Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Pa samo razgovaramo sine

Large pexels erkan utu 239853 Erkan Utu; Pexels.
Ponedjeljak
11.01.2021.

Sjedimo u bijeloj sterilnoj sobi jedan nasuprot drugome. Između nas, stol od nehrđajućeg čelika dugačak gotovo dva i pol metra, širok osamdeset, a visok osamdeset i pet centimetara. Stol je u laganom padu, a na najnižem dijelu pretvara se u sudoper. Na stolu, golo i hladno, nalazi se tijelo mojih godina. Živo ili mrtvo ovdje smo da otkrijemo ili se barem pokušamo dogovoriti. Nasreću, situacija ne odiše nikakvom tugom. Sve emocije koje su uz nju jednom bile vezane, ishlapile su rutinskim ponavljanjem ove iste scene.

Obojica imamo priliku pregledati tijelo, prezentirati dokaze, davati izjave i sve ostalo potrebno kako bismo dokazali vlastite tvrdnje. Radi se standardnoj proceduri, a jedini svjedok mimo nas veliko je ogledalo koje prekriva cijeli sporedni zid. Nasuprot ogledalu, na četvrtoj strani sobe, nalaze se dvostruka vrata iza kojih je ostatak svijeta. Nemaju kvaku nego su namještena da se otvore tek kad se netko od nas dvojice preda ili kada istekne vrijeme predodređeno za obdukciju.

Ustajemo i približavamo se stolu, svaki sa svoje strane. On mi velikodušno prepušta prvu riječ, jer ja sam taj koji tvrdi da u tijelu više nije ostalo života. Njemu kao da se ni ne da sudjelovati. Zna da je u pravu. Ne ulazi u bitke koje ne može pobijediti na ovaj ili onaj način pa mu se sve ovo čini smiješnim. Govori mi da mu nije jasno kako mogu izvoditi ovakve gluposti. Odmahuje rukom. Neka mi je, za njega sam i onako samo malo dijete koje ne zna što radi. Tako će vjerojatno zauvijek i ostati.

Njegov stav me frustrira, ali moram ostati staložen. Ako pokažem ikakvu emociju iskoristit će ju protiv mene, to već dobro znam. Uzimam skalpel i na prsima tijela, preko još svježeg ožiljka, režem otvor i započinjem svoju argumentaciju. U tijelu se proteže naša zajednička povijest te iako se nijedan ne sjećamo točno svakog trenutka, ostao nam je osjećaj koji je suma proteklog vremena. Onaj u meni znatno se razlikuje od onog u njemu i to smo došli riješiti.

Upirem prstom i pokazujem na točke za koje tvrdim da su bile ključne za bolest koja je ovog jadnika na kraju i usmrtila. Vadim organe, seciram ih i potkrepljujem svoje tvrdnje. Na svaku moju tvrdnju on ima odgovor. Izvrće moje riječi, mijenja im značenje i hvata se za nebitne sitnice po kojima pili sve dok iz razgovora ne iscijedi svaki smisao. Uzima te iste organe za koje kaže da su funkcionirali sve dok ih ja nisam stao vaditi, te ih je samo potrebno vratiti natrag i možemo završiti ovu farsu.  

Molim ga da prihvati činjenice. Kažem mu kako nitko nije kriv, da stvari jednostavno tako stoje, iako potajno krivim njega. On kaže da smo oboje pomalo krivi, ali da još nije kasno, iako potajno krivi mene. Uvjeravam ga da mi je žao, ali da nikome ne čini uslugu odbijajući činjenice. Nema sramote u istini. Odbija to prihvatiti. Nije mu jasno kako se lako predajem. Nije me tako odgojio. Tijelo je živo, a ako ja mislim da nije, onda je to moja krivica. Nikada mu on nije učinio ništa nažao. Uvijek se brinuo da ima krov nad glavom, da ima što jesti i da je pošteno odjeven. Napravio je sve kako treba i jednostavno nema smisla da tijelo ne diše.

Našu prepirku, za koju mi se čini da traje godinama, prekida alarm koji se poput grmljavine prolomi sobom i oboji ju u crveno. Uskoro će se otvoriti vrata i svi će moći vidjeti unutra. To je ono što ga najviše užasava. U očima mu vidim paniku. Gleda prema meni i moli me pogledom. Predajem se kao i svaki put do sad, odgađajući istinu za sljedeći put. Tada ću imati više snage da istjeram svoju volju. Sada više nemamo vremena.

Bacam izvađene organe u otvoreni prsni koš koji brzo šivam, a on ispod svog stolca vadi odjeću koju dosad nisam ni primijetio. Ni na sekundu nije pomislio kako će izgubiti, sve je isplanirao unaprijed. Čudim se sam sebi jer me još uvijek može iznenaditi. Tijelo zajedno oblačimo, peremo mu zube, šminkamo ga i radimo mu frizuru. Spuštamo ga sa stola i uspravljamo ga. Vrata se otvaraju i u sobu bacaju tanak snop bijelog svjetla koji se polagano širi. Svaki prebacuje jednu ruku preko svojih ramena i tako ga pridržavamo dok se vrata u potpunosti ne otvore. Zatim izlazimo van kao da se ništa nije dogodilo. Između nas sve normalno i veselo, a ne našminkani leš kojemu nikako ne damo mira.

Matej Stić

Možda će vas zanimati
Ferićeva radionica kratke priče
Homepage giorgio parravicini 12ihvefracq unsplash 05.02.2021.

Tabuk

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Na dan pranja rublja najviše sam voljela pomesti šator odmah nakon što smo se vratile s rijeke. Nerijetko bih se drugi dan probudila u samu zoru i iz kreveta osluškivala kako se bude i spremaju članovi porodice." Autorica: Ramona Boban-Vlahović.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage ramiz dedakovic jjnwvrtbqvu unsplash 15.01.2021.

Uredna

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Jutra su joj jako teško padala. Jednostavno nije jutarnja osoba. Izgleda najumornije kada se u stvari naspavala. Nema lice za jutra." Autorica: Elena Japundžić.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage jonathan cooper kikejhyd2vu unsplash 30.12.2020.

Sanjam te noćas

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Kvragu, reci da te boli. Reci da ne možeš izdržati. Reci da je život u kurcu kad baš pred tebe stavlja takve izazove." Autorica: Ana Ledenko Gregur.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage kevin laminto drsewnja2 q unsplash 28.12.2020.

Moment sile na točku

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Imala sam službeni studentski mail s njenog fakulteta, njeno ime i prezime. Imala sam još jedan njen mail, koji se zvao moment_sile_na_točku." Autorica: Daria Blažević.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage pelle martin ay7qwtw2 xe unsplash 23.12.2020.

Kvar na lokomotivi

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Kvar na lokomotivi sinoć ga je natjerao da se smjesti u ovu rupu, kao da je nekakav student." Autor: Adrian Satja Kurdija.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage marjanblan 0 rjmgph9hc unsplash 21.12.2020.

Ja bi mogla da mogu

Donosimo prvu priču s Ferićeve radionice kratke priče: "jebem ti, Darko... zar si baš morao napisati taj stih?!" Autor: Pavle Perković.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu