Francuska, 1940.
Željeznica između Pariza i Marseillea duga je 860 kilometara i spušta se gotovo pravocrtno niz kontinent prema obali.
Elle spušta s vrata žoržet maramu posve natopljenu znojem, vrti ju među dugim prstima, bijele točkice uznemirene kretanjem činile su na crnoj podlozi oblike isprva nalik cvjetovima, da bi se zavrtili, ispremještali, ona ih pokuša zaustaviti stiskanjem tkanine u napetoj šaci, pa zatrepće, osjećajući nakupljanje znoja u udubljenju na sredini ključne kosti i rame svog muža kojim ju nehotice udara. Znoj joj sklizne niz poprsje kao voda iz prevaljene lađe, a ona se okrene prema njemu:
"Ti si kriv, sve si upropastio! Upropastio si naš dućan, Alberte, i našu Saru...", proguta slinu i ušuti na tren, a onda nadoda: "Čak si i našeg koker-španijela dao uspavati!"
"Elle, mi nismo imali nikakvog psa!"
Ona zabije glavu na sjedalo, dah joj probije grlo. Uhvati na čas odmjeravanje mladića što joj je sjedio s druge strane te pokuša umiriti disanje i trzaje koji nisu bili izazvani ljuljanjem prenapućenog vlaka. Ponovno se zagleda u maramu, a stilizirani cvjetovi nagomilani pod tupim pogledom podsjete ju na ruže, grmove ruža kojih u njezinoj ulici nije bilo mada su je po njima zvali. A njoj je uvijek Pletzl u ljeto mirisao na ruže, činio joj se crven, bučan, živ.
"Nemoj plakati, oprosti!", obgrli ju onaj čiju je samilost prizivala svojim jecajima. Iako nije plakala zbog njega, već zbog svog Pariza i grmova ruža po kojima, bila je uvjerena, ne nazivaju ulice u doseljeničkim četvrtima u Americi.
Šetao je dlanom po njezinim leđima, a onda primijeti zavaljenu joj u krilu, dugu, smeđu pseću dlaku zalijepljenu za crni žersej. I zaustavi ruku.
Krv je očistio lako. Ribao je ono mjesto gdje je ležalo Albertovo truplo sve dok mu se nije učinilo da i sam parket nestaje. Elle nije ni primijetila da je njezin voljeni iskrvario upravo tamo. No primijetila je razbijeno staklo na vitrini iz koje je izmjestio sve njezine fotografije, geometrijske skulpture i onu jednu srebrnu menoru.
"Možete ih držati u svojoj sobi", uputio je krhku ženu koja je stajala pred njim izgledajući kao da će se svakog časa raspoloviti nasred te dnevne sobe i iskrvariti upravo tamo gdje i njezin Albert.
"Vi jako sličite mom mužu", bilo je sve što mu je rekla prije nego je sa svojim stvarima na rukama zalupila vratima sobe na dnu hodnika u stanu koji joj više nije pripadao.
On se potom pobjednički zavalio na polukružnu sofu, da bi ugledao kraj sebe nakupinu dugih psećih dlaka i gotovo vrisnuo od užasa. Tada je očetkao sav namještaj, posteljinu, Albertova odijela i košulje, tepih, čak i stolnjake. Nakon toga otrčao je u kupaonu i povratio.
Prisjetio se betoniranog dvorišta u Montparnasseu i laveža što ga je slušao čitavo djetinjstvo.
"Verdammten Juden! Ni psa ne znaju odgojiti!" psovao bi njegov otac gađajući žilavo, agresivno pseto komadima otpalog crijepa. "Kad je njihov djed došao ovamo, nisu imali ništa, a pogledaj ih sad, hodaju okolo kao gospoda. Kad dođe kraj svijeta, ostat će samo žohari i Židovi, pazi što ti kažem. Ti će znati i sudbinu potkupiti."
Čitav lyonski kolodvor bio je ispunjen ljudima, zametenih u nekoj oluji kretanja i komešanja – prizor koji je u Elle izazivao divljenje: pred stvarnosti koja sada uistinu ispred njezinih očiju dolazi do vrhunca svoje mogućnosti da se nepovratno izmijeni u tako masovnim razmjerima, ujedno i strah od onoga što ju i samu čeka kada zakorači van čeličnog vagona.
"Čovjek bi očekivao da ćeš barem sada pokazati neku reakciju," prošapće što tiše, da ju mladić s druge strane ne bi i ovaj put čuo "kad stajemo u tvom rodnom gradu."
On se na to trgne.
Prvi je put posegnuo za Albertovim dokumentima da bi provjerio sličnost na koju mu je Elle ukazala. Albert Bertrand je rođen u Lyonu, na Božić koji nije slavio, 1901. i zaista, na jedinoj službenoj fotografiji sličio je tom čovjeku koji ga je ustrijelio u njegovu stanu. Ovaj je buljio u tu fotografiju prisjećajući se kako su mu oduvijek govorili da je francuski naočit na majku, a drži se stameno na oca Nijemca. Počeo je tada istinski mrziti pokojnog Alberta zbog te sličnosti, jer nije mogao podnijeti pomisao da taj čovjek ima išta zajedničko s njegovom majkom. To ga je razmišljanje zaokupljalo danima, u dubokoj tišini prostranoga stana koju bi prekidalo tek povremeno vrištanje iz Elline sobe.
Jedino vrijeme kada bi se dvoje sustanara sreli bilo je u neko doba rane večere u kuhinji, kada ju je puštao da radi što ju je volja u tišini. Vidio bi još jedino njezina gola stopala kako bježe iz kupaonice prema sobi uvečer, mokre tragove na parketu za njima, tanke gležnjeve i listove koji izviru iz njih jedva se proširujući u oblinu.
Oduvijek je volio pune, putene plavuše, kao s Renoirovih kasnih slika, bijelih grudi i rumenih obraza, za kakve bi povremeno izdvojio nekoliko franaka da ih gleda kako se izvijaju iza stakla. A sada je gledao tanku, izduljenu Elle, njezinu kratko ošišanu crnu kosu, visoke kosti obraza, naoštren nos, proučavao je njezine lelujave pokrete, duge prste svijene u grču i osjetio se svakim danom sve više poniženim pred njom. Gledajući svaku od onih punih plavuša poželio je razbiti staklo, preskočiti zid i zariti joj nokte u svaki mesnati dio tijela, dok bi Elle mogao samo gledati, i bio bi zadovoljniji nego da odjednom svrši po svim onim bijelim grudima.
Zato se u njemu pojavilo čudno zadovoljstvo kada mu se prvi put obratila s "Alberte". Stajali su u kuhinji, a ona se smijala kao djevojčica.
"Luda ženo, koji te vrag spopao?! Nema više Alberta! Nema!"
Počela je histerično plakati, da bi sutradan ponovila isto. Kuhinja je mirisala po kavi kakvu je Albert pio, njegovim najdražim jelima, preko sofe bi svakog jutra stajale ispeglane Albertove košulje. Naposljetku ga je i poljubila kao Alberta. A on nije više ništa govorio.
Tada je sve njezine stvari preselio natrag u spavaću sobu. Gledao ju je kako spava kraj njega na krevetu, promatrao dječačke grudi kroz bijelu spavaćicu i usred noći se ustao te očetkao i svu njezinu odjeću od psećih dlaka.
Elle je prespavala zoru u Provansi; naslonila se na rame tog čovjeka kojeg je zvala Albertom i sjedila tako izvijena i mirna satima. On je promatrao njezine slijepljene trepavice i vršak nosa te na njemu točku svjetlosti koja se širila kako se razdanjivalo, dok su se svi drugi putnici naginjali ne bi li vidjeli razlijevanje sunca nad titrajućim redovima lavande što u oku izviru iz iste točke odakle i dan. Bilo je nešto u tom prizoru zbog čega je ispunjavao nadom stotine izbjeglica te posljednje zore u domovini. On otkloni pseću dlaku s njezine haljine i zagleda se u ruke ukrižane preko stomaka te umalo zaplače. Bio je uvjeren da ga u ljepoti te žene progoni prokletstvo čitavog židovskog naroda.
Sjećao se dana kada je primijetio zaobljenje na Ellinom tankom tijelu. Ona ga je čekala u strukiranoj haljini kakvu bi nekad prije nosila po obližnjim kavanama, a sada se u njoj prešetavala po stanu, plešući na onom mjestu gdje je Albert iskrvario.
I najednom više nije ludio zbog naredbe da ju što prije otpremi u logor, niti zbog vlasnika slastičarnice čija je krv šikljala po ukrašenim tortama ranije toga dana, već zbog činjenice da je on Elle tek gledao kako leži kraj njega, a ni milimetar gole kože joj nije taknuo. Uslijedili su tjedni u kojima je promatrao kako joj se tijelo deformira pod Albertovim djetetom kojeg je ona zvala Sarah.
"Ne znaš ni hoće li biti djevojčica."
"Majke sve znaju," branila se "znam da će biti djevojčica i da će imati moj stas, a tvoje oči."
Zabluda joj se objavila na najužasniji način. Probudila se u lokvi krvi, bijela spavaćica posve je nestajala natopljena pod njom. Nakon što ju je doveo iz bolnice stao je nad sasušenom mrljom krvi te pomislio kako je obrisima jednaka onoj koju je prije koji mjesec oribao s parketa. Otada je Elle ponovno vrištala, porazbijala sve one skulpture, psovala je i proklinjala njega, krivila ga za sve. A on je bio neutješan za svojim djetetom; hodao je ulicama Les Maraisa i za svakog čovjeka što bi ga obišao pomislio: "On ni ne zna da prolazi kraj oca mrtvog djeteta!"
Ljeto je prolazilo, a on, svjestan da ju više neće moći zadržati u Parizu, spakirao joj je stvari i ukrcao ju na vlak za Marseille, u koji su pristigli taman kad se Elle posve razbudila. Ulazivši u vlak mislio je: stići će u Marseille i umjesto da krenu prema trajektnoj luci, izručit će ju višijskoj vojsci, a on će ostati tamo među petanistima. Pogled na Avignon pred zoru izazvao je u njemu neku svetost, mislio je o onom raspelu na glavnom trgu koje sada stoji zatrto mrakom i uto Ellina glava padne na njegovo rame. Pomisli tada: mogao bi ju izručiti, baciti kofere s njihovim stvarima u more i nastaviti izvršavati naredbe, mrziti se i živjeti sam kao pas.
Stali su svako s jednim koferom u ruci među stotinama ljudi iznad čijih je glava mirisalo more. Elle se okrene prema njemu i pruži mu ruku kada ugleda u masi crnog retrivera kako se trga s uzice i skače isplaženog jezika na njezinog dragog, a on, jak, crn čovjek s revolverom zataknutim u struku uzmiče, trza se, vrišti, maše rukama, kliže se po glatkom betonu dok ga slinav ružičasti jezik pokušava dohvatiti. Ljudi zastaju, smiju se, upiru prstom. I nju na tren zapljusne svjetlost kroz krovno staklo.
Krv je očistio lako. Ali nije mogao zapucati u psa. Bojao se da će ga koker-španijel kujica rastrgati i ostaviti da leži tamo pokraj Alberta. No zacvilila je pred revolverom, a on pomisli kako će ga demon tog psa, ako ga ubije, proganjati doživotno, lajati mu u snu. Pa joj samo otvori vrata i s revolverom pred sobom ju istjera na ulicu te obliven znojem krene odvlačiti i Albertovo truplo.
"Ti nisi Albert! Ti nisi moj Albert! Tko si ti?!", vrištala je, pa stala uzmicati od njega, a udaljenost među njima sve više i više su ispunjavali nepoznati ljudi.
Sijevala su joj pred očima ona jutra kada bi se probudila suviše rano i ugledala kraj sebe nepoznatog čovjeka zavaljenog u Albertov jastuk, no strah bi ju sledio toliko da se ne bi uspjela ni pomaknuti, pa je ostajala ležati, da bi kasnije to pripisala ružnome snu.
"Elle! Elle, čekaj, nemoj bježati!" zazivao ju je udarajući laktovima oko sebe "Molim te, Elle!"
Potrčala je, gegala se vukavši kofer sa sobom, glavu su joj punili glasovi odasvud. Zastane, izudarana tuđim ramenima sa svih strana, zaslijepljena svjetlošću s obale.
Mogla bi se ukrcati na brod, zamislila je to, s jednim koferom u rukama, otploviti negdje gdje bi bila sasvim sama i bilo bi joj svejedno hoće li se baciti s palube ili dočekati pristajanje u drugu luku.
Osjeti tad ruku kako dodiruje njezinu ukočenu. Pa ju opusti i uzvrati stisak.
"Idemo, Alberte. Moramo stići na trajekt."
Ena Katarina Caulfield
