Čudom preživjeli pad zrakoplova u kojem je poginulo 97 ljudi: "Svi su plakali i molili. Uspjeli smo otkopčati pojaseve i vidjeli smo svjetlo. Izašli smo iz aviona tako što smo skočili, visina je bila gotovo 3 metra. Nakon toga, došla je hitna pomoć i odvezli su nas u bolnicu."
Gledamo se. Prepoznajemo se, iako se ne poznajemo. Mi smo potpuni stranci, ali osjećam da nikad u životu ni sa kime nisam bila tako bliska kao s 16 F-om. U avionu je gužva. Par redova ispred nas vrišti mala beba. Majka je smiruje, ocu je neugodno, misli da su trebali ići autom. Stjuard u odjeljak za ručnu prtljagu nagurava ruksak visoke kilometraže. Frequent flyer čiji ruksak u glavi križa još jednu zemlju koju je posjetio i već razmišlja o sljedećoj. Portugal?
U prolazu između sjedala ispružene su nečije noge, mogle bi biti i moje. Ovo je prvi put da putujem avionom, možda se zato osjećam nekako drugačije, evo, na primjer, te ispružene noge, ne osjećam ih, ali mi srce koje je skliznulo u petu govori da bi morale biti moje.
Čekamo polijetanje. Pali se znak za obavezno vezanje, ali ja sam se čvrsto vezala čim sam sjela. Preko ramena od 16 F-a pokušavam vidjeti pistu. Pogledi nam se opet susreću. Gleda me kao da me voli. Kao da je cijeli jedan život iza nas. Život u kojem smo, umjesto da smo putovali svijetom, stalno nešto čekali. Prvo to polijetanje, pa da se oženimo, pa da sakupimo novce, pa proljeće, pa ranu jesen. Onda da dođe dijete, pa da dijete odraste, pa Novu godinu, pa da prođe rat. Zatim da poštar donese paket, pa prijatelje koji dolaze na večeru, pa neki produženi vikend, godišnjicu ili penziju. Kao da nam je srebrni pir prošao u čekanju. A onda smo dočekali, 16 E i F.
– Jeste li dobro? Nije valjda da se bojite letenja?
– Ma ne, ne. Bojim se padanja, valjda sam zato dosad oklijevala – rekla je i otvorila mu svoj dlan.
Dvadeset i tri minute nakon filmskog uzleta strmopizdili su se iz imaginarnog sedmog neba, ravno na zemlju. Čim su izašli iz bolnice, on se vratio svojoj ženi, a ona onome što je najbolje znala, čekanju.
Ana Lozica
Priča Ane Dević nastala u sklopu Ferićeve radionice počinje ovako: 'Dok sjeda na vlažnu travu Mara je na trenutak zaboravila na rat.'
"Jedna velika crvena lopta na napuhavanje. Napuhuje se ili ispušta zrak iz sebe, odbija se od zidova. Pod naponom je iako guma navodno ne provodi struju. Kad je prebrišemo, blista, uglačana i svijetla, ali uvijek se brzo zaprlja." Donosimo priču Ivana Markote nastalu na Ferićevoj radionici kratke priče.
Priča Borne Sora nastala na Ferićevoj radionici kratke priče počinje ovako: 'Tog jutra spustila se gusta magla na Jasenovac. Gospodin Kraus pratio je čuvara od svoje barake do administrativne zgrade čisto po zvuku.'
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
