Budilica je zazvonila točno u četiri ujutro. Miro ju ugasi jednim pokretom ruke, bio je odavno budan. Pušilo mu se veći dio noći, ali nije ustajao. Ne zbog toga da ne probudi kolege, već zato jer mu je cigareta uvijek odgovarala uz neko piće, neku tekućinu koja hladi ili grije, a on ju dimom u grlu obavija. Sad ustane i tiho pristavi kavu, veliku posudu za svu četvoricu. Ustajao je uvijek prvi, polako i smireno spremao se za dan, za posao. Nije volio žurbu, odmjerenim pokretima ukuha kavu ugasivši plin upravo kad je zakipjela pjena. Kolege su ga cijenile. Smirenost i pouzdanost 12 sati na bušotini pri 40 stupnjeva celzija značili su dobru preporuku.
Srkne vruću kavu i sa zadovoljstvom pripali cigaretu. Tragovi neprospavane noći počeše nestajati. Čuo je ostalu trojicu kako se bude, ustaju, odlaze na toalet, započinje žamor. Pogleda na sat, 15 do pet, u pola šest kreće autobus do bušotine. Miro nikad nije zakasnio, niti je trčao da stigne u zadnji tren. Zakopča kombinezon, dohvati kacigu i natoči još kave u šalicu.
- Danas se vraća Aldo, moram razgovarati s njim – pomisli i otvori vrata kontejnera. Odmah ju je osjetio. Nije mirisala u zraku, već ga je zapekla u koži. Pekao ga je pustinjski pijesak koji se nikad nije mogao sasvim isprati, koji se zavlačio duboko u pore, u tkivo i koji je sada najavljivao vjetar koji dolazi.
- Do navečer je oluja kod nas – znao je Miro po pijesku u svojoj koži. Popije kavu do kraja, odloži šalicu na stepenicu kontejnera i krene prema autobusu.
* * *
Niti Nina nije spavala tu noć. Prevrtala se nemirno po krevetu s mislima kao na klackalici, pa je ustala čim se zora naslutila s pjevom ptica i nestajanjem tamnog neba. Pogleda kroz prozor da vidi tko još ne spava u ovo doba i iznenadi se koliko ima osvijetljenih prozora zagrebačkog Sopota. Na tren joj bude lakše, kao da se samoća topi na svjetlu iz tuđih stanova. Voljela je gradska svjetla. Kada su kupovali stan odlazeći konačno iz Ivanca s gornjeg kata obiteljske kuće Mirinih roditelja, Nina je tražila stanove po neboderima. Željela je živjeti gdje ima puno ljudi, gdje uvijek pomalo čuješ susjede i možeš, ako zatreba i pozvoniti nekom na vrata, a opet si sam u svome i živiš kako želiš. Trosoban stan u Ehrilichovoj bio je poprilično derutan i Miro je prigovarao kako je neisplativo renovirati ga i kako neće moći gotovinom pokriti sva ulaganja, nego će morati dignuti još i kredit.
Na kraju ga je Ninino oduševljenje pogledom s 10. kata na cijeli grad, na sva ta svjetla, žuta i narančasta koja trepere noćima i prikrivaju usamljenost nagnalo da se predomisli, da joj udovolji bez obzira na cijenu. Malo je pritom i on računao. Želio je muklu tišinu koja ih je sve više razdvajala razbiti dječjim smijehom. Želio je to tako jako da mu se činilo da će iskočiti iz kože, znao je da i ona osjeća isto iako o tome nisu govorili.
* * *
Nina upali svjetlo u kuhinji i pristavi kavu. Slutila je kako će joj šefica danas konačno reći da zbog sve lošijeg poslovanja i naplate, njihov mali knjigovodstveni servis mora rezati troškove, a kako je ona zaposlena zadnja prije tri godine, ima muža koji dobro zarađuje u inozemstvu, nemaju djecu, eto, žao joj je, stvarno joj je teško, ali...eto.
U želucu joj se stvori grč, osjeti mučninu. Odloži šalicu s kavom i dohvati mobitel. Mirjana se odmah javi: - O, od kud ti ovako rano? Kaj je koka, kaj te muči?
- Do kad ti radiš danas, koja si smjena?
- Danas do šest, ak ne bu gužva. Ak bude, onda dok ih sve ne sredim tip top. I počistim salon, nisam ja fina rit ko ti – nasmije se Mirjana i odmah uozbilji. Nije li joj ono Nina pričala da će najvjerojatnije dobiti otkaz? Da možda već i nije?
- Čuj, kaj ti je na poslu, se smirila situacija? – zabrine se.
- Nije, danas bu valjda dan D. Daj dođi do mene večeras kad buš gotova s poslom.
- Svakak dođem. Ajde, glavu gore, viš kakva je situacija svuda, svaki dan ljudi ostaju bez posla, bude se već nekaj drugo našlo – tješila ju je.
- Dobro, stara, dobro, vidimo se navečer – nervozno joj odgovori Nina – Moram ići, da ne zakasnim na autobus.
Uostalom, nije bio otkaz to što ju je istinski brinulo.
* * *
Miro je jedva čekao da završi smjenu. Imali su problema sa svrdlom, sunce je nesmiljeno pržilo i sve je pomalo titralo. I kada su do njega doprle glasine kako Agip povlači sve radnike s Jihara i kako zadnja smjena koja je otišla, danas se nije vratila zbog ratnog stanja, osjeti vrtoglavicu. I on je bio Agipovac i znao je dobro što to znači. Ugovor je imao na određeno, dobit će tri plaće kao otpremninu i arrivederci, tamo gdje se zarati, inozemnim naftašima godinama nema povratka.
Spusti se s tornja i dok je birao Antin broj, pijesak je žario sve jače.
- Halo stari, Miro je – jel istina da se Agipovci danas nisu vratili, da avion nije niti poletio iz Rima?
- Znači tako – promrmlja Anti na odgovor – Ajde, dobro, dođem do tebe, kad završimo. A kaj bi se više uzrujavao, tako je kako je.
Uostalom, nije povlačenje stranih radnika iz Sirije, to što ga je istinski brinulo.
Kad je Aldo zatražio veću sumu novca, skoro cijelu njihovu ušteđevinu, razmišljao je dan, dva, a onda u sebi prelomio i pristao. Do sad mu je uvijek vratio i glavnicu i interes po dogovoru. Znao je da šverca i zarađuje kriminalom tamo u Italiji, da mu je rad u Agipu samo paravan, ali ta mogućnost da konačno i on nešto dobije bez muke, bez očekivanja s Aldom mu je bila na dohvat ruke, skoro kao poklon.
- I sad od Alda imam samo broj mobitela koji je isključen – povjerio se Anti.
- Pa kako to, majku mu, naći ćemo ga, pitat ćemo sutra u upravi adresu, moraju ga znati i oni njegovi Talijani, majku mu, tražit ćemo ga i u Italiji – tješio ga je Ante ni sam ne vjerujući u ono što govori. Pobunjenici su bili sve bliže, naoružana straža na naftnim poljima postat će nedostatna, vlade država jedna za drugom uvodit će sankcije i evakuirati građane. Strane kompanije iščeznut će, ostat će ogoljena ratom razrušena postrojenja dok i njih jednom ne pokrije pijesak. Antu stegne oko srca. Iako su se nagutali pijeska, bar su zaradili.
- Idi spavati, prije nego udari vjetar – reče Miri. Pješčana oluja je stizala hučeći, ljudi su zamotanih glava trčali u kontejnere, u zaklon.
Miru je pijesak u koži pekao i svrbio cijeli dan, a sad bi najradije pobacao sve sa sebe i stajao gol na pustinjskoj oluji dok ga vjetar nemilice šiba pijeskom i na kraju ruši i zatrpa.
* * *
Vraćajući se s posla, kojeg će, kako je i slutila, imati još samo 15 dana, Nina svrati u ljekarnu i kupi test za trudnoću. Navečer, kad je stigla Mirjana, ode u kupaonicu i upotrijebi ga. Gledala je u treptava svijetla grada, a onda okrene glavu i ugleda dvije crte u prozorčiću.
- Trudna sam – reče Mirjani ulazeći u dnevnu sobu.
- Pa kako, koliko, što, čestitam, konačno, sigurno je Mirek presretan – izgovori u dahu i onda raširi oči prema Nini.
- Ne znam, ne znam što da radim. Znaš da je Miro više od četiri mjeseca na terenu, tamo u pijesku.
* * *
Sletjevši u Istanbul, Miro nazove Ninu.
- Evo nas, stigli sretno iz Damaska, za dva sata sam u Zagrebu – malo zastane jer još uvijek nije našao način kako da joj kaže da se vraća i bez posla i bez ušteđevine.
- Jedva čekam da te vidim i čujem što ima novog kod kuće – brzo doda.
- Nema ništa – odgovori Nina.
Foto: Nathan Bishop (Flickr)
