Emanuil A. Vidinski

Bio je 4. listopada. Dobro pamtim taj dan.

Mjesecima smo šetali trgom i snimali oči ljudi. Nakon toga pokušavali smo odgonetnuti što su gledali. Osobito su bili traženi upereni pogledi; usredotočenost zjenica. Bili su toliko raznoliki: poluotvoreni, izbuljeni, rašireni, poluiskočeni, zakrvavljeni, blijedeći, utihnuli, namršteni… Svakakvi. Tražili smo ih posvuda. Ponekad se događalo da prođemo pola grada zbog jednog para očiju. Bilo je dana kad ne bismo uspijevali ništa snimiti. Vratili bismo se tada kući i gulili luk. Svaki po glavicu. Dok nam zjenice ne bi ispale od gnjeva. Nakon što bismo izdržali kaznu, smijali bismo se satima. I zaspali zagrljeni.

Dali smo si zavjet da nikada ne snimamo što su ljudi uistinu gledali. Naše zadovoljstvo bilo je u tome da sami otkrivamo objekt pogleda; da špekuliramo sa sadržajem povoda; da krojimo događaje, a ponekad i da ih razigravamo. Očaravale su nas vjerojatnosti, pretpostavke, šutnja. Razvijali smo filmove odmah čim bismo ih ispucali; a kada bi prošli dani (jednom i cijeli tjedan) a da se ne pojavi Pogled, nestrpljenje bi nam gotovo eskaliralo… ali izdržali bismo.

U početku smo išli u kino ukrotiti pulsiranje sljepoočnica. Ali ubrzo smo odustali: tamo je bilo toliko mnogo pogleda i svaki put smo vidjeli njihov objekt i to točno u trenutku kad smo odgonetali njegov sadržaj. To nas je dodatno nerviralo i sikćući žurili smo otići da ogulimo po glavicu luka. Poslije smo pronašli drugi način; zapravo on je pronašao nas. Jednom (upravo poslije cijelog tjedna na suhom) vratili smo se bijesni kući. Cijelim smo putem šutjeli. Dok sam otvarao ormarić ispod sudopera da uzmem luk, skočila si na mene i napravili smo to na perilici. Lupala si mi šamare i tjerala da te gledam, a ti si odgonetala kako izgledaš i ispitivala me. Ja nisam odgovarao, mučio sam te, a ti si se izvijala kao ispuštena filmska traka. Ponekad bih u takvim danima i ja tebe ispitivao, ali ti si bila još okrutnija. Nakon onog tjedna skinuli smo sva ogledala i strpali ih u ormar u spavaćoj sobi. Od tada smo se povjeravali jedno drugom. Češljali smo se sami, ali međusobno smo se popravljali. Ti si meni popravljala kravatu, ja sam tebi pleo pletenicu ili skupljao pramenove. Često smo se smijali jedno drugom, bilo nam je lijepo.

Taj tjedan dogodio se krajem rujna. Već smo nekoliko mjeseci krstarili trgovima u potrazi za pogledima. Točno tada napustili smo mjesta pretrpana ljudima i potražili smo male ulice. Otkrili smo nevjerojatne stvari. Sjećam se jedne omršavjele žene koja je oborila oči prema pločniku nasuprot. Dok smo je snimali, čuli smo zvuke koji su dolazili iz smjera njezina pogleda. To nam je pomoglo i otkrilo pred nama novi način odgonetanja: nakon što smo razvili film, zaključili smo da gleda kako pas lutalica rovi po kanti za smeće. Šumovi koje smo čuli pri snimanju nismo mogli zamijeniti; slušali smo ih po tolikim stanicama. Ipak je došlo do spora – ne gleda li ona čovjeka, klošara; tu verziju zastupao sam ja, ali brzo sam se predao: šumovi klošarskog traženja bili su puno više koordinirani.

Tako smo naučili odgonetati i po sluhu, tj. po sjećanju na zvukove. Naravno, često su izbijale prepirke jer su sjećanja s jedne strane blijedjela, a s druge umjetno nadolazila. Ali do svađa nikada nije dolazilo. Naprotiv, različita mišljenja samo su bogatila naš ulov.

Jednom se dogodilo da smo uhvatili pravog klošara. Gledao je s nestrpljenjem i skoro bez mržnje. Snimili smo ga oslonjenog na neki otrcani zid; najprije kako je pognuo oči, pripaljivao je vjerojatno negdje nađeni opušak, a nakon toga već pušeći sa zadovoljstvom, kako s primirenom neprijaznošću gleda preko ulice. To su bili strašni kadrovi. Već s prvim pogledom vidio je objekt drugoga. Paleći cigaretu, već je znao što će njegove oči kad ih digne sresti kroz dim. Uvježbanost trepavica. Bilo je nevjerojatno. Naravno, slike su bile tvoje. Ja sam samo gledao starca okrenutog leđima prema ulici preko puta. Bolji pogledi uvijek su bili tvoji; kutovi su uvijek bili izmjereni, kadrovi precizno isječeni. Tu nikada nije došlo do spora, ti si bila kvalitetniji fotograf; ali zato sam ja bio bolji u odgonetanju, barem su mi argumenti bili uvjerljiviji. Istina je uvijek ostajala skrivena, a nije nas nikad ni interesirala. Nije nas bilo briga što gledaju naši objekti. Važno je bilo što mi vidimo u njihovom pogledu. A drugo nas nije zanimalo.

Nakon suhog tjedna dvadesetak smo dana imali strašnu sreću. Usmjerene zjenice padale su poput grada – burno i agresivno. Tada nismo spavali zajedno, nismo ni mogli. Toliko smo bili onemoćali poslije lutanja, a kad smo razvijali filmove, diskusije o objektu pogleda iscrpljivale su nas do smrti. U tim sretnim danima nikada nismo posezali jedno za drugim. Bili smo prezasićeni, uništeni od umora!

Nakon toga nešto se dogodilo. Spuštali smo se po jednoj maloj ulici iza Nevskog kad je s donjeg kraja krenula jedna žena. Imala je oko tridesetpet godina, odjevena u svijetle boje. Nosila je fotoaparat. Kad nas je spazila, oštro je zastala i uperila pogled u našem smjeru. Vidio sam njezine oči, ali nisam mogao ustanoviti što točno gleda. Taj pogled bio je drugačiji: njezine zjenice kao da su nešto raspoznavale. Bile su pune priče i uzbuđenja. Instinktivno sam podignuo aparat i dok sam slikao osjetio sam se sretan zbog nalaska. Za to vrijeme žena se počela lagano približavati. Nisam prestao stiskati gumb jer se pogled mijenjao ne prestajući biti zanimljiv. Već sam odgonetao objekt, zaustavljen iza nas ili na prvim katovima kuća. Nisam ni pomislio okrenuti se: zabrana toga bila je zakon. Nije me bilo briga da li je model moga objektiva bio svjestan moje pažnje. Bio sam obuzet entuzijazmom. Nisam primijetio da ti više nisi kraj mene. Kad me je žena prošla, skinuo sam aparat i pogledao te. Tada sam postao svjestan objekta njezinog pogleda, toliko ispunjenog uspomenama: to si bila ti. Ona je gledala tebe. Ne sjećam se jasno zbog čega sam protrnuo: zbog toga što sam vidio njezin objekt ili zbog toga što te ona prepoznala. Narušio sam pravila, odgonetanje se obesmislilo. Snimljeni kadrovi izgubili su važnost.

Ona je zastala kraj tebe. Gledale ste se dugo, bez riječi. Sigurno si se u tom trenutku pitala što ona vidi. Nisi poznavala svoj lik mjesecima, zar ne? Jesi li se promijenila, kakva ti je frizura. Možda si se pokušavala sjetiti kako si izgledala kad ste se rastale.

Bio je 4. listopada. Dobro pamtim taj dan.

Sad gledam snimke koje sam tad napravio. Žao mi je da nisam narušio pravila do kraja i snimio tebe. Ali po njezinu pogledu već mogu odgonetnuti; imam već priču: tvoju uspomenu prije kadra.

Prijevod: Ksenija Marković

***

Malo poslije kiše
blizu parka
ispred tih lijepih zgrada
s početka 20. stoljeća
ona svira na violini
a voda
pod gumama auta
joj pratnja
dok Brahms gleda Claru Schumann
na pijanu
i komponira njemački Requiem 
u crnini njezine odjeće
(10.2007) 
 

šaljem ti posljednju razglednicu
ako odlijepiš markicu i poližeš ju
to će biti i naš posljednji
poljubac
(10.2007) 
 

Želim ti napisati pjesmu
u kojoj se šetamo
po noćnoj Sofiji
pod kišom i uličnim svjetiljkama
pjevamo “I’m singing in the rain”
opijeni vinom
i nostalgijom za budućnošću

Jer uspomene manje bole
s godinama
ali postaju sve teže
(10.2007) 
 

Vjetar mi je ispušio cigaretu
oduzeo je pravo usnama
da uvlače
da predaju dim i maglu
plućima
da izdišu

Zapalio sam našu cigaretu
ali netko drugi ju je ispušio
dok sam ja gledao
netremice u pepeljaru
(10.2007) 
 

raspuštam ti kose po golom tijelu
mirišeš na sunce i na žito
mirišeš na sol i na more u očima
prelazim oštricom po tvojoj glatkoj koži
neka se zalazak odrazi u tvojim grudima
povrh kojih polažem uvenule makove
svega što smo mislili da znamo
i onoga što smo propuštali
dok zeleni plodovi nisu počeli opadati
dozreli iz naših očiju 
(10.2007) 
 

Volim te
dok gledaš televiziju
gola
upravo okupana
polegla na svježu plahtu
da ljubim ivicu
između oka i nosa
dolje prema
usnama i bradici

jer ne znaš
da sam u tebi
ali mene ima
(7.2007) 
 

Pošto te ne mogu imati
opisujem te ovdje
s tvojom dugom plavom kosom
s vrištećima u tišini
i nepokorstvu plavim očima
s tvojim lijepim usnama
od kojih se gornja otkriva
samo u osmijehu
puna i uzbuđujuća
kao ožiljak iz djetinjstva
s udubljenjem među tvojim grudima
najistinitiji dom –
s tvojim dlanovima s mirisom cimeta
s tvojim bijelim vratom s okusom vanilije
s tvojim bedrima koja pritišću
moj puls

jer znaj
nitko nije nezamjenjiv
čak ni ja
(10.2007)

Prijevod: Ksenija Marković

EMANUIL A. VIDINSKI rođen je 1978. u Vidinu. Završio je slavistiku i germanistiku na sofijskom sveučilištu Sv. Kliment Ohridski. Dobitnik je nagrade za najbolju priču na nacionalnom natječaju Raško Sugarev (2004). Autor je zbirke priča Kartografije bijega (2005) i romana Mjesta za disanje (2008). Svoje tekstove objavljuje u tjedniku Kultura, časopisima Krug, Rasate i Književni klub. Suosnivač je humanističkog seminara Kut (2003-2004) o djelima Thomasa Manna, Dostojevskog i Čavdara Mutafova, urednik glazbene stranice u tjedniku Književne novine - Muzaika (2005 - 2006) i pokretač i urednik biblioteke 'Svjetski romani' u izdavačkoj kući Altera (2007). Sudjeluje u grupi za etno-rock poeziju Gologan. Od početka 2008. urednik je bugarske redakcije radija Deutsche Welle u Bonnu.