Odluke, odluke

Strop je posut lampicama u obliku zvijezda. Dok prigušeno svijetle, obasjavaju gromoglasnu tišinu što ostaje iza svake naše svađe. Stojim pred staklenom stijenom i buljim u grad preda mnom. Debelo staklo zaleđeno je sjevercem, a meni suze zamagljuju pogled. Ne dopuštam im da krenu niz obraze, plakat ću iznutra. Čvrsto stišćem šake da smirim bijes i tugu koji me istovremeno šamaraju. Najradije bih prošla glavom kroz ovaj zid i stuštila se niz dvadesetak katova. Znam, time bih prebrzo riješila problem. Misao mi odleprša brže nego je došla. Nisam pristalica povlačenja i lakih izlaza. Fokusiram pogled na vječni predmet svojih želja i nastojanja dobro vidljiv u zrcalu prozora. Njegova silueta ocrtava se u noći iznad grada. Sjedi na rubu bračnog kreveta udaljen samo nekoliko metara od mene, a kao da je svjetlosnim godinama daleko. Lice je uronio u ruke naslonjene na gola koljena.

U glavi mi bubnjaju njegove riječi. Jebao je sve dadilje i kućnu pomoćnicu, svoju tajnicu. I nekoliko žena svojih bliskih prijatelja. Moju najbolju prijateljicu. Listi nema kraja. I dosta mu je. Zapravo, znam sve to već dugo, ali ne doživljavam. Ignoriram, no konačno suočena s njegovim priznanjem ne mogu da me ne boli. Negdje ispod svih ovih nebrojenih kila sala pogodilo me, i žari me iznutra. Godinama ne gledam svoje mlohavo tijelo, sise obješene preko napuhnutog trbuha, umorne oči ispod spuštenih kapaka. Već dugo ne volim sebe, i muka mi je pustiti ga blizu. Izbjegavam svaku situaciju, okružujem se djecom i poslom, postavljam tampon zonu. Samo guram dalje. Milujem prstima hladnu bisernu ogrlicu oko vrata. Guši me još jedan znak njegove pažnje.

Oštar fijuk i udar vjetra u prozor vraća me u sadašnjost. Snovi su ostvareni, samo ne vrijede bez tebe, odzvanjaju mi u glavi njegove posljednje riječi. Vjerujem li mu? Mogao je tisuću puta okrenuti se i otići, a nije. Svaki moj pokušaj ignoriranja i udaljavanja kaznio je, ali nije odustao od mene. Otirem suze sa srca. Odmičem se od stakla i polako prilazim pognutom liku. Podiže glavu čim osjeti kako lelujam kroz prostor. Neobjašnjivo, želja mu se cakli u očima. Spuštam se na napuhnuta koljena i teškom rukom mu prolazim preko mokra obraza. Znam. Vrijedi pokušati. Puštam ga k sebi nakon dugo dugo vremena i uživam u svakom njegovom dodiru. U staklenoj noći ocrtavaju se dvije spojene siluete, jedna jasno ocrtana, a druga zamagljena dugogodišnjim naslagama.

Ujutro se budim sama s hrpom nabacanih jastuka koji ne mogu popuniti samoću bračnog kreveta. Pogled mi luta uzduž plave panorame grada, slike mog života promiču mi ispred očiju. Odlučujem da trebam vrijeme, vrijeme da dođem k sebi. Moram se riješiti svojih ovisnosti, hrane i njega. Nijedno mi ne pruža pravu utjehu.

Kao da je prošao tek trenutak od našeg rastanka, stegne me u prsima kad ga nakon par tjedana sretnem u parku s djecom. Najriskantniji mišić moga tijela je moje srce, znam. Rastežem ga do krajnjih granica i napokon ne osjećam ništa. Odjurim na nasip s osmijehom pobjednice, znajući ovu samo moju tajnu. Napor je fizički, noge su mi otežale, ali srce mi leti. Ovo što sada radim je ništa naspram onog što sam već izborila.

Nataša Šarić Kekić

Foto: izvor.