Suživot u izbjeglištvu

"Priče se ne prave od života nego od izmišljotina ili od ideja!" (P.Pavličić)

Izbori u mojoj užoj domovini su završeni, "ustrojava" se nova vlast pod upravom "Zna se" stranke. Uvode se nove rječi, progone stare...Već i predizbori su obećavali promjene, dolari ( bilijuni) samo čekaju podizanje rampe pa da nam, napaćenim, donesu sreću! 200 porodica osiguraće nam spas od propalog bivšeg sustava!

Nadiru sa svih strana razni grofovi, baroni; sekte pune i najveće dvorane u mom gradu! Još u kampanji se narod podjelio na Hrvate i Srbe! Kako, kamo će se dalje kretati društvo i država, pitaju se svi! Incidenti su konstanta, nesporazumi manji i veći među pojedincima, grupama...Sloboda izbora, demokracija, paradoksalno, donjela nam je napetosti! Sa ekrana dopiru prozivke, obostrane, jedni su u euforiji drugi u strahu. Vraća li nam se 1941? 

Rušenje zida zapadno, izgleda, izazvalo je cunami južno i istočno. Spasiti se, ali kako? Vlast kao i svaka hoće pokornost i traži je! A poslije 7. stoljeća rodila se i šansa za samostalnom državom!? Pa koji vođa to nebi iskoristio? Ostati u povijesti! No, cjena je uvijek kao i u svemu, u pitanju! Vrhovno predstavničko tijelo kaže: samo je Bog iznad! Zaposleni potpisuju izjave lojalnosti žele li ostati. "Imamo Hrvatsku". Nitko ne pita kakvu! Urednici i kamermani i moje televizije primaju plaću od tv pretplate a vode žestoku kampanju protiv pola stoljetne parole o bratstvu i jedinstvu krvlju iskovanom. Zumiraju čudne likove. Hoće li farsa postati tragedija, ljudi se u strahu pitaju.

Štefica osluškuje kroz prozor dnevnog boravka neobičnu graju, buku koja dopire sa obližnje livade. Prepoznaje glas filmskog zavodnika koji se ističe.

"Mirko, otiđi da vidiš kakav je to skup! (brojnima je i sama nazočila", kaže svom mužu.

S Mirkom ima dvoje ženske djece, u skladnom su braku iz ljubavi 9 godina.

"Slave izborni pobjednici", reče Mirko po povratku. "Snima televizija pa ćeš vidjeti na Dnevniku. Samo pazi, dnevnik je pomaknut pola sata, hoće nam što prije prenjeti svoje viđenje, 'istinu'."

Već neko vrijeme Mirko zbunjen prati promjene, događanja, formiranje "vrhovništva" pod palicom ražalovanog generala, privilegiranog disidenta.

Nije sretan prozivanjem petokrake koju nosi na čelu kao major JNA, (saniteta) pa mi nismo okupatori, rezonira! U nazovi "mješovitom" braku je!

Na poziv vlasti Štefica se prijavila u jedinicu zaštite a on se priprema na bjekstvo! U putnoj torbi već danima uz bračni krevet drži spakirano najnužnije ako dođu u zoru.

Slušao je, naime i gledao pomahnitalog generala kako prijeti oficirima i njihovim familijama! Još jedna montaža? Prate ih, zna, svaki njihov korak! Pretilo se i njemu,osobno, nazivalo telefonom kući , kao i drugim poznanicima, kolegama. I otišao je u dopuštenom povlačenju.

Štefica je odbila poći s njim, ostala je s djecom u gradu, čuvati stan kojeg su dobili čim su se uzeli, od vojske.

Rat je već neko vrijeme trajao, ali samo u provinciji. U njenom gradu se nije toliko osjećao, zavijale su sirene za zračnu opasnost, nestajali su ljudi, pričalo se o odvođenjima...

Stizali su izbjegli iz ratom opustošenih predjela. I njima treba osigurati uvjete za život!

Odlučila je u svoj prostrani stan primiti simpatični bračni par njenih godina, iz Senegala.

Druge su boje kože, crni. Biće djeci zanimljiviji, pomislila je. Nije loše da se navikavaju na različitost! Zbog budućnosti!

Pa kako su ovi dospjeli iz rata u rat, pitala se. 

Kovrčave kose i plavih očiju nije se u životu baš nagledala, a došljak je tako izgledao! I ne planirajući zagledavala se sve pozornije u njega. I on u nju! Stasita crnka, kakva je bila njegova žena, primjetila je bliskost svoga muža i nove gazdarice - udomiteljice. No bila je svjesna i vlastitog položaja. Pa ako se više od simpatije i desi – što onda i kod nas je sloboda u ljubavi, promišljala je. I razumjela Šteficu koja je sama.

Škola se nije prekidala, djeca su uredno pohađala nastavu. Pridošlice su se trudile biti na pomoći i bili su, naročito pri ispraćanju djece u školu.

To jutro je bilo tiho, ustali su, doručkovali. Djecu će ispratiti do škole došljakinja, Štefica će se javiti u štab a on će otići u policiju, ističe mjesec od dolaska u kom intervalu imaju obavezu prijavljivanja.

Obrijan, namirisan parfemom TABAC njenog odbjeglog muža, izazvao je njenu pažnju, bio je privlačan i on i poznati parfem, dugo je sama ali ...plašila se i njegove reakcije! Što će misliti o njoj? Pitanje je koje postavlja valjda svaka žena!? I vjera joj ne dopušta, što, preljub? Pa još sa strancem s kojim se sporazumjeva svojim škrtim engleskim. I bili to bio preljub, nevjera, kad je njen brak papirnati - razmišljala je. Za Mirka je sigurna  da se neće vratiti, otišao je već godina, nije se ni javio! Ali ona, strančeva žena, se može svaki čas vratiti!. 

Žudnja je rasla, usljedio je poljubac koji je potrajao. Ima li išta slađe nego tuđe, pa...

Izgubili su osjećaj vremena, nisu ni primjetili kad se žena vratila!? Zatečeni u kupaonici!

I što da učini "prevarena", da se izgubi – kud,nema nikog ovdje!

Ne idem, zaključi, ostaću! I sama ću zaigrati igru! Pa u mom zavičaju ni žene nisu nužno monogamne! Vjera im to ne brani!

Redale su se obaveze, život je tekao krivudavo u tom trokutu, djelili se poslovi, djeca su bila marljiva, Štefica je obilazila teren, pomagala ugroženima...no jedno veče oglasi se zvono na vratima!?!

Štefica pogleda kroz špijunku, ugleda , Mirko! Otvori, pozdrave se oprezno kao ljubavnici koji više nisu sigurni u osjećaje onog drugog! Upozna ga s novim sustanarima, izletiše i djevojčice iz sobe da pozdrave oca. One sasvim iskreno obradovane, a i on vidjevši ih nakon toliko! Zaželio ih se i patio za njima, za prošlim životom!Više nije izdržao!

Objasnio joj je da se vratio, da je vojnik i da se zbog njih namjerava prijaviti u hrvatsku vojsku, i biti emigrant u svom domu, gradu, domovini!

A i rat bi mogao stati, ta dr. Grana je razmjenio zarobljenike po principu svi za sve.

Pregovori obećavaju skori mir.

Suživot je potrajao nekoliko mjeseci, svi su razumno prihvatili novo stanje, bračni trokut je postao bračni četverokut dok rat u Senegalu nije završen i dok se domaćini nisu oprostili od novih prijatelja. Oni se vraćaju svojoj kući svom znali su, razrušenom domu. Ali ipak svom!

Rade Drača