Nahrani gladne, napoji žedne

Tkanina koja drhti na vjetru sad je zamjena za zid koji si imao kod kuće. Nit te zid štitio od zla u tom gradu kojem si već zaboravio obrise, nit tkanina od hladnoće roda sada.

Svakim udarom vjetra grč u praznom želucu jača, prenosi se tijelom, savija te. Umoran od traženja, moljenja, hodanja, gladi i svijeta koji okreće glavu na drugu stranu, na dodir prepoznaješ svoj vlažan i jedini krevet. Ne psuješ više miris vlage i blata ispod četiri noge, polako se spuštaš u njega kao da je najcjenjeniji baldahin: neopranih zuba, oteklih nogu, masne kose, primjetnih i rana zadobijenih mržnjom. Tamo, gdje si bio viđen i ovdje, gdje ti se čini da te ne vide.

Hladnoća te čisti nekontroliranim drhtajima od privremenih dana i godina. Večerašnja misija već je dugo ista: na kratko izbrisati ovaj svijet, u tih nekoliko isprekidanih sati uhvatiti minutu zavodljivog, lijepog, zdravog sna koji drži sutrašnji dan.

Miloš Popović