Noga

Ispod zavoja uvijek svrbi. Prvo lagano škaklja, onda svrbi, onda pika i postaje neizdrživo. Kad više ne mogu izdržati, češem se preko zavoja. Kad rana svrbi, i onda se češem, dok ne zaboli. Imam dvije rane na nozi. Jedna kroz koju je metak ušao, a druga, pod kutem, gdje je metak izašao nakon što je slomio kost. Dok se ovako češem i gledam mjesečinu na stropu ove naše bolnice, sjetim se da sam jučer navršila sedamnaest godina i da mi je to bio najljepši rođendan u životu. Moram oprati gaće!

 

Uspravljam se u krevetu, pažljivo spuštam noge, a samo ona zdrava noga doseže do hladnog kamenog poda. Ova druga je malo kraća. Samo su je tako mogli namjestiti. Skidam gaće i stavljam ih oko ruke, a onda uzimam i štaku pa ustajem. Po noći, netko je uvijek dežurni. Obično je to vojnik kojem nije dugo ostalo. Stojim bosa na vratima samo u spavaćici. Hladno je. Gledam u hodnik u kojem nikoga nema. Soba za pranje je na kraju. Hodam. Već neko vrijeme po noći je mirno. Ako je netko još budan i pati, onda to čini u tišini. Barem nitko ne ide prati gaće po noći kao ja. Sramota me po danu. Nemam nego te jedne. 

 

Sramota je i rat na neki način za ženu. Nije teško ni pušku nositi, ni boriti se, ima nas jačih od nekih muškaraca. Ali sramota je kad si prljava, kad se ne razlikuješ od mladića osim po pletenici koja viri ispod kape. Kad dođe ono vrijeme u mjesecu, a nemaš gdje zastati, niti kako doći do malo vode za pranje, onda samo hodaš dalje. Možda će za odmora biti prilike da se nekako očistiš, ali uniforma ostaje prljava.

 

Palim svjetlo u prostoriji za pranje i zatvaram vrata iza sebe. Korito za pranje je zidano i nisko. Ne mogu klečati pa sjedam na rub. Pustim da gaće padnu na dno i puštam vodu. Gledam kako voda natapa mekanu tkaninu i pitam se gdje su kupljene. Gledam svoju zavitu nogu. Neka još malo teče. Uzimam u šaku malo sapuna u prahu. Masan je i žut. Drvena štaka klizne s korita i padne uz rezak zvuk. Zatvaram vodu i sagnem se da u koritu raspjenim sapun. Perem to jedino što imam i pjevam tiho, ispod glasa, pjesmu koju sam naučila kod kuće uz potok. Pustim još malo vode da isperem sapunicu. Iscijedim gaće koliko mogu i tresnem ih na dno korita, a onda se, ne znam zašto, glasno nasmijem i samu sebe uplašim u  tišini. Mokre gaće opet stavim oko ruke i dok pokušavam dohvatiti štaku čujem kako mi se iza leđa otvaraju vrata. Nisam ni pogledala prema vratima ali sam znala da je to dežurni.

 

- Trebaš pomoć?

- Hvala - Čujem kako se saginje i uzima štaku.

- Evo.

 

Lice mi je zažareno dok ga gledam u oči. Luka je dežurni. I on mene sad gleda u oči, ali vidim da mu je neugodno. Nije on kriv što ja sjedim ovdje samo u spavaćici, a gaće nosim oko ruke. 

- Znaš da nije dozvoljeno hodati po noći.

- Znam.

- Ja sam Luka - znala sam tko je on. 

- Dunja.

- Ugasi svjetlo za sobom - reče, okrene se i ode.

 

Gledala sam za njim kako polako hrama niz tamni hodnik. Sasvim je dobro hodao. Tako sam upoznala svog muža.

 

Goran Pladin

***

Kratka priča s Booksine radionice kreativnog pisanja koju vodi Zoran Ferić.