Svjetlaci

Ljudi su u načelu dobri, ali još su bolji kad ih se prisluškuje – iskaz se pripisuje Juanu Peronu, zanimljivom povijesnom liku iz Argentine, iste one zemlje iz koje potječe i aktualni Sveti otac papa Franjo, u slengu nazivan "argentinski panker".

Tako je i ova rečenica posvjedočila, među inim, da punk nije mrtav, pa tako i duh mira, ljubavi i nenasilja iskazan na Woodstocku, barem prema sjećanju starijih čak i od mene – onih što su nekoć nazivani čupavcima, hašišarima, da hipike i ne spominjemo.

Govori ta rečenica i o današnjoj slobodi medija, jer ako oni i jesu slobodni – iako se to više odnosi na njihove vlasnike – novinari nisu slobodni.

U sedamdesetima smo i mi opterećeni stanovitom krivnjom što smo bili premladi sudjelovati u magičnim šezdesetosmaškim zbivanjima, odjednom krenuli pod rukom nositi Sidhartu Hermana Hessea, o Carlosu Castanedi da ne zborimo, a pritom smo na ramena kačili seljačke torbice i šarenom odjećom i nanulama čeznuli za Indijom.

Ljetovali smo, bili zaljubljeni u siromaškim kampovima, poput onoga u Trpnju, gdje je socijalni nauk socijalizma dolazio do punog izražaja među mladima koji su hrpimice iz svih šest republika i dvije autonomne pokrajina Jugoslavije stizali trajektima iz Ploča, ondašnjeg Kardeljeva.

Sjećanje je krhko i kapilarno raspoređeno samo u one dijelove mozga zaduženima za slanje ushićenja i zadovoljstva, potiskujući loše snove i traume.

Vrijeme je to studija, vrijeme u kojem sam izmaknut iz centra zbivanja, iz Zagreba i Filozofskog fakulteta i znamenite "sedmice" u kojoj je pred mnoštvom studenata briljirao Kangrga.

Zato sam iz drugog grada putovao noćnim vlakom i kao ustrašeni provincijalac ulazio u tu dvoranu slušati vrsnoga filozofa.

S respektom listao časopis studentski časopis Alijenacija. Kada su na kraju jednog od Kangrginih predavanja uslijedila priglupa pitanja studenata, poraslo mi je samopouzdanje, jer su do maločas prisutni u "sedmici" u meni budili strahopoštovanje.

Naravno, valja tome pridodati Slobodana Drakulića, kojega su nekako sklonili iz prijestolnice, pa se pojavio u mojem malom gradu predavati sociologiju kulture. Najzad, kao gosti predavači znali su doći i Kuvačić, Grlić i još drugi znani.

Onda je uslijedila još vrsnija finoća radi koje se valja radosnije sjećati sjećanja.

Nekom prilikom, dogodilo se tako, nalazim se taj dan pred Filozofskim fakultetom. Tu je automobil, ne sjećam se tko je vozio, ali u njemu ću se naći s Jasnom Babić i Slobodanom Drakulićem i s njima krenuti put Rijeke.

Sigurno su vođeni pametni razgovori, u moju šutnju na zadnjem sjedalu povremeno su dopirale riječi "kontrakultura", "68.", "bunt", "socijalistička buržoazija".

Uživao sam u prisustvu to dvoje ljudi, profesora čija predavanja sam zavolio i Jasne u koju sam već bio zaljubljen.

Duhovni užici svakako su podebljani putovanjem kroz Gorski kotar i zastajanjem nad dolinom Vrbovskoga gdje smo slistili nekoliko kilograma janjetine ukrašene mladim lukom.

Prozaično, zar ne?

Zato ću preskočiti na ranije doba, na kafu i komšinice koje su se okupljale kod tvoje majke. Imam gotovo deset godina i dopušteno mi je da povremeno umočim kocku šećera u majčin fildžan i s tim slatkišem ostanem s njima u dnevnom boravku.

Slušam kako jedna od komšinica, uz srk kafe, a godina je '68. kaže: - Moja ti, aman jarabi, znaš da studenti u Beogradu šutaju po džadi glave izvađene iz mezarja, k'o nešto bune se protiv vlasti.

Na to tvoja majka samo othukne i veli: - Grdna moja rano, pa to je belaj.

Tito dragi, dometnut će treća, šta će biti s nama!

Prohuje godine i odem na studij, 360 kilometara od rodnog grada, od kafe i zabrinutih komšinica.

Onda, za rijetkih posjeta zavičaju, odjeven "hipički" i s dugom kosom, uz zanimanje milicije, komšiluk, nastavljajući kafenisanje kod moje majke, tu i tamo šapne: - Bona, jel' se ovaj tvoj, gluho bilo, odao 'drozi'.

U nastavcima:
• Sjećanje na Nenada Vižina, posljednjeg riječkog Isusa
• Milicioner Hajro i hapšenje na trpanjskoj plaži
• Recitacije na plaži Ploče i stih Z. Baloga 'pjesma na dnu'

Svjetlaci – krijesnice /poezija/
Mi se pušemo
Mi se pravimo važni
Odškrinuli smo vrata
Otvorili sve
Mi smo važni
I mladi
Rekli smo sve
I sve znamo
Jer bolji smo od svijeta
Pametniji
A onda
Prošlo je vrijeme
Onda
Bili smo
Već

Bosiljko Domazet