, prihvaćam kompromise vezane uz želje grupe.         

Dijelimo vodu iz dvije čuturice, eto dobrog primjera. Možemo biti ne znam koliko gladni, no žednima nam je sto puta gore. Ispijam svoj dio, ni kapljicu više. Zapešćem čistim grlo ćuture i predajem je sljedećem. Nakon te prve pobjede, klima se donekle promijenila. Nastavljamo s guranjem, a jedan od muškaraca daje ritam. Jesi li mogla zamisliti da ćemo jednog dana sudjelovati u vojnim vježbama? upita Karla koja se odmah do mene trudila iz petnih žila. Pogledam je preko oka, dok mi niz sljepoočnice curi znoj pa skupa prasnemo u smijeh. Sat i pol kasnije nalazimo se na samom ulasku u more, a pijesak još uvijek hladnjikav od napadalog lišća, namiguje okom i kao da poručuje da mu se bacimo u zagrljaj. Dovlačimo splav i na isti način s puno pažnje podižemo klavir. Vodimo brigu o tome da je dobro zakočen. Vezujemo konopce za prednju stranu i počinjemo vući svom snagom. Profesionalna splav je ganc-nova, potpuno suha, od kvalitetnog, obrađenog drva. Ulazimo u vodu, crveni poput rakova. Iz sata u sat koža nam je sve deblja, konopci i drvo urezuju nam se u ruke. Lijevo od nas palme banana, portal ranjene šume. Visoko na grani šarena papiga klima nam glavom. Da mogu pogledati njenim očima, klavir bi mi se činio poput crne rupe. Tko se dosjetio ovog zadatka? Tko to tamo zna što znači strast prema klaviru? Netko u stožeru zna o nama puno više nego što možemo i zamisliti. Čita nam namjere, vidi prošlost, poznaje želje. S druge strane, možda se radi o nevjerojatnoj slučajnosti. Možda opet pretjerujem sa svojim pretpostavkama dopuštajući mašti da smišlja nepostojeće urote.            

Uskoro nam napredovanje otežava završetak plaže i početak šiljatih hridi. Na tom mjestu more odjednom postaje duboko pa splav možemo vući samo s kopnene strane. To nas uvelike usporava i čini zadatak još mukotrpnijim. Abebe i Muhamed, pocrnjeli od sunca toliko da su jedva prepoznatljivi, u jednoj škrapi ispunjenoj pijeskom pronalaze dva komada drveta. Zgrabe ih, bace se na splav poput bijesnih riseva i stanu veslati k'o ludi. Što smo bliži kolibi, to me više puca osjećaj da se vraćam kući. Čak me i kvazi-toplina kojom odiše ta primitivna nastamba ispunjava čežnjom. Opet će sve biti kako treba. Svirat ću klavir, nakon x dana ćemo jesti kao ljudi. Prolazimo sredinom uvale, kroz plićak, more nam opet dopire tek do koljena. A iza ugla prizor koji nas ispunjava radošću te se bacamo u more i poput đaka na školskom izletu smijemo u kameru. Zina izlazi iz kolibe i maše nam. Od sreće zaboravljamo razmirice, zaboravljam da je glumila bolest, zaboravlja kako sam joj pred svima održala bukvicu. Kao da se nije dogodilo apsolutno ništa. U tom se zaboravu pozdravljamo nasmijani od uha do uha, sa sigurne udaljenosti i s izlikom slatkoće netom ostvarenog uspjeha.

Iz usta mi se širi zadah gladi, prsti mi se tresu, mozak se muči s koncentracijom. Splav se nasukava na pijesak uz svečani cvilež, najslađi zvuk koji sam čula od početka igre. Klavir podižemo pažljivo kao da je od stakla, a ne od drva. Na batiće i žice s naših se ruku cijedi more i polako zavlači između tipki od ebanovine. Ako netko smjesta ne poduzme nešto, moglo bi ga cijelog uništiti. Nosimo ga nekakvih desetak metara i naslanjamo malo dalje od vatre koja lagano gori. Barem je zapalila vatru, mislim u sebi. Možda je htjela početi spremati objed, a možda zato što se bojala biti sama pa da ima kakvo takvo društvo. Poneseni uspjehom, oduševljeno vrištimo. Nikome razumljivi usklici otimaju mi se iz tijela, dok me Raymond u naletu ludila baca u zrak. Prvi put se ne protivim grcajući od smijeha. Nozdrve su mi ispunjene vonjem znojnih tjelesa, pred očima mi prolijeću čarobni prizori. Čini mi se da pronalazim smisao ove igre.

Zina se ne može suzdržati, želi nam nešto reći, ima iznenađenje za nas. Malo prije našeg povratka posjetili su je Timothy i Roger i donijeli kutije s hranom: svježu tjesteninu, umake, sir, gljive i domaće začine. Raymond poleti prema kolibi prije nego ova završi izgovoriti rečenicu. Francois, Giurgen i Karla žure da pomognu u pripremi objeda. Jedini lonac koji imamo pun je vode koja već krčka na vatri skupa s rukom rađenim tortelinima koji u našim očima izgedaju poput biblijske mane. Umak se kuha u drugoj posudi, improviziranoj od dijela neke konzerve. Tu iznenađenjima nije kraj. Čeka nas i baksa puna vina, koja nagovještava cuganje do kasno u noć.

Uzimam jednu plastičnu kutiju, okrećem je naopako i eto mi stolca da mogu zasvirati klavir. Kad se više ne sjećaš trenutka kad si zadnji put nešto stavio u usta, glazba ti se čini poput nedostižnog luksuza. Trudim se usredotočiti, budući da mi mozak neprestano bježi na hranu. Počinjem svirati pod svjetlom zalazećeg sunca – neku melodiju koju znam napamet. Sve to gladujući k'o vuk u želji da pred kamerama ostavim što bolji dojam o sebi. Osiguravam si najbolju moguću ocjenu koja će me izbaciti na pobjedničko postolje i obasuti novcem. Koja će mi priskrbiti trijumf uslijed kojeg će se moj život promijeniti iz korijena i zauvijek me udaljiti od svakodnevne golgote u uredu, od sramotne samoće, bitno smanjujući udaljenost između mene i mog Avatara. Na povratka kući s nagradom i iskustvom u osobnoj prtljazi, Purple i ja ćemo postati jedno.                                 

(Iz romana Isla Boa, Atena, 2012.)

PREVELA Livia Fadić

***

HRISTOS ASTERIU rođen je 1971. u Ateni. Studirao je njemački i grčki jezik u Ateni te doktorirao u Zürichu. Objavio je tri vrlo priznata i zanimljiva romana: Njezino nago tijelo (2003), Putovanje Jasona Remvisa (2006) i Isla Boa (2012). Član je Vijeća grčke državne književne nagrade (2011-2013). S njemačkog je preveo djela Huga von Hofmannsthala, Christe Wolf, Hansa-Georga Gadamera i drugih. Smatra se jednim od intelektualno najzahtjevnijih autora nove generacije.