Gospoda su nas poslala ovamo

„Ingá siessá imala je mlađu sestru, Johanne siessá. Jedne jeseni, kad su se trebale odseliti iz Senje, Johanne nije bila zdrava pa je ostala tamo s rodbinom. A onda je stigla zabrana preseljenja natrag u Senju. Godine 1920. zabranili su im da se vrate ovamo… Nisu znali da se sljedeće godine neće moći vratiti, ostavili su Johanne tamo. Bilo joj je šest godina.

Živjela je kod naših rođaka koji su je tada usvojili. Bilo joj je dobro i naslijedila je i njihovu kuću. Tek kao odrasla stupila je u kontakt sa svojom sestrom i nama… Bila sam tamo u posjeti i ponudila me svojim finim ribljim popečcima.

Johannina polusestra ispričala mi je kako je Johanne nekoliko proljeća sjedila iza štale. Sjedila je tamo i čekala da dođu po nju.“

Lássbiet Heaikka Johánnas

Johannes Marainen

Roditelji su nasilno preseljeni iz Sážže 1920.

„Dom je dom. Šatori od treseta i šatori za koze i mjesta za mužnju i zemlja za ispašu. Ostavili su sve neobavljeno… Kad su već bili istočno od Gárasavvona, tek su im tada rekli – tamo se više nećete seliti. Njihovi domovi ostali su tamo i istrunuli. Zemlja je uzela natrag što je njeno. Ostao je samo mali krug treseta…

Uvijek kad bi se vidjeli, pričali su o tome… svom „kraljevstvu“. Tako su zvali Gárasavvon i otočiće kod Romse. Bilo je to kao neka druga zemlja. Ali znaš, nikada nisu htjeli pokazati da plaču. Nego su otišli do brežuljaka i tamo hodali. Nisu htjeli da ih djeca vide.

Jer mi ništa nismo znali o tim vremenima, samo kad bi došli ljudi iz drugih naselja, kad bi se vidjeli… onda bi pričali kako je nekada bilo. Uvijek su to bile tako lijepe priče. Njihov im je otok ostao u sjećanju kao najljepše mjesto na svijetu.

Jednom kad smo bili tamo kod Romse s eidde váidni i Jovnna i Elle i moja majka gledali su prema otoku i jako poželjeli tamo otići, ali nismo otišli.

A onda su ta sjećanja nestala.“

Gátriina Lásse

Lars J:son Nutti, čiji su roditelji nasilno preseljeni iz Ráneša 1919.

U jednoj pukotini stijene pronalazim rascijepljene kosti. U drugoj pukotini zarđalu krhotinu. Zelenkasta je, hrapava pod rukom. Komadić bakrenog lončića koji je ostao tu?

Vratim je natrag na isto mjesto, oprezno, kao da će se slomiti. To bi mogao biti trag onih koji su ovdje živjeli. Možda je ovdje još otkad su ih nasilno preselili?

Prije je bilo više tih stvari koje su ostale, kažu oni koji su ranije bili ovdje. Udžbenici iz ljetne škole. Lonci i svašta. Možda je još svašta preostalo ispod odlomljenih grančica na kojima stojim? Tu negdje živjela je naša rodbina, ali nitko mi do sada nije mogao reći gdje točno. Slijedili su sobove do ovamo sve dok više nisu smjeli tu ostati.

Konvenciju o ispašama za sobove koja je pokrenula ta prisilna preseljenja 5. veljače 1919. godine potpisali su ministri vanjskih poslova Švedske i Norveške. Od 1923. na zakon stupaju 202 paragrafa na ružičastom papiru, u koricama plavima poput košulje narodne nošnje Saama.

Po konvenciji, Švedska i Norveška su dogovorile da isprazne pašnjake za sobove uz obalu. Zatvore otoke i poluotoke, a na drugim mjestima bliže granici ograniče broj sobova. Konvencija zatvara komade obale za goniče sobova kako bi stvorila mjesta za obrađivanje zemlje. Ponekad ih zovu „sobovska pošast“ – te sobove koji se svake godine sele prema obali. Nema mjesta za nešto što se smatra da je u izumiranju, kao što je takav život koji se veže uz brigu za sobove, a kojim se, još uz to, bavi rasa koja je u izumiranju. Norveška, koja je sada nova, neovisna zemlja, nekoliko je desetljeća radila na tome da se riješi i sobova i ljudi koji ih slijede. Zemlja će biti norveška, i u Norveškoj će živjeti samo Norvežani koji govore norveškim jezikom. Ivar Björklund, profesor kulturalnih studija, kaže da se, u osnovi, tu radi o socijalnom darvinizmu. Na Saame se gleda kao na manje razvijene od ostalih. Oni predstavljaju nešto staro. ”Na njih se gledalo kao na nešto što nema nikakve veze s nama, strane državljane iz kulture koja izumire. Smatralo se da je samo pitanje vremena prije nego što i oni nestanu. Drugim riječima, oni zadovoljavaju naše predodžbe o onome drugome, o onima koji su drukčiji od nas i od kojih se želimo distancirati.” Ivar Björklund naglasi da je norveška država imala sve mogućnosti na raspolaganju da to distanciranje i provede.

U veljači 1919. švedske vlasti presele prve obitelji. One koje ljeta provode kod Soltunjärvija na otoku Ráneš sjeverozapadno od Tromsøa. Prošlo je tek tjedan dana otkada je konvencija potpisana, još se ni tinta nije osušila. Što su učinili s šatorom? Nastambama u kojima su čuvali hranu? Poljima za sobove? Rodbinom? Prijateljima? Hoće li se ponovno vidjeti? Mladi se parovi ubrzano žene kako bi se mogli zajedno preseliti. Brza vjenčanja bez smijeha. Nabrzinu ih presele u selo Saama Unna tjerusj u općini Gällivare.

Sve ide tako brzo da vlasti sve formalnosti sređuju naknadno. Mogu potpisati prijave kad stignu. Na dokumentu koji je napisala Služba za pitanja Saama, ostavljeno je mjesto za potpis. Tu nesigurnom rukom stave inicijale.

Koliko razumiju od cijele te konvencije? To je pravni tekst napisan na norveškom i švedskom, tek je kasnije preveden na finski. Nikada nije preveden na saamski, jezik kojim se ovdje govori već tisućama godina. Mnogi poput Ánne Márje nikada nisu ni išli u školu, i osim finskog i malo norveškog, znaju samo svoj jezik. Da su znali što se događa, nikada ne bi ostavili djecu kod rodbine i napustili svoje stvari. „Nismo se stigli ni oprostiti“, rekli su mnogi od intervjuiranih.

U proljeće 1920. kreće nekoliko dugih kolona sobova od Nearvá i Gárasavvona. Sedamdesetero je ljudi dobilo gotove, popunjene prijave da ih se premješta u općine Jielleváre, Jåhkåmåkke i Árjeplouvves. Ánne Márjá, Guhtur i djeca stižu u Tuorpon 1920. godine. Tražim njena svjedočanstva o preseljenju, ali pronalazim samo nekoliko rečenica, poput one krhotine koju sam pronašla. Ona koja se smije kad se prisjeća njihovog ljetnog tabora, ne želi se sjećati preseljenja. Kaže da je sanjala o tome da može posjetiti očev grob, ali da nikada više nije otišla tamo. A onda se na vrpci čuje kako je uzdahnula i rekla da bi radije pričala o nečemu drugome. O preseljenju više nema što za reći. Srećom, postojali su drugi koji su u detalje ispričali o tome kako je prošlo preseljenje. Pričali su o pašnjacima, sanjkama, vremenu. Sobovima koji se bune. Životinje su navikle da u proljeće kreću prema zapadu. Morali su upotrijebiti svu svoju snagu da prisile sobove da krenu u krivom smjeru, prema jugu.

(…)

Joik je utihnuo

NA PUTU ZA GÁVTSJÁVRRIE TRAVANJ 1931.

Inggá Biette ja Čuoigi Elle Gáren

Per Tomasson Skum i Helena Skum

Inggá Biette opsuje. „Nije dobro.“ Mnogo se puta u proljeće selio, ali ovo je nešto drugo. Ako ne držiš sobove cijelo vrijeme na oku, okrenu se i krenu natrag. Životinje su nemirne i ne slušaju. Samo su nakratko stali da se odmore. Ostavljaju za sobom umornu, prošlogodišnju telad koja stalno zaostaje.

Prva polovica preseljenja prošla je bolje, ustvari cijeli put od šuma Jielleváre do šumskog jezerca Mört. A onda je počela kiša. Sad pljušti. Snijeg nestaje. U samo nekoliko dana tlo je postalo mokro i porozno. Kopita ih ne nose, propadaju. Danju se teško kreću, a noću se sve zaledi. U rano je jutro ledena kora toliko tvrda i glatka da blista poput srebrne žlice na prvoj svjetlosti. Životinje krenu u potragu za lišajevima i rasprše se.

Posvuda po šumi, na nepoznatoj zemlji, mnogo je velikih sobova. Drže se u malim krdima. Ili su sami. Glasanje ih privlači i dovlači te nepoznate sobove njima. Prisiljeni su se zaustaviti na jednom otočiću i razdvojiti svoje sobove od tih koji nisu njihovi. Koliko još dugo moraju putovati?

Tek kad su stigli sjeverno od Málegea, vide da se snijeg otopio s južnih strana planina.

„Prešli smo skoro stotinu kilometara bez odmora“, procijeni Duommá ili Partapouli kako ga većina ljudi zove. Partapouli je oženjen Inggá Bietteovom sestričnom Ingom. A Partapouli je bratić Elle Gáren, Inggove žene. Partapouli je godinama pisao pisma Služba za pitanja Saama kako bi izbjegli ovo preseljenje, ali eto, sad su tu.

Inggá Biette i Partapouli se savjetuju. Da puste sobove koji vuku sanjke da se priključe stadu i pošalju sanjke kolima? Sobovi ne mogu više vući. U Málegeu pronađu auto koji će prebaciti njihove stvari, ponesu sa sobom meso i kruh, a odjeću uguraju u vreće. Inggá Biette sa sobom je poveo Nilsa Duommu, svog najstarijeg sina. Dječak mora raditi kao odrastao, ali ne žali se. Ponosan je na svoje nove, tvornički izrađene skije. Nedavno ih je dobio i nemaju ni ogrebotine. Bilo je to onoga dana kad je kotarski poglavar došao u posjet da vidi kako napreduje preseljenje. Hodao je uokolo u kaputu do poda i primijetio Nils Duommove naslijeđene, ručno izrađene skije. „Nisu li malo predugačke za dječaka?“ Dan kasnije stigao je auto s novim skijama i pozdravom od njega.

Nils Duommá ih, svaki put kad se zaustave, pažljivo odlaže da uspravno stoje.

Sobovi hodaju niz puteve. Čim mogu hodati u smjeru zapada, ide lakše. Rijeke divlje teku. Kod Malå-Vännäsa ponovno počne pljuštati kiša. Crveni coflek na Inggá Bietteovoj kapi teško visi. Dlake na krznima su zalizane. Partapouli krene uhvatiti nekoliko sobova koji su pobjegli i dugo se ne vraća. A onda se vrati praznih ruku. „Prešli su rijeku“, kaže. Izgubili su još četrdeset životinja.

U Gargnäsu ih nestane šezdeset. Partapouli se vrati s dvadeset. Ostale nije uspio pronaći. Inggá Biette proklinje put koji je kiša obrisala.

Zadnji dio puta do Suorsse nema snijega na tlu. Nils Duommá nosi skije.

U Suorssi njihove žene Ingá i Elle Gáren slušaju novosti kako je prošao put. „Jedva da nam je koje stado preostalo. Izgubili smo ih…“ Ingine su usnice samo crta, grize gornju usnicu zubima. Elle Gáren će se uvijek sjećati kako ju je gledala. „Moj polubrat i Duommá mora da lude.“ Ingá stvarno nije htjela doći ovamo.

Obje su došle vlakom, zajedno sa svojom djecom. Pripremile su sanjke i sve spakirale tako da na vrijeme dođu na postaju u Fjällåsenu. Elle Gáren je odjenula najmlađe u nošnje na cvijeće. I ona je nosila pregaču od iste tkanine, ključ je imala u džepu. Njena najstarija kćer Inger Ánná zna švedski. Ona je kupila karte za vlak za sve njih i prevodila. Na sam vrh vreće Elle Gáren je stavila svoj bakreni lončić. Kad se vlak zaustavio u Bastuträsku, otišla je po kavu.

Vidi da je Inger Ánná ponekad promatra. Osjetljive su to godine, misli Elle Gáren o kćeri. Njoj je najteže jer je dovoljno stara da razumije. Čak su se goniči sobova u selima Jiellevárea žalili što su tamo ostali. Kćeri je bilo teško što nije mogla ostati s dečkom, bratićima i sestričnama, novim prijateljima. Pet su godina ostali tamo. Za to vrijeme čovjek ipak pusti korijenje. A sada će djeca ponovno promijeniti školu. „Livččii veahá lágabut…“, kaže Inger Ánná. Da su ostali u Jielleváreu, barem bi bili malo bliže kući.

Elle Gáren je mislila da će uzeti sobu u hotelu kad stignu u Suorssu, ili barem unajmiti neku kolibu. Sin Biette sjeća se majčina šoka kad su stigli. „Odveli su nas do štale. I tamo nas ostavili. Bilo nas je devetero samo u našoj obitelji, majka, moje sestre i braća i Partapoulijeva Ingá i Johán. Jedanaestero ljudi u štali.“

Prođu kroz široka drvena vrata. Djeca se popnu na povišeni dio. Elle Gáren pokuša ukloniti slamu koja im je zapela na bundicama, kapama. Njihove cipele od sobove kože mokre su i crne na stopalima, te njihove uske, pažljivo skrojene i fino sašivene cipele. Djeca se igraju s konjima i hrane ih sijenom. Elle Gáren im ne želi reći da se prestanu igrati. Dobro je da ne razumiju zašto ne mogu stanovati nigdje drugdje. Kad bi taj nadglednik samo znao kako je uvijek ribala pod kod kuće u Sohpparu. Kako je sve bilo čisto. Ima osjećaj da joj se miris zavlači pod kožu, usisava sav zrak. Složi im mjesta za spavanje što dalje od životinja. U štali je hladno kao u njihovom šatoru kad ne zapale vatru, ali je zagušljivo, nema zraka. Pokušaju što više vremena provoditi vani.

Suorssá je veliko selo i pomalo podsjeća na Vazás s rijekom, dvokatnicama i pucanjem leda. Ponekad im neki radoznalac dođe u posjet. „Dobrodošli“, kaže jedan muškarac blagog lica. Predstavi se kao Anders Grahn. Njegov je saamski teško razumjeti. Kažu Inger Ánni da priča švedski, ali ona na gotovo sva pitanja odgovara ne. Boji se da nešto krivo ne kaže. Prevede im da on živi u Bissehisu i priča im o planini gdje su stigli.

Rano jednog jutra kolima koje vuku konji dođu nadglednik Emil Eriksson i Ragnvald Strömgren. Kažu im da idu dalje prema zapadu. Putovanje je besplatno. Služba za pitanja Saama plaća. Prespavat će u Erikssonovoj kolibi u Kraddseleu.

Elli Gáren i Ingi lakne. Tamo ima pravih kreveta i peć. Ponijele su iskrzanu knjigu psalma na finskom. Mala Riihta i Elle Gáren pjevaju. Rihtta se uspravi kad je gospoda pohvale i kažu: „Ova djevojčica ima baš lijep glas.“

Dok se oni voze konjskom zapregom, stado sobova produži dalje uz rijeku. Ponovno nestane četrdeset ženki. Ponekad se Partapouli vrati s nekoliko njih, ali većina je izgleda krenula prema sjeveru zacrtanim putem. Zamole nadglednika ako bi se mogli zaustaviti da se ženke otele, ali na mjestu gdje mogu držati svoje krdo na oku. On odmahne glavom, mjesto za to već je određeno. Partapouli je tih. On i Inggá Biette konstatiraju da to mjesto nije prikladno.

Prvog tjedna u svibnju izgube sobove na rijeci Vindeln. Još dvjesto pedeset sobova vrati se ravno natrag. Putem prema sjeveru. Ženke s velikim trbusima su nestale. A s njima i višegodišnji prihodi, svi ti novi telići. Biette čuje za to kad su stigli u Gávtsjávrrie. „Samo su se raspršili. Mladi sobovi, mužjaci. Svi su otišli prema sjeveru. Cviljeli su i otrčali. Samo nestali. Znaš, nepoznato im je ovo tlo. Hoće kući, na svoju zemlju.“

Obitelj se preseli u Gieråjvvie. „Podigli smo šator tamo iza planine. Tamo smo živjeli prvog proljeća i ljeta. Tijekom ljeta Biette pipka uši koje su sačuvali kad su označavali sobove. Nije nam puno sobova ostalo…“

Elle Gáren ne zna kako bi zahvalila ljudima koji im pomažu. Wilhelm Forsvall dopusti im da stanuju u njegovoj dugačkoj kolibi na kaju, a trgovac Yngve Forsvall im kaže da sve mogu platiti kasnije. Georg Jonsson im proda skladište s potkrovljem. Elle Gáren i Inggá Biette pričaju djeci priče što su sve dobili. Ona se već nekako snalazi s hranom, ali s drugim stvarima je teže, s platnom i cipelama. Zato krpa, pere i jurca uokolo kako bi sve bilo lijepo. Srećom, jezero je bogato ribom.

Elle Gáren je naučila par riječi da se može zahvaliti na švedskom, ali nikada joj nije bilo lako učiti strane jezike. Kad nema mise, ona organizira svoju u šatoru, svake nedjelje u jedanaest. I ovdje imaju crkve, ali nisu kao one na sjeveru. Vjera je slabija. Djeca znaju da ne smiju raditi nedjeljom, jedini je izuzetak rad u šumi, sa sobovima. Bog neka pomogne onome tko baci mreže. Elle Gáren se čvrsto drži vjere, što god da se dogodi, nije njihov izbor. Tako kaže djeci. „Bog daje, Bog uzima.“

U školi se nekada šapće o tome da su oni lopovi sa sjevera. Da su svi ti sjeverni Laponci kradljivci. Da bi se trebali vratiti odakle su došli. I kako je bilo prije nego što su došli. Inggá Biette je prvi koji bi se vratio. Kaže da je nepoznat čovjek kao nepoznat pas. „Znaš kako to bude s nepoznatim psom. Svi se drugi psi skupe oko njega.“

Doma je njihova obitelj bila poznata kao juoigalaš, obitelj koja pjeva joik, ali otkada su došli ovamo Inggá Biette jedva da je koji put joikao. Kao da su mu riječi zapele u grlu, ne prate vjetar. Joika kad sretne nekoga iz starog kraja ili kad ga nitko ne čuje. Lula mu visi iz kuta usana, kao zalijepljena na svom mjestu. Teško podnosi ove crne šume. Borove koji ne propuštaju zrak. Telići koje bi sad tijekom ljeta obilježio, nalaze se negdje između Västerbottena i Sárevuopmija.

„Ostalo mi je samo pola stada. Pola… Svjestan sam i tih loših stvari, ne samo dobrih.“

Kasnije će često razmišljati o tome zašto su jednostavno poslušali te državne službenike koji su raselili ljude.

„Bili smo ludi, trebali smo barem tužiti kotarsku upravu koja nas je poslala ovamo i zbog koje smo izgubili sobove. To bi trebali platiti.“

Elin Anna Labba

Sa švedskog prevela Željka Černok.

Elin Anna Labba (1980.) švedska je novinarka i spisateljica. Elin Anna piše o narodu Saami, bila je glavna urednica časopisa Nuorat te je radila za organizaciju Laponiatjuottjudus koja upravlja baštinom švedske regije Laponia. Radi u organizaciji Tjállegoahte - Författarcentrum Sápmi u Jokkmokku koja se bavi promocijom književnosti na saamskom jeziku. Kao književnica je debitirala ove godine s knjigom Gospoda su nas poslala ovamo o prisilnom raseljavanju u Švedskoj koje je započelo 1919–1920. Knjiga je nastala kao izraz želje da sagleda povijest vlastite obitelji, a za nju je dobila književnu nagradu August u kategoriji publicistika.