Bdij nad onima što spavaju (ulomak)

1.

Djed s užitkom jede tople plosnate pogače. Maslac i sirup nakupljaju mu se na ustima i cure niz prste. Soba diše, dah zemlje i drva. Jedini zvuk proizvodi Djed koji jede. U dnu stola u dnu prostorije kraj jedinog prozora u prostoriji Prabaka sjedi i gleda djecu. Svjetlo ulazi kroz prozor, pada na Prabakino lice.

Djed temeljito poliže prste.

Jesi li sit, dijete? kaže Prabaka. Ne valja biti gladan prvi dan škole. Nasmiješi se Djedu.

Da, odvrati Djed kratko, pogleda tri starija brata koji sjede za stolom i čekaju.

I Prabaka se okrene prema njima.

A vi, jeste sigurni da ste siti? Hoćete ponijeti još po jednu pogaču u ruci?

Ne, u redu je, kaže Amund, najstariji sin. Ostali kimaju.

Moramo poći ako ne želimo zakasniti, doda.

Da, ne smijete zakasniti, kaže Prabaka.

Pred vratima ih zaustavi. Zadrži ih.

Morate paziti na brata, kaže okrenuta starijoj braći.

Rekla si to već tisuću puta, mama, kaže Hilmar, drugi po redu.

Amund ga prostrijeli pogledom. Potom se okrene Prabaki.

Pazit ćemo ga, kaže. Obećavam.

Prabaka ostane stajati na kamenoj stubi i gledati za četvoricom dječaka dok ne dođu do kraja staze i nestanu za grmljem borovice na rubu livade. Onda se okrene i uđe u zemunicu. Unutra ispeče ostatak tijesta za kruh. Meka masa formira se u Prabakinim rukama, mijesi se i valja, postaje elastičnija, žilavija. Zatim ga rukama rasporedi u malene, plosnate pogače i stavi u peć. Hrpu pogača stavi u posudu i na kraju ih pokrije krpom. Zatvori ventil na peći tako da polako dogori pa izađe iz zemunice. Samo ona i kokoši su u dvorištu. Dan je topao i ugodan.

U vrijeme večere opet zapali peć. Najprije stavi lonac s krumpirima na peć, ostavi da se skuhaju, a onda stavi lonac s ribom. Miris haringe ispuni zemunicu. Upija se među brezove grane na stropu, upliće se među snopove u sloju od brezove kore i taloži u zbijenu zemlju.

Sjede sklopljenih ruku i spuštenih lica dok Pradjed zahvaljuje Gospodinu na hrani. Potom Prabaka dijeli jelo u posudice, najprije Pradjedu, zatim dječacima pa na kraju sebi.

I, Roberte, kako je to biti školarac? kaže Pradjed, okrenut prema Djedu.

Djed se energično trudi sažvakati ribu koju ima u ustima.

Zabavno, kaže on u pauzi od žvakanja.

Samo zabavno? reče Pradjed. Nisi ništa novo naučio?

Jesam, učiteljica nas je učila brojiti na norveškom, hoćete čuti? kaže Djed.

Jasno da hoćemo čuti, reče Pradjed.

Djed proguta zadnje komadiće jela što ih je imao u ustima. Načas se koncentrira, a onda počne brojiti.

Jen. Dva. Tri. Četri. Pet. Sedem. Osem. Devet. Deset.

Razvlači vokale u brojevima do brzog, pobjedonosnog deset.

Zaboravio si šest, reče Hilmar.

Da, reče Djed razočarano. Šešt.

Hilmar se glasno nasmije.

Šest, ne šešt.

Pa puno si naučio u jednom danu, reče Amund i ošine pogledom Hilmara.

No, no, reče Pradjed. Jedite umjesto da se svađate. Robert je bio dobar.

Za stolom zavlada muk. Oni nastavljaju jesti. Prabaka gleda od lica do lica. Amund vilicom dijeli krumpire i ribu, nož leži neupotrijebljen kraj posude. Lijeva je ruka pod stolom, koristi se samo desnom. Dok ga Prabaka gleda, on uhvati njezin pogled pa ga brzo skrene, pogleda dolje u tanjur, usredotoči se na jelo. Prabaka polako odloži pribor za jelo.

No, ja sam sita. Možda vi hoćete ostatak mojeg jela, dečki?

Podijeli hranu koju nije pojela na četvoricu dječaka, sjedi i gleda ih dok jedu.

Da, blažena hrana, reče Pradjed i zadovoljno se nasloni gladeći se po trbuhu.

Da, dobra, reče drugi najmlađi sin Eberg pa se nasloni i pogladi po trbuhu kao i Pradjed.

Ti se to rugaš svojem ocu? kaže Pradjed. Zgrabi Eberga i pretvara se da ga trese.

Nema više poštovanja prema starijima, reče Pradjed i nasmiješi se Prabaki.

I Prabaka se nasmiješi njemu. Spusti pogled na svoje ruke. Zglobovi su joj koščati, koža crvena i ispucana. Na plošnom svjetlu jedinog prozora zemunice zglobovi bacaju sjenu na ruku, poput prstiju što se pružaju prema zapešću. Kad sklopi ruke i ispreplete prste, sve se pomete u jednu jedinu sjenu. Ona ustane i počne raščišćavati tanjure i pribor za jelo, sve stavlja u veliki škaf uz duži zid. Kad je sve u škafu, uzme ga i iznese iz zemunice, spusti ga kraj kamene stube vani. Padat će kiša. Klekne na stubu i počne ribati riblju mast s tanjura, ispire ih vodom iz škafa. Pradjed je ustao od stola i došao do vrata zemunice.

“Jesi dobro, Márjá?” upita tiho.

“Da”, kaže Prabaka.

“Znaš da mora u školu, i on”, kaže Pradjed.

“Da, znam”, kaže ona.

Nastavi ribati tanjure. Riblja se mast pretvara u mjehuriće u hladnoj vodi.

“Idemo po vodu za kavu”, reče Pradjed.

Odmah potom izađu iz zemunice, Pradjed pogrbljen s Djedom na ramenima. Tri starija sina trče prema zemljanoj štali na suprotnom kraju dvorišta pa uzimaju obramnice i kante koje stoje ispred nje. Pradjed trči ravnicom s Djedom na ramenima koji vrišti od smijeha.

Tako se obramnica osjeća, viče Pradjed.

Kad dođu do kraja čistine, tek su buka u daljini. Prabaka pretoči vodu iz škafa u lonac od ribe i riba ga krpicom. Hučanje slapa s vrha planine jednoličan je šum u pozadini glasova Pradjeda i dječaka. Gusta pjena pada s planine prema dolini. Dok se vraćaju sa zdenca, u susret im teče potočić vode od pranja. Riblja se mast hvata za travu, probija u zemlju. Pradjed i Amund nose svaki svoju obramnicu, trojica mlađih idu pokraj njih. Pred zemunicom spuste kante, rukama si pomažu skinuti obramnice s vrata. Crveni utori protežu se po prstima Amundove lijeve ruke. On žurno uhvati obramnicu desnom rukom i gurne lijevu pod širok remen.

Daj mi obramnicu da ih odnesem do štale, kaže Pradjed gledajući Amunda. A vi možete pomoći majci da unese vodu.

Jeste znali da John odlazi na more? kaže Amund poslije, dok sjede za stolom uz kavu.

Mali Jonne? kaže Pradjed.

Da, prijavljuje se na brod za tri tjedna. Papiri su već potpisani i sve.

Ali nije još završio školu? kaže Prabaka.

Ne, ali dobio je posao, kaže Amund. Onda ne treba ići u školu.

Moja će djeca završiti školu prije nego što počnu raditi, kaže Prabaka.

Amund gleda u stol i šuti. Pradjed se nagne prema njemu, prijateljski ga uhvati za vrat, razbaruši mu kosu.

Majka i ja naći ćemo vam dovoljno posla ovdje po kući, ništa se ti ne boj, kaže.

Pod stolom primi Prabaku za ruku. Njegova je nadlanica gruba u usporedbi s njezinim zglobovima.

U noći ulazi u nju, iza zastora kraj jednog dužeg zida zemunice. Nekoliko metara dalje, nagurani iza zastora uz drugi duži zid, dječaci leže i spavaju. Njegovo se tijelo trlja o vitka debla breze, o koru, o zemlju. Kad je gotov, prevrne se s nje, ostane ležati s jednom rukom van zastora. Disanje dječaka su klatna, konstantno brujanje gdje jedno zamjenjuje drugo. Prabaka ostane nepomično ležati uza zid.

Márjá? Nisi zaspala? šapne on nakon nekog vremena.

Prabaka okrene lice prema njemu, lagano odmahne glavom.

Ne, šapne. Nisam zaspala.

Nešto sam razmišljao, kaže on.

Što to? kaže ona.

Više skoro nitko ne živi u zemunicama, kaže.

Mnogi žive u zemunicama, kaže ona. Osim toga, kuće su hladne. Ne drže toplinu. I sâm si to rekao.

Jesam, kaže on. Ali u kući bismo mogli imati svoju sobu. A dječaci svoju. Mislim na njih, da izbjegnu živjeti čitav život u tijesnoj zemunici kao mi.

Prabaka se opet okrene prema deblima breza. Iz pukotine između drvenog poda i zida diže se miris zemlje.

Noć je vrijeme kad se srce kalibrira. Prabaka se iskrade iz kreveta. Neko vrijeme stoji stisnuta nasred poda i sluša disanje ostalih. Onda primi vrata i oprezno ih otvori. Bosa hoda dvorištem i livadom. Lagana kišica moči Prabakinu kosu. Moči Prabakinu spavaćicu. Polako sitne kapi postaju krupne kapi na Prabakinoj koži, sitni potoci kiše cure joj niz gole ruke. Na rubu močvare stane. Ostaje nepomično stajati. Kad zadrži dah, hučanje slapa jedini je zvuk u tami.

Prvi korak u vrijes grub je poljubac. Polako ide dalje. Mokra joj se spavaćica lijepi za tijelo, privija uz noge. Stopala tonu u vlažnu zemlju, vrijes joj se zabada među nožne prste. Malo dalje u močvari opet stane. Uperi lice gore u kišu. Dugo pušta da joj kapljice bockaju lice, oči, usta, pušta da sve ovije kiša.

Sigbjørn Skåden

S norveškog prevela Anja Majnarić.

Sigbjørn Skåden (1976.) odrastao je u saamskom selu pored Tromsøa na sjeveru Norveške. Književnost je magistrirao na Sveučilištu u Yorku s tezom o karipskom pjesniku Dereku Walcottu te na Sveučilištu u Tromsøu s tezom o razvoju saamske poezije u 20. stoljeću. Piše na saamskom i norveškom jeziku, a debitantsku zbirku poezije Skuovvadeddjiid gonagas (The King of Shoemakers) napisao je na sjevernom saamskom jeziku i za nju je dobio nominaciju za najprestižniju književnu nagradu u nordijskim zemljama koju dodjeljuje Nordijsko vijeće. Njegovoj drugoj knjizi poezije Prekariáhtalávlla (A Song for the Precariat) objavljenoj 2010. prethodio je anonimno napisan i kontroverzan blog roman Ihpil: Láhppon Mánáid Bestejeaddji (Ihpil: The Savior of the Lost Children) iz 2008. u kojem se pojavljuje kao saamska lezbijka. Objavio je još dva romana, a za roman Våke over dem som sover (Watch over those who sleep) iz 2014. postao je prvi saamijski dobitnik nagrade Havmann. Treći roman Fugl objavljen je 2019. Piše knjige za djecu o narodu Saami i njihovoj kulturi, kazališne tekstove i tekstove za umjetničke instalacije, uređuje i prevodi između saamskog i norveškog te živi u Tromsøu.