Sanjam te noćas

Noćas sam te nakon dugo vremena ponovno sanjala.

U snovima si uvijek bolestan, jako bolestan, puno si gore nego si zapravo bio, toliko nepodnošljivo loše, čak i za snove. Nadala sam se da ćeš mi se u snovima ponekad javiti, ostaviti poruku, dati savjet, otkriti neku od onih vječnih istina koje sada sigurno poznaješ bolje od mene i svih nas. Čekala sam uputu… za život.

A ti si samo bolestan. Samo ležiš u našem dvorištu na onom bijelom bolničkom krevetu. Ležiš i usne pokušavaš razvući u osmijeh. Ja vidim da to nije tvoj stari osmijeh, ovaj je iskrivljen od boli. Boli i tebe i mene dok se smiješ.

Kvragu, reci da te boli. Reci da ne možeš izdržati. Reci da je život u kurcu kad baš pred tebe stavlja takve izazove.

Reci… da mi bude lakše. Da i ja konačno mogu pred tobom zaplakati.

…

Smrt se u mom životu pojavila kad sam imala šest godina. Prvo je pokucala maminom ujaku na vrata. Umro je od anoreksije, rekla je mama, makar ja nisam znala što to znači. A nisam ni pitala. Ujo je bio dobar proćelavi starac kojem sam sjedila u krilu i koji mi je uvijek dopuštao da njegovu Bellu hranim psećim keksima koji su podsjećali na štapiće od sezama. Dane je provodio na balkonu pušeći cigaretu za cigaretom, bježeći valjda tako od ujne koju nije volio. Bila je za glavu veća od njega, dominantna i glasna žena – sve ono što on nije bio. Posjećivali smo ih svake subote i donosili ledeni čaj i marinirane srdele koje je najviše volio.

Jednog dana nazvali su i rekli da je umro. Moji su me poveli sa sobom na sprovod, a jedino čega se sjećam je crveni kaputić s ovratnikom na uzorak dalmatinca kojeg sam nosila. Bilo je hladno i padala je kiša, svi su bili odjeveni u crno, a ja jedina u crvenom. Htjela sam staviti cvijet pored križa i stala na grob, a stara ujna je zavikala kako ne smijem hodati po grobu. To je sve čega se sjećam.

Godinu nakon umrla je mamina maćeha Kata. Kata je doživjela lijepe godine, svi su govorili. Imala je 93 godine, a umrla je od starosti. To je bio prvi put da sam vidjela mrtvu osobu. Teta Velka je rekla da ju ide vidjeti posljednji put, a ja sam rekla da idem s njom. Uzela me za ruku i povela u sobu. Pored kreveta su sjedile četiri babe obučene u crno, ljuljale se u jednoličnom ritmu i nešto mrmljale. Kati je ispod brade bila zavezana bijela marama, a prozirne plave oči gledale su u plafon. To nikad neću zaboraviti. Od straha sam odmah okrenula pogled, ali njene oči ipak sam zauvijek zapamtila.

Tatina mama, baka Anđa umrla je kad sam bila u trećem razredu osnovne. Zadnja dva tjedna živjela je kod nas, a posljednja dva dana provela je u bolnici. Tata se tog jutra vratio iz bolnice, izgledao je umorno i tužno, a ja sam ga zagrlila. To je bio prvi i posljednji put da sam ga vidjela kako plače. Brzo je obrisao suze, a onda smo svi sjeli za stol i jeli tople sendviče u tišini. Dok je mama prala suđe, tiho sam je pitala mogu li danas kod Tone igrati Super Mario. Ona je rekla da mogu, a meni je svejedno to popodne bilo neugodno. Moja je baka umrla, a ja igram Nintendo. Toni ništa nisam rekla.

Dvije godine nakon umro je poštar Mile, sijedi starac bez nekoliko prednjih zubiju. Mile je redovito zvao i svaki put prije nego bih telefon predala tati, ispitivao me kako je u školi, koju sam pjesmu pjevala na priredbi i kad ću ga doći posjetiti. Kad bi svratili do njega poklanjao mi je čokolade koje su, kad bi se odmotale, iznutra bile bijele. Svakoj je istekao rok trajanja, a ja sam ih s vremenom prestala otvarati, pristojno bi se zahvalila i čokoladu pospremila u maminu torbu. 

Onda je umro susjed Mićo. Tri mjeseca nakon njegova žena Mara, luckasta baka kovrčave kose i zlatnih naušnica. Umrla je od tuge za njim, rekli su.

Meni su njihove smrti bile prirodne. Neopipljive, ali prirodne. Bili su stari i bolesni, bilo je prirodno da umru. Život je iz moje perspektive bio nepodnošljivo lagan, živjela sam u svom savršenom mjehuriću, smrt je prolazila, ticala se nekih drugih ljudi, a mene je zaobilazila.

Zaobilazila me sve do moje devetnaeste godine. Onda je tiho zazvonila, u obliku poziva kojim mi mama javlja kako istog dana dolaze u Zagreb jer tata sutra ima operaciju.

„Kakvu operaciju?“, pitala sam, držeći u jednoj ruci jeftinu krznenu bundu koju sam minutu prije isprobavala na Hreliću.

„Ma ništa strašno, nemoj se sad prepasti. Nešto su mu našli, ali nije opasno, samo mu to moraju maknuti“.

Presjeklo me u donjem dijelu trbuha. To nešto što se pojavilo. Nešto što se mora maknuti.

Došli su iste večeri. Tata, mama i brat. Došli su sa smiješkom, bili su isti oni, sve je bilo naizgled isto, samo je postojalo to nešto što se mora maknuti.

Operacija je dobro prošla. Tata je bio dobro, od tog nečeg se izvukao s kojim rebrom manje i zavojem preko prsnog koša. Rekli su da će sve biti dobro. Smrt nas je ponovno zaobišla.

Sve do jeseni iduće godine. Ovaj se put pojavila u autu kojim me sestra pokupila na kolodvoru. Ušla sam, a ona je rekla da mi nešto mora reći. Ovo se događa samo u filmovima, pomislila sam i osjetila onu bol u donjem dijelu trbuha i prije nego je išta rekla.

„Tati se nešto vratilo“, rekla je. Počele smo plakati. Smrt se vratila.

Vratila se i podmuklo gasila jednu po jednu njegovu stanicu. Gasila ih je u različitim oblicima, na različite načine. Pokušavali smo ju ignorirati, koliko god se to moglo. Pokušavali smo živjeti s njom i što manje o njoj razgovarati u nastojanju da živimo tobože normalan život u kojem se bavimo onim svakodnevnim stvarima o kojima ljudi razgovaraju, poput toga što će biti danas za ručak, kakva ti je probava bila jutros, koji dokumentarac je večeras na TV-u.

Ja sam imala tu privilegiju da ju susrećem na mahove. Susretala sam ju onim vikendima kad sam dolazila kući. Vikendima kad sam strepila kakvog ću ga naći. Hoće li biti onaj isti. Isti on, bez kose, s kosom, s pet, deset kila manje. Nedjeljom sam plakala na putu za Zagreb, a onda bi se preko tjedna život pretvarao u nešto nalik normalnom, u kojem sam prakticirala onu – daleko od očiju… ne daleko od srca, ali lakše sigurno.

Nedjelja je, 10. ožujka. Biram broj 098 370 849. Javlja se hrapavim glasom. Pitam ga kako je, a on lagano okreće temu. Kažem: „Sretan ti rođendan.“ Dalje ne mogu. Ne znam što da mu zaželim. Šutim. Ignorira čestitku, ne odgovara, šuti i on. Mijenjamo temu. Nije mu bio sretan, znam da nije.

…

Sanjala sam te ponovno noćas. Bio si gore nego si ustvari bio. Ako ja uopće mogu znati kako si bio.

Mogao si plakati, znaš. Kad sam te nazvala i čestitala ti. Da si bar zaplakao. Pa da zajedno plačemo. Da samo šutimo i zajedno plačemo na telefon.

Znaš što sam zapamtila? Onaj jedan put kad sam se rasplakala pred vama rekao si mi da moramo prihvatiti sve što nam život nosi.

E pa jebeš to. Trebali smo porazbijati sve. Sve. Izlupati sve i vrištati do preksutra. Htjela sam. Derati se kako ja ovo ne prihvaćam. Jer nije fer. Jer ti nisi star. Nije tvoj red. Nikako nije.

A ja sam samo poslušno kimnula glavom i plakala. Ne znam tko je u tom trenu koga grlio, ja tebe ili ti mene.

Možda te zato uvijek sanjam u gorem stanju nego si zapravo bio. Jer znam da si negdje, duboko unutra, bio i tužan. I jadan. I nesretan.

I samo bih voljela da si mi to rekao. Možda bih onda kroz ovo sve, osim smrti, konačno upoznala i tebe. Zapravo tebe.  

Ana Ledenko Gregur