Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Moment sile na točku

Large kevin laminto drsewnja2 q unsplash Kevin Laminto; Unsplash.
Ponedjeljak
28.12.2020.

Nepoznat broj koji me nazvao pripadao je Budimiru, mom srednjoškolskom kolegi, koji je organizirao obljetnicu mature. Prekinuo me kad sam htjela objasniti zašto još nisam potvrdila dolazak na iduće okupljanje. “Znaš li što je s Lucijom? Čujete li se? Ne mogu nikako doći do nje.” Obećala sam mu da ću je probati kontaktirati i pozvati na obljetnicu, iako ni sama nisam bila sigurna da želim ići.

Provjerila sam koje njene kontakte imam. Imala sam službeni studentski mail s njenog fakulteta, njeno ime i prezime. Imala sam još jedan njen mail, koji se zvao moment_sile_na_točku. Poslala sam mail na obje adrese. S ugašene fakultetske došao je odgovor za nekoliko trenutaka da isporuka nije moguća. S druge adrese nije bilo odgovora.

Pisalo je: Draga Lucija. Nadam se da si dobro. Kako si? Što ima? Dugo se nismo čule. Mogle bismo popiti kavu. Javi se, Ana.

Čekala sam nekoliko dana. Nakon toga, potražila sam njen broj u mobitelu i nevoljko je nazvala. Broj se više ne koristi, rekao je glas iz slušalice i jedan dio mene je odahnuo.

Na njenom profilu na društvenoj mreži dugo nije bilo aktivnosti. Nije bilo informacija o tome gdje je zaposlena ili čime se bavi. Zadnjih nekoliko objava, starih već nekoliko godina, bile su pjesme grunge bendova koje je voljela u srednjoj. Profilna slika nije više bila njeno lice, nego slika dječjeg stopala. Objave joj je komentirao i lajkao samo jedan tip, čiji je pak profil bio čudan. Podsjećao me na lažne profile internetskih trolova. Imao je preko 2000 kontakata, ali kad je objavio da mu se rodilo dijete, to mu je lajkalo samo troje prijatelja. Je li to isto dijete s Lucijine profilne? Ostavila sam joj poruku tamo. Očito više nije često pregledavala stranicu, ali kad tad će se ulogirati i vidjeti poruku.

Napisala sam: draga Lucija. Dugo se nismo čule! Kako si? Pisala sam ti na mail, ali valjda ga više ne koristiš. Javi se!

Palo mi je na pamet da zapravo ne mogu znati ni je li živa. Nemam se kome javiti. Lucija nema obitelj, odnosno, bilo bi bolje da nema onu koju ima. Sjećam se da je imala dobar odnos sa jednom odgajateljicom u domu, ali nisam znala ni njeno ime. Da joj se nešto dogodilo, nikad to ne bih doznala.

Sjećam se kako me gledala dok je sjedila kraj mene u klupi kad sam bahato pričala o svakakvim srednjoškolskim glupostima. Sad joj vidim u licu da me promatrala s nekim odraslim pogledom, kao da sluša što govorim, ali istovremeno stoji s vanjske strane izloga i misli: ovako se dakle ponašaju ljudi koji imaju sigurnost.

Lucija je bila genijalna, samo to nisam tad znala. Išla je s nama, naivnom djecom iz srednje klase u elitnu zagrebačku gimnaziju i bila je bolja od većine. Nisam tad mislila da je to čudno. Naravno da dijete iz doma, koje nema roditelje ni sestre ni braću ni kuću ni ljubimca može imati vrhunske rezultate. Što je tu čudno?

Poslala sam poruku nekoliko ljudi iz razreda, pitala ih jesu li je vidjeli ili čuli. Branka me jedina nazvala. Rekla je da je zadnji put vidjela Luciju prije nekoliko godina, kad ju je iznenada posjetila kasno navečer i tražila novac. Za vrijeme fakulteta, koji je pohađala uz stipendiju za izvrsnost, Lucija se priključila nekoj sumnjivoj organizaciji, koja je prodavala navodne zdravstvene preparate, kako bi mogla dodatno zarađivati. Rekla je da joj hitno treba 1000 eura da može napredovati na ljestvici i zarađivati više. Obećala je da će joj vratiti u roku od nekoliko dana. Branka joj je rekla da joj se to čini kao piramida i da će ostati bez svega ako da tim ljudima svoj novac. Lucija ih je branila, nije htjela vjerovati da je to istina. “Mislila sam da će shvatiti da je to prevara”, rekla je. “Da će se javiti kad izađe iz toga.” Ali nikad se više nije javila.

Sjećam se kako mi je pričala o njima, da je našla svoje mjesto, da će konačno srediti svoj život. Nisam imala snage reći joj da mislim da su prevaranti. Zvala me na njihove sastanke, ali uvijek sam imala neku ispriku da ne odem. Zvala me i zvala, a ja sam odbijala i odbijala, sve dok nije posve prestala zvati. 

Na obljetnici mature razgovarala sam s Brunom, koji nije bio zabrinut, nego mu je bilo čudno zašto se toliko brinem oko Lucije. Bilo je već kasno i dosta ljudi je bilo otišlo kućama. Ostali su sjedili za stolovima uz poluprazne čaše ili plesali na disko rasvjetu na podiju. “Tebe nije strah da joj se nešto dogodilo?” pitala sam ga. “Ne. Vjerojatno negdje živi svoj život.” rekao je. “Nama se ne može ništa dogoditi.” rekla sam. “Najniže što možemo pasti jest da se moramo vratiti roditeljima ili da nas rodbina nekako mora izvlačiti. Ona može izgubiti sve i nestati zauvijek.”, rekla sam. Već sam bila pripita. Bruno je slegnuo ramenima.

Nakon nekoliko tjedana, stigao je Lucijin odgovor na moju poruku. Bilo joj je drago da sam se javila. Zamolila me da dođem u grad u kojem sada živi, jer ima dijete i nema auto pa ne može doputovati do Zagreba. Nije bilo daleko, pristala sam. Pitala je smeta li mi da dovede sina. Naravno da ne, rekla sam.

Našle smo se u dječjem parku blizu ulaza u grad. Nosila je dijete na rukama, iako je dječak već bio krupan. Nasmiješila se i rekla da sam ista. Ni ona se nije izgledom puno promijenila, ali sad se kretala trzavo i nervozno. Dijete me promatralo s nepovjerenjem i svako malo gledalo u Luciju, tražeći na njenom licu potvrdu jesam li u redu ili nisam. Lucija je rekla da mora nešto hitno obaviti i zamolila da je odvezem. Pristala sam.

Odvezla sam je na adresu koju je tražila. Bila je to zgrade bolnice. Zamolila me da pričuvam dijete dok ona ode po neku potvrdu od doktora. Čim ga je predala meni, dijete je počelo plakati i još dugo nije stalo nakon što se ona vratila i preuzela ga. Ponovno me zamolila da je nekamo odvezem.

Ovog puta odvezla sam je do nečije kuće. Izašli smo iz auta i ušli u dvorište, skromno i pomalo obraslo, sa starim metalnim vrtnim namještajem iz 80ih. Pitala sam je čija je to kuća. Rekla je da tu žive djetetovi kumovi. Dijete je posjela u krilo, nije ga htjela pustiti ni na trenutak, a ionako je divljački plakao kad bi pokušala. Prvo je iz kuće izišla žena u tridesetima, vrlo mršava, koja se odmah okrenula kad nas je vidjela i ušla natrag u kuću. Zatim je izišao muškarac u kasnim tridesetima, odjeven u staru trenirku. Nije mu bilo čudno da smo tamo, ili to nije pokazivao. Stisnuo mi je ruku i ponudio me pivom, ali mi nije rekao svoje ime. Rekla sam mu da vozim. 

“Jel ti misliš da sam ja normalna?” pitala ga je Lucija umjesto pozdrava. On je izbjegavao njen pogled i okrenuo se meni.

“Odakle se vi znate?” pitao me. Pogledala sam Luciju, koja je još uvijek čekala odgovor na svoje pitanje.

“Iz srednje škole”, rekla sam.

“Pitala sam te. Jel ti misliš da sam ja luda?”

Muškarac je pogledao u pod. “Ne znam ja ništa.”, rekao je.

Lucija se nasmijala. “Znaš tko je lud? Ona je luda, a ne ja.” Nije mi bilo jasno o kome govori.

“Lucija, ako nešto trebaš, reci.”

“Trebam da mi kažeš jesam li luda.”

“Ne znam ja ništa o tome.”

“Evo, ja imam potvrdu od doktora.” Lucija izvadi komad papira sa ljubičastim štambiljem i baci je na stol sa plastičnim stolnjakom.

“Super.” rekao je muškarac hladno.

“Možeš mu slobodno reći da neće uspjeti. Neće im to proći.” rekla je. Muškarac se opet okrenuo prema meni, ali nije ništa rekao. Kao da se nije mogao sjetiti što da me pita, gledao me nekoliko trenutaka s poluotvorenim ustima. Mršava žena promatrala nas je s prozora, prekriženih ruku, ne skrivajući se.

“Nitko od vas nije na mojoj strani. A znate kakva je. Dobro znate kakva je.” rekla je odjednom drhtavim glasom. Dijete je zaplakalo.

“On mi je prijatelj.” rekao je muškarac. Lucija je ustala treskajući dijete na rukama, zgrabila papir sa stola i izišla iz dvorišta. Krenula sam za njom.

“Čuvajte se.” rekao mi je muškarac na odlasku, možda iskreno, a možda ne.

Odvezla sam je na zadnje odredište. Bila je to velika obiteljska kuća, ljubičaste fasade i malih prozora. Izišla je iz auta i zahvalila što sam se javila. Pitala me mogu li pričuvati malog ako će ikad trebati, za intervju za posao. Rekla je da ga nema kome ostaviti, da ga je zadnji put nosila sa sobom, ali da to nije ostavilo dobar dojam. Rekla sam da nema problema, što god treba. Za tjedan dana nazvala me na mobitel, ali sam propustila poziv. Planirala sam ga uzvratiti, ali sam odgađala dok nije postalo prekasno. Ona više nije pokušavala.

Daria Blažević

Možda će vas zanimati
Ferićeva radionica kratke priče
Homepage giorgio parravicini 12ihvefracq unsplash 05.02.2021.

Tabuk

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Na dan pranja rublja najviše sam voljela pomesti šator odmah nakon što smo se vratile s rijeke. Nerijetko bih se drugi dan probudila u samu zoru i iz kreveta osluškivala kako se bude i spremaju članovi porodice." Autorica: Ramona Boban-Vlahović.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage ramiz dedakovic jjnwvrtbqvu unsplash 15.01.2021.

Uredna

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Jutra su joj jako teško padala. Jednostavno nije jutarnja osoba. Izgleda najumornije kada se u stvari naspavala. Nema lice za jutra." Autorica: Elena Japundžić.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage pexels erkan utu 239853 11.01.2021.

Pa samo razgovaramo sine

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Ako pokažem ikakvu emociju iskoristit će ju protiv mene, to već dobro znam." Autor: Matej Stić.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage jonathan cooper kikejhyd2vu unsplash 30.12.2020.

Sanjam te noćas

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Kvragu, reci da te boli. Reci da ne možeš izdržati. Reci da je život u kurcu kad baš pred tebe stavlja takve izazove." Autorica: Ana Ledenko Gregur.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage pelle martin ay7qwtw2 xe unsplash 23.12.2020.

Kvar na lokomotivi

Donosimo kratku priču nastalu na Ferićevoj radionici: "Kvar na lokomotivi sinoć ga je natjerao da se smjesti u ovu rupu, kao da je nekakav student." Autor: Adrian Satja Kurdija.

Ferićeva radionica kratke priče
Homepage marjanblan 0 rjmgph9hc unsplash 21.12.2020.

Ja bi mogla da mogu

Donosimo prvu priču s Ferićeve radionice kratke priče: "jebem ti, Darko... zar si baš morao napisati taj stih?!" Autor: Pavle Perković.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu