Bit će tuluma

Crvena i zelena svjetla trepere iznad jeftinih uljenih slika i starinskog njemačkog namještaja. Između se koprcaju, skaču, znoje i naprežu djeca, koja to više nisu. Glazba je glasna, ritam prodire u njihova tijela, nitko mu se ne može oduprijeti.

Osim njega.

I nje.

Stoje točno u sredini prostorije, grle se, čvrste drže jedno drugo, tijelo uz tijelo, miču se u vlastitom ritmu, i međusobno osjećaju vrućinu onog drugog, otkucaje srca koje udara tisuću puta brže nego što bi to uspjelo Davidu Guetti. Sophie Marceau i Johann Breitenbacher. Zatvorio je oči i zna, Sophie Marceau isto, i gledaju se tako, i gleda on tako sebe, gleda se dok pleše s njom, obgrljen i blizu i blizu i osjeća njezine ruke na svom vratu i njezinu glavu na svom ramenu i njezine grudi na svojim grudima i osjeća kako njegov trbuh dodiruje njezin i kako njegov korak prati njezin, njegov penis dodiruje njezinu vaginu, patentni zatvarači stružu jedan o drugog. I on zna da je Sophie Marceau s kojom pleše zapravo Tanja Wagenknecht i mora da je isto tako plesati i sa Sophie Marceau, i zna da im objema nikada neće biti bliže no sada, i osjeća kako se u njegovim hlačama nešto događa i siguran je da to osjećaju i Sophie i Tanja i nije mu zbog toga neugodno, a onda osjeti kako nešto pritišće njegov ukrućeni penis, otvori oči, a u njegovom naručju je Max, Tanjin dečko, koji ga pogleda ljutito i zgađeno, odgurne Johanna od sebe i koljenom ga opali u mekano međunožje koje je u tom trenutku sve samo ne mekano. Johann se razbudi i primijeti kako mu sperma nadire u penis. Zavlači ruku u donji dio svoje plave pidžame ne bi li je zaustavio, no prekasno je, ejakulira i pošprica ga po prstima i unutrašnjosti pidžame, a on samo tiho izusti: fuck.  

A sad vrijeme odluke: promijeniti pidžamu ili ne? Koliko je sati? Tri. Moglo bi proći. Ako sada samo ponovno zaspe, pidžama bi do sljedećeg jutra mogla biti suha. Zatvara oči i pokušava zaspati, no ne ide, to mu je odmah jasno jer su mu ruke ljepljive i pidžama mu je slijepljena i odvratno je, a uskoro će mu, zna to, postati i hladno. Ustaje i odvlači se do zahoda. U kući je tiho, roditelji mu spavaju, sve je u redu. Unatoč tomu, zbog opreza zatvara vrata za sobom, isklizne iz hlača, pazi da ne razmaže sve po nogama. Da nije već svršio, mogao bi samo nastaviti. Bezvoljno pokušava, trlja dva, tri puta gore-dolje, no njegov penis već je premlitav, ništa više od toga. Sjedne na zahod. I razmišlja o Sophie Marceau. Za sve je kriv njegov otac. Za sve. Uvijek se mora predstavljati tako otvorena duha, sve mora učiniti kako treba, uvijek se mora doimati mladim, kao da mu je frend, prijatelj. Ali on to nije. I onda još prisili Johanna da pogleda taj glupi film. "Tulum", kakav glup naslov, i to samo zato što je tata u njegovim godinama taj film pogledao barem dvadeset puta. I svaki se put iznova zaljubio u Sophie Marceau. Kad Johann samo pomisli na to da se jednom starcu može sviđati djevojka Johannovih godina i da mu je super i ... Johann je onda guglao i skinuo i druge filmove sa Sophie Marceau, one u kojima se pojavljuje gola, i tada je primijetio da je ful stara i da mu je unatoč tomu super, da zapravo ni ne zna sviđa li mu se više sada nego kad je bila mlađa, i to mu je samo po sebi odvratno, da se pali na stariju, onu na koju se palio i njegov otac, i često kad sanjari o Sophie Marceau i dođe mu da drka, na pamet mu padne njegov otac pa ga sve prođe prije nego što i oči otvori. Da itko zna da je tu pjesmu skinuo na mobitel, ismijali bi ga do besvijesti.

Barem bi mu u snovima konačno uspjelo ono što tijekom dana više nije bilo moguće. Svake večeri u uši nabije slušalice i sluša Richarda Sandersona kako pjeva "Reality" i zamišlja je pred sobom, Sophie Marceau. I svaki se put ona pretvori u Tanju Wagenknecht. I svaki put on zna da je to mnogo bolje. I svaki put se pojavi i Max, umišljeni seronja, i sve upropasti. Kao tog dana njegov otac.

No najgore od svega je da se uvijek probudi i svejedno ipak svrši. A to je stvarno odvratno jer onda više ne želi svršiti. Ne na taj način. Pa onda mora ustati i očistiti se. Kad bi barem jednom svršio u snu, uživao u tome, a da mu taj drkadžija sve ne pokvari. S Tanjom. Ili Sophie Marceau. Obje u istoj osobi.

Vjerojatno se nikad ne bi ni zakačio za tu limunadu od filma iz osamdesetih da nije u prvoj sekundi u kojoj se u "Tulumu" pojavljuje Sophie Marceau – čuje se melodija pjesme "Reality", pojavljuje se kamion, iz njega izlazi muškarac, iza njega ona – pomislio na Tanju. Zaista, istog je trenutka pomislio da je to ona, otac ga zafrkava, pokazao mu je film s Tanjom Wagenknecht, ista luckasta frizura, isto najljepše lice na svijetu. To ocu naravno nije rekao. Kao ni to da zna kako ga je uz cerek gledao kad je primijetio da Johann više ne može skinuti pogled s ekrana. 

Tanja mu se već dugo sviđala. No nikad toga nije bio svjesniji nego otkad je pogledao film. Film mu je otvorio oči. Otada vidi. Sve. Vidi da Tanja nije samo najljepša djevojka na svijetu, on također vidi da je ona mnogo više nego samo lijepa. I u tome je problem. Na satu plivanja, naprimjer, kada u kupaćem kostimu izlazi iz ženske svlačionice. Pri samoj pomisli na to mu se digne. I također vidi da ona njega ne primjećuje. To mu je ranije bilo posve svejedno, nije to primjećivao, samo bi je pogledao i gotovo. Sada zna da to nikad neće biti više od gledanja. Buljenja. I također vidi kako drugi zbijaju šale na račun toga. Vidi i čuje kada viču "Johann voholi Tanju". Što je najbezazlenije. I kako ga Max prezirno odmjerava svaki put kada ga vidi. Max je za više od glave veći od Johanna, mišićav je i raste mu brada, baš ona prava. I zove se Max. Ne Johann. I on izlazi s Tanjom. Oduvijek su zajedno. A Johann je siguran da i spavaju zajedno. Isto oduvijek. I kada pomisli na to, dođe mu da povrati. No istovremeno ga i napaljuje. A zbog toga mu se još više povraća. No to ništa ne mijenja na stvari. Mora se dobrano pomučiti da u svojoj mašti izbaci Maxa iz scene seksa s Tanjom. A još se više mora pomučiti da sebe ubaci na njegovo mjesto. Lakše mu je ako zamisli Sophie Marceau. Vjerojatno zato što je nju već vidio u toj situaciji. Ali kad Tanju zamijeni Sophie, njegov mozak uključi i njegovog oca, koji se isto pali na Sophie, i onda se sve raspadne.

To Johanna razbjesni.

Jako.

Postane bijesan na svog oca i na Maxa i na Tanju i na Sophie Marceau i na sebe, zato što ne može kontrolirati svoje misli, božeprosti, pa to bi trebalo biti moguće, ne dopustiti uvijek svima da mu se uvuku u misli, pa nisu ništa izgubili u njegovoj glavi, gubite se, svi svi svi, nestanite iz mog života i svijeta. 

Sranje.

Zaboravio je ponijeti gaće sa sobom. Obučen samo u gornji dio pidžame ispire hlače u području međunožja. Mora to učiniti, inače će mrlje otvrdnuti kad se osuše, a to se onda sljedeći dan odmah primijeti. Njegova majka će to primijetiti sljedeći dan dok bude pospremala njegovu postelju i slagala mu pidžamu. I zna da će to učiniti čak i ako sam pospremi postelju i složi pidžamu jer navečer uvijek primijeti razliku. Vjerojatno ga želi provjeravati. Uvijek mora i procijeniti hoće li se hlače stići osušiti ako ih ispere i stavi ispod kreveta, da ih majka ne vidi sljedećeg jutra kad ga dođe probuditi. Kao drugo, mora leći tako da ona ne vidi njegove gole noge. Kao treće, može, ako do toga dođe, ujutro još vlažne hlače ponijeti sa sobom u kupaonicu, ako ne želi da ga uhvate, i posušiti ih fenom, dok suši kosu, samo to onda malo dulje potraje. 

A sad se opet brzo mora odšuljati do svoje spavaće sobe nadajući se da se u tom trenutku neće pojaviti njegov otac koji mora na zahod i zateći ga gologuzog na hodniku.

Pa će se opet naceriti.

On se stalno ceri.

Onako mudro. To je najgore od svega, uvijek se ceri kao da sve zna: Da, da, znam zašto luftaš svoj visuljak. I onda bi nadodao: I ja sam to radio.

Kreten.

Johann zna da njegov otac misli da mu tako postaje bliži. No ne postaje. Upravo suprotno. Johannov otac je najodvratniji otac koji postoji, ma gori od zlostavljača ili čak pedofila. Odurno. Volio bi da se njegovi roditelji rastanu, onda bi ga se riješio. Ali to se neće dogoditi. Jer su njegovi roditelji sretni zajedno. Baš moraju biti sretni. Koji se ponekad drže za ručice. Njegov otac sigurno majci priča o njemu. Iza njegovih leđa. No pun je razumijevanja: I ja sam bio isti u njegovim godinama, cijeli sam se dan zabavljao sam sa sobom.

Odmah me prođe volja.

Možda je to i njegova taktika.

To bi bilo u njegovom stilu.

No neće još zadugo to morati trpjeti.

Ponekad čak poželi da mu otac umre.

No još češće poželi da Max umre.

Ili on.

Od neke teške bolesti.

Onda bi ležao u bolnici i Tanja bi ga došla posjetiti, jer tako priliči, a zatim...

Onda začuje kako se vrata otvaraju, ulazi njegova majka, budi ga. Pravi se da još čvsto spava i nestrpljivo čeka da konačno ode iz sobe. Potom opipava donji dio tijela da provjeri skriva li pokrivač njegove gole noge. Kao i njegovu golu guzicu i erekciju.

Hlače od pidžame gotovo su suhe.

Oblači ih i odlazi u kupaonicu i drka pod tušem i pokušava nastaviti sa snom tamo gdje ga je majka prekinula. Leži u bolnici i pati. A Tanja mu dolazi u posjet i suosjeća s njim. Na sebi ima opravu medicinske sestre, a ispod ne nosi ništa. Otkopčava jedan gumb pa drugi pa...

"Zakasnit ćeš", kaže mu majka kroz vrata. I ode. Svaki dan to napravi. Zatim ode na posao. Johanna to izluđuje. Pojma ona nema zakasni li on ikad ili ne. Glavom od tuša udara po pločicama.

"Prvi sat nemam ništa", odgovara joj Johann. Iako je vjerojatno već predaleko da bi ga čula. Iako nije istina. No to ga podsjeti da postoje važnije stvari od samozadovoljavanja. Veća zadovoljstva. Da postoji najveće zadovoljstvo. Zbog pomisli na to brzo svrši.

Čak i ocu kaže za navodni prazni prvi sat.

"Što nemaš?"

"Matematiku." Ne smije puno razmišljati, uvijek nema matematike. Iako u biti voli matematiku. Jer je matematika logična. Jer matematika zna što hoće i ne oklijeva. Ali njegov je otac mrzio matematiku, to stalno ponavlja, njegov je otac volio njemački, čitao je i vjerojatno i sam pisao pjesme. Takvih sigurno ima i u njegovom razredu. Max. Taj sigurno piše ljubavnu poeziju za Tanju. O Tanji. O Tanjinim grudima. No ni to mu više ne može pomoći. Romantik. Nek crkne.

"Baš imaš sreće", odgovara tata i znalački namigne junioru.

Odjebi, pomisli junior i nastavlja jesti kruh s Nutellom, ni ne pogledavši oca.

Ništa ne odgovara kad se otac pozdravi s njim.

I napokon je kuća samo njegova.

Sad može raditi što god hoće i mrziti koga hoće.

Sad može tu ostati cijeli dan, nitko neće primijetiti. Nitko neće pitati za njega. Igrat će Playstation. Ili World of Warcraft. Ili će mučiti Pokemone. Trinaest puta zaredom će izdrkati. Na tatinom računalu gledati porniće. Pri čemu ih uopće ne mora tražiti, samo uključiti tatinu povijest pregleda. Perverzna svinja. Mogao bi si pustiti "Tulum". Mogao bi leći u krevet i prespavati ostatak dana. Mogao bi leći u kadu u kupaonici iza spavaće sobe svojih roditelja i pustiti toplu vodu i u kadu isprazniti sva mamina mirisna ulja istovremeno i uzeti oštricu za brijanje koju mu je poklonio otac za petnaesti rođendan, iako je Johann imao samo neko paperje iznad gornje usne i to mu je bilo grozno, pa učiniti ono što se sa oštricama obično radi, naime rezati. Johann zna da mora porezati uzduž, a ne poprijeko.

No neće to učiniti.

Ili bi možda trebao…

Da, trebao bi. Naravno da bi trebao. Danas ne bi trebao činiti ništa drugo.

Možda kad bi danas učinio sve to i još neke stvari, više nikad ne bi sanjario o Sophie Marceau i Tanji Wagenknecht i Maxu.

Bijesno udari šakom o stol.

Baš sad? 

Da, baš sad.

Profesor matematike jedini je čovjek na svijetu koji ga poštuje. Zašto? Zato što zna računati. Hvala mu na tome. 

Johann odlazi u svoju sobu i pali računalo i odolijeva iskušenju da pogleda ono što uvijek gleda. Otvara dokument u Wordu i tipka. Mora. Da mu je smiješno kako su se mediji opet uhvatili desničarskih spodoba, samo zato što su opet zapalili neki dom za azilante. Onda pomisli kako bi to svi mogli pogrešno shvatiti jer nije on nikakav desničar. Zatim napiše kako su svi desničari budale bez mozga, koji su samo shvatili da će im sve oduzeti jer im bilo tko može sve oduzeti, zato što su budale bez mozga, i zbog toga im se tako lako uvijek može nešto oduzeti, dobro je i logično da drugi nadoknade nedostatak inteligencije. Zatim pomisli da bi ga mogli proglasiti simpatizerom islamista pa napiše da ga Islamska država uopće ne zanima, ali baš nimalo. Samo obriše rečenicu da islamisti nemaju veze s islamom jer je to kliše koji nikome ništa ne znači i ne želi da stoji u njegovu oproštajnom pismu. Potom sjedi i razmišlja. Što bi još mogao napisati. Kako bi mogao objasniti. Kako da ljudima razjasni što zapravo misli i osjeća i zašto će učiniti to što misli. 

No Johann zna da ga nikada neće razumjeti, bez obzira što on napisao.

Stoga napiše: Ionako me nikada nećete razumjeti.

Vjerojatno će pomisliti: terorist. Svi su danas teroristi. U modi je sve proglasiti teroristima. Teror, panika, blablabla, zna se što je tu posrijedi. Laku noć, Europo.

Isprinta svoje retke i potpiše se crnim flomasterom, a ispod u zagradama napiše: Jer inače biste mogli reći da je pismo lažnjak. A nije.

Ugasi računalo, izađe iz sobe, otvori vratašca ravno iznad vrata svoje sobe koja vode na tavan, spusti rasklopive ljestve, popne se po njima, uzme torbu koja već tjednima leži spremna, spusti se, podigne rasklopive ljestve, vrati se u sobu, uzme crnu majicu s kapuljačom i navuče je na sebe.

Ne, neće crnu majicu s kapuljačom, to je isto kao i ono s islamistima i islamom. Oblači žutu majicu kratkih rukava s natpisom na kineskom za koji nema pojma što znači. Mir ili rat ili Naruto ili slatko-kisela svinjetina. Neka o tome kasnije razbijaju glavu, pomisli, smislenije je od bilo čega drugoga nad čime bi mogli razbijati glavu. Ostane dakle u toj majici iako je zapravo prehladno. Gurne slušalice u uši i na mobitelu stavi "Reality" od Richarda Sandersona na ponavljanje. Zatim otvara torbu, vadi pištolj, cilja u prazno i zamišlja kako Maxova lubanja eksplodira i mozak se prosipa posvuda. Dreams are my reality, the only kind of real fantasy. Vraća pištolj k ostala dva, zatvara torbu, uzima je i kreće.

Bit će tuluma.

Mora se tomu nasmijati.

U školi prvo upuca jedanaestogodišnju djevojčicu, koju nikad prije nije vidio, svoju profesoricu njemačkog i domara.

Kad uperi pištolj u Tanju Wagenknecht, oklijeva sekundu predugo. U toj sekundi mu se stvori suza u desnom oku koja mu zamuti vid, pa promaši. No možda promaši i zbog nekog drugog razloga. Profesor matematike iskoristi priliku i baca se na njega, pritom Johannu iz uši ispadnu slušalice pa svi mogu čuti što je slušao. Učenica po imenu Sophie, koja nema nikakve sličnosti sa Sophie Marceau, ne može suzdržati smijeh, koji se ne može opisati drukčije nego histeričnim.

Max Bachmann toga dana leži u krevetu kod kuće zbog želučanih i crijevnih tegoba.