Vino iz Mrtakova vinograda

U dnu podruma, iza dva ključa, držimo božićni porto. To je onaj najbolji, što nije za prodaju. Njime označavamo posebne dane i darujemo najbolje prijatelje. I, jasno, po bocu otvorimo svake godine na badnju večer, jer to je sasvim poseban porto. Kad ga kušaju, degustatori okreću čašu prema svjetlu, promatraju boju, duboko udišu mirise, mućkaju napitak po ustima i konačno ustvrde: Osjećam aromu šumskog voća, višanja, jagoda. Ili: Ima tu tragova čokolade i cimeta, muškata i šipka, a mi na to ne znamo što reći jer naše je vino od grožđa. Koje sorte, pitaju oni. Tada nabrojimo sorte, a oni se čude, nešto im nedostaje. Istina, nešto tu nedostaje. Postoji tajanstven sastojak i legenda što objašnjava osobitost tog vina.

Dio vinograda što leži na samu vrhu brda zove se Vinha do Homem Morto – Mrtvakov vinograd. Možda bih bolje opisao taj komad zemlje kada bih rekao lebdi – jer, da sam ga ja krstio, zvao bi se Vinograd ni na nebu ni na zemlji – tako je visoka i nepristupačna ta nevelika zaravan okružena gotovo okomitim padinama. Ostatak imanja, redove čokota na strmoj žutoj zemlji, zasadio je moj tast. Probrao je najplemenitije sorte loze i na mjestu staroga zasadio novi vinograd. Samo Mrtvakov dio, najstariji i najnepristupačniji, nisu dirali.

Mrtvakov vinograd okamina je iz davnine. To je ostatak krajolika kakav je bio nekada, prije vinske kuge. Sredinom 19. stoljeća preživio je epidemiju filoksere, koja je usmrtila zamalo svaki čokot u Europi. Kako? To nitko ne zna. Netko misli da je zbog visine, nepristupačnosti ili osobitosti tla (oštar pijesak oštećuje filokserinu uš), ali znamo da zahvaljujući spletu nevjerojatnih okolnosti u starom dijelu vinograda rastu čokoti kakvih nigdje nema – tridesetak raznih, nikomu poznatih, sorti loze. Zvali smo stručnjake u pomoć. Agronomi su okretali lišće, pregledali grozdove, listali knjige, sakupljali uzorke i uspjeli prepoznati tek desetak; za ostale ne znaju. A ni za tih desetak nisu sigurni, nagađaju, jer takvo su grožđe viđali samo po knjigama. Kažu, ovo su izumrle sorte kakvih više nema.

Kako god, čini se da je baš u vinu iz Mrtvakova vinograda ključ tajanstvenih bouqueta našeg vina. Pomalo toga drukčijeg vina, u svakoj čaši iscijeđenoj iz plemenitih modernih sorti, daje vinu koje pijemo poseban miris i boju.

Pokojni Senhor Conde

Mrtvakov vinograd zasadio je Dom Pedro Gil. Bio je plemić koji je život proveo na ovom imanju. Kažu da je raznolikost loza u vinogradu njegovo djelo jer navodno je krstario europskim vinogorjima i sa svih strana donosio rasad. A onda je, baš za njegova života, napala filoksera. Mnoge moćne gazde spale su na prosjački štap, mnogi su na sebe digli ruku i ostavili potomstvu samo nabujali korov i još bujnije dugove. Naš grof se, tvrdi legenda, tada zavjetovao Bogu i Presvetoj Majci Božjoj moleći ih da mu spasu imanje. Jedni su kazali kako je obećao da će pola onoga što preživi pošast ostaviti crkvi, a drugi da će, vijugavom stazom, na koljenima doći do vrha brda i postaviti križ. Bilo kako bilo, vinograd je pošteđen, ali on svoj zavjet nije ispunio – spriječila ga je prerana smrt. Puškom ga je ubio predradnik zatekavši ga u krevetu sa svojom ženom. A kako je neispunjen zavjet golem grijeh, slijedi mu i vječna kazna pa pokojni grof, prema legendi, i danas luta imanjem te u noćima s mjesečinom sluša cvrčke ili se na koljenima penje uz kamenite padine noseći težak, nevidljiv križ, pa ga narod zove Mrtvakom.

Zurab, šampion Kavkaza u poluteškoj kategoriji

Vinova loza dolazi s Kavkaza, odakle je trbuhom za kruhom došao i Zurab, nakon što se tjedan dana, skriven u hladnjači, švercao s kraja na kraj Europe. Zurab je, inače, u mladosti bio prvak u boksu, u poluteškoj kategoriji. Sad radi kod nas. I nemamo boljeg radnika. Vrijedan je kao kombajn i jak kao zemlja. Sam diže hrastove bačve i kao od šale istovari i utovari kamion. Zurab zaprašuje, nosi, vozi traktor, timari konje, vuče. Zurab priteže prešu za grožđe kao četiri snažna muškarca.

Običaj je da se jednom godišnje boce u podrumu okreću da se ne uhvati talog. To se po tradiciji čini na Badnjak, jer smo sigurni da će tada netko sići u podrum da uzme bocu porta koja će se otvoriti nakon večere. Pa onaj tko ode po vino ima zadaću da okrene i sve ostale boce. Prije nekoliko godina, na Badnjak, siđe Zurab u podrum. Blagdan je, red je da se popije. Zurab natoči sebi čašu vina, ostavi ga da diše (jer vino se pije tek pošto se nadiše zraka) pa krene prevrtati butelje.

Kada se vratio iz podruma s božićnim portom, Zurab me odvede ustranu.

Vidio sam nekoga u podrumu.
Koga, Zurabe - upitam ja zbunjeno.
Duha. Mrtvaka.
Nisam baš bio siguran da sam ga dobro razumio. Duha? Vampira?
Da - odgovori on ozbiljna lica.
Kako je, molim te, izgledao?
Nosio je dugu spavaćicu i bio krvav po prsima – Zurabu u takvim stvarima treba vjerovati jer borio se u Afganistanu i vidio ljude prsnoga koša punog olova. On zna što je mrtav čovjek.
I?
Nagnuo se, ovako, nad moju čašu mirisao vino.
Pa jesi li se uplašio? - pitam.
Ja da se uplašim? - pitanjem uzvrati Zurab.
Dobro, ali nemoj nikom pričati. Da ne plašiš ženskadiju.
Ma, neću... Nemoj ni ti.
I sretan ti Božić. Jesi li uzeo jednu bocu da popijete kod kuće?
Hvala. Uzet ću kad krenem. Sretan Božić i vama.

***

Aleksandar Tiago Stanković dopisnik je Ića&pića iz Portugala, gdje na imanju ženine obitelji proizvodi nadaleko poznat Porto.