Sprava za šrotanje

Vječno blato, mirisi vlage i prvog cvijeća. Škripanje kola, udarci teških kopita, ptice pjevaju. Sunce je nisko na obzoru, oblaci su rijetki, vjetrić lagano puše. Polja su netom uzorana, rijetke vrbe grbe se, lišća još nema. Selo se svakim udarcem kopita sve više približava. Ljudi na kolima, pogrbljeni su i šute. Pukanići se vraćaju iz polja. Otac upravlja konjima, majka zuri u prazno. Štefica se igra koncem koji joj visi s rubače, pokušavajući ga otpuhati na tjeme i tako osloboditi svoj vidokrug, dok Marica gledajući preko očevog ramena prema selu nervozno grize kožicu s nokta lijevog srednjeg prsta i u navratima skida ostatke ilovače ispod noktiju.

U samom selu, oni koji su već stigli tromo raspakiravaju kola i vučnu snagu. Pospremaju alate i ostala sredstva u ostave. To je rutina ovog mjesta već nekoliko pokoljenja. Neki prije, neki kasnije. Rabotu nije moguće izbjeći.

Sva domaćinstva dijele istu sudbinu. Osim Klafurića. Oni također posjeduju konje, ali za jahanje. Kod njih je radno i prijevozno sredstvo stiglo iz udaljenih zapadnih zemalja. Klafurići, kao najbogatija familija u centru sela, trže drvnu građu i u ovo doba vrše mjerenja. Japa raspoređuje i mjeri. Mamice nema u dvorištu, ona je u hiži. Sinovi služe, a Jura – on je za radnim stolom, sređuje današnju papirologiju. Tu u kancelariji, tik uz glavni seoski put. Svaki dan u ovo vrijeme, osim nedjelje, on vrši obračun. Svakih nekoliko minuta podižući pogled motri na cestu.

Dok zbraja niz bukovine, začu škripu kola. No sad ne podiže pogleda. Zna da kotači koji voze nju, ne škripe tim zvukom. Oni su fini i melodični. Ovo je buka susjedovih pretrpanih kola, što namirnicama, što putnicima. Noći su šparne u te familije, fenjeri kratko gore. Nastavlja dalje zbrajati.

Sad podcrtava hrastovinu. I dok vuče potez penkalom uz hipotenuzu grabrovog ravnala s lijeva na desno, uho mu zarobi taj poznati zvuk i tu s obračunom staje. Ustaje od stola, vadi mali češalj iz džepa smeđeg lajbeka te prilazi okruglom zamagljenom špiglu koje visi na strani uredskog ormara. U zrcalu odmjerava ispod špičastog nosa mašću zacrnjene fosforne rijetke brčiće. Prelazi preko rumenih glatkih obraza, zeleno-smeđih očiju i spojenih obrva do smeđe zalizane kose. Ona stoji nabijena na plitko čelo s jasno naglašenim razdjeljkom po sredini. Dok je još malo popravlja stalno se ceri pokazujući rijetko lijepe bijele zube. Na trenutak stane i osluhne. Uvjeri se da su kola već blizu, ali opet dovoljno daleko. Četkom počisti crne gradske hlače i ulašti 'mirenovke' vlastitom pljuvačkom uz pomoć stare krpe. Spreman i uređen izlazi kroz vrata. Staje odmah do praga dokle daske pokrivaju debelo blato. I u taj tren, konji, kola, Pukanići i među njima ona, sada su tu. Više ne vidi ništa osim nje. To lijepo oblo, rumeno lice, s malim prćastim nosom, pogleda uvijek uprtog u tlo. Iako ju crveni rubac razigranih motiva skriva, on poznaje tu mirisnu kosu boje žita uvijek sapletenu poput klasja. Njezina bijela haljina s urednim, jednostavnim vezom, skupljena u struku jasno ocrtava njemu drage atribute. Ali od svega najviše te njezine ruke. Uvijek sklopljene kao u molitvi. Mirne, a opet tako žive. Ruke.

- Jura. Ej, Jura! Jel' me čuješ?

Još uvijek lutajući po mislima, trgne se u realnost.

- Eee ja sem. Eee rečite. Dober dan gospon. Rečte.

U obrazima rumen od srama, nastavi s pozdravima: – I vama gospe, dobar den!
Maričina sestra naglo ustane i povikne: –Dober den Jura! – zatim naglo sjedne i odvali se smijati.
Marica je zatim nastoji ušutkati: – Daj šuti, baš si blesava.
Još je malo drmne laktom pod rebra, na što sestra uzmakne.
-Jura, dober večer.
-Dober večer.
-Znaš kaj? Štel sam te pitati, je li bi mi mogel, ak to ni preveč od mene za iskati, se razme, ak imaš, pozajmiti onoga…kak se ono zove? Joj, sad sam pozabil. Ono za zube na pili spravljati?
Marica iskoristi trenutak pa se javi: – Mislite na klešta za šrotanje japek, jel tak?
-Je, istina, tak je kćerce. Ona ti je, Jurek moj, tak spametna da ti se zna. Znaš, al' ne preveč. Taman kolko treba za žensku. Jel tak… he he, jel tak?

U nezahvalnoj situaciji naspram Marice, Jura odluči pratiti igru.

-  Ee tak je, nekak gospon. Je – pomisli kako se ponekad, nažalost, čini da je prvo potrebno pridobiti oca, a tek onda kćer.
- Nego… kaj sem ono štel…? A, je! Jeli imaš onda tu spravicu?
- Je, kak ne bi imal, bu vam moj japek tega drage volje posudil. A kad vam treba?
- Meni bi to za zutra trebalo, od jutra rana. Pa ak mi moreš večeras donesti?
- Ja? Mislite, da vam ja doma donesem? Pa… ja to morem. Ja vam donesem. Nek kak. Dojdem onda. Može, fala lepo. Nego ovaj… nema problema. Donesem ja onda večeres, za jedu vuru.
- More, more. Ti kad to najdeš i zemeš, same donesi.
- Dogovoreno. Laku noć.
- Doviđenja – odgovoriše svaki za sebe.

...

Nakon jednog sata, sunce je nestalo s horizonta. Po seoskoj cesti, u sumrak, prenosivi fenjer osvjetljavao je put Juri u njegovoj večernjoj avanturi. Već se nalazio kod pretposljednje hiže na blatnjavoj stazi. Ona je vodila u dvorište iza drvene, vlagom nagrižene ograde. U dvorištu stara drvena kuća, s malim ulaznim vratima. Na toj stazi nešto je nepomično stajalo. Malo je podigao fenjer i nakrivio glavu.

- Bok Jura.
- O, bok Marice. To si ti. Kaj ti tu delaš?
- Pa kaj, kaj tu delam… tu živim.
- Je, pa znam da tu živiš. De ti je japa? Donesel sam mu ono kaj je tražil.
- Mene je poslal da te pričekam, on sad baš je.
- Onda evo ti.
- Fala. Fala kaj si donesel. Idem onda, laku noć.
- Laku noć... A čekaj. Čekaj još malo. Jel' ti mogu nekaj reči, zapravo te nekaj pitati?
- Ne znam, pak reči.
- Vele v selu, da bu v subotu zabava pri domu. Kad dođe taj dan, kad bu zabava, i ak buš ti tam, ja bi znaš, bilo bi mi rad ak bi možda se tebi htelo morti koji ples... Ništa sad ti ne moraš, nego ak bi ti se morti počefilo tancati... ne moraš ne znam kolko, more i samo jedan.
- Pa ak je samo jedan, more.
- Joj kaj bi. Onda lepo. More, more.

U taj čas mama izleti na trijem i zagalami: – Marice! Kaj delaš tu tak dugo! Doma f hižu!

Jura sav nervozan i ushićen, zatečen galamom dade se u trk. Pritom se posklizne i da bi ublažio pad rukom u kojoj je držao fenjer, zahvati trošnu ogradu. Klimava se ograda pod njegovom silinom prevali i sruši zajedno s njim u blato. On iz još veće nevolje, ustajući se, nagazi na nju lomeći par drvenih rebara, pa s razbijenim fenjerom otrči po mrklom mraku, u smjeru pilane.

Bruno Ceronja
foto: Marco

***

(Priča je nastala na Radionici kreativnog pisanja proze koju u Booksi vodi Zoran Ferić.)