Moj trener

Moj trener kaže da je boksački meč poput kazališne predstave. Nećeš pokazati zaplet odmah na početku. Trebaš napravit uvod. U uvodu istražiš što protivnik sve zna. Bacaš fintirane udarce i polagano odmjeravaš snage. Ako protivnik krene agresivno, onda se puno više krećeš, no i dalje ispituješ što sve zna. Skok s boka, bam. Blok, skok u nazad, zakorak, bam. Gnjurenje, u lijevo, kombinacija, bam bam, odmah blok ili unazad. Strpljivo, najbitnije je izmicat. Jebi ga, ipak se radi o moj glavi. Neki likovi imaju takvu šljucu da ti bubreg mogu zalijepit za kičmu, a možeš si mislit kak ti mogu presložit dijelove na faci. Zato radi, blokiraj, izmiči, fintiraj i pripremaj svoj napad. Obično je prilika odmah nakon njihovog napada, i tu sekundu i tad ka mi sjedne šaka, onda se vrijeme uspori. Onak kao u filmu. I traje tak neko vrijeme. Onda prvo čuješ svoju čuku kak kuca pa se sve ostalo nastavi. 

Sjećam se kad sam prije 4 godine prvi put došao na trening, tada smo trenirali s vojnicima. Nikad neću zaboravit taj trening trčiš u krug, pa 10 sklekova pa nastaviš trčat pa 10 trbušnjaka, pa trčiš dalje pa 9 sklekova, trčiš, 9 trbušnjaka, trčiš, 8 sklekova, trčiš, 8 trbušnjaka. Trčiš dalje, pa 7 , 7. Pa trčiš, slijedi 6, 6... 5, 5, i onda si misliš super sve ih je manje, lako ću i trener krene dizat. Nema tu odustajanja. Vojnici to ne vole. 6 sklekova, trčiš, 6 trbušnjaka, trčiš, 7 sklekova, trčiš, 7 trbušnjaka. Ako ti je naporno slušat, možeš si mislit kako je naporno bit unutra. Nikad neću zaboravit te grčeve. Ne znaš jel ćeš se zrigat ili posrat od muke. A to je tek pola sata treninga. 

Cijelu godinu mi je bilo tako, a onda se tijelo ustroji. Tijelo je čudo. Što sve može, ako se s njim radi. No boks nije samo tijelo, treba i razmišljat. A opet džabe ti razmišljanje ako te poklopi. Vojnici uvijek znaju složit takav trening da i sada nakon 4 godina mogu u ustima zaustavljat bljuvotinu. 

Moj trener kaže da u boksu nema lijeva i desna, već prednja i zadnja. Ovisno o gardu. No zadnja je ona koja ruši. Prednja ti samo pokuca na vrata, ako otvoriš onda slijedi bam. Zapamti zadnja ruši. I treba učit kombinacije. Prednja, zadnja, prednja. Kad ide uz rotaciju tijela onda je zadnja ubitačna. Prednja, prednja, zadnja. Pa ovisno o kojem udarcu koja milina od ljepote. Direkt, aperkat, kroše. A kad je uz kretanje naprijed nazad tu postoji čitavo bogatstvo. Prednja prema naprijed, zadnja s kretanjem u nazad. 

Moj trener kaže treba raditi da ne budeš srušen, ako si trom, onda si laka meta. Puno me toga naučio. Recimo ako protivnik kroz meč uputi 100 udaraca, ako si na mjestu i uzdaš se u blok onda ćeš ih, popit većinu, ali ako se krećeš, izbjeći ćeš ih definitivno još pola ili možda čak 60, 70, a u interesu ti je izbjeći što više. Jebi ga neke udarce moraš primit. Najbolje je kad popiješ udarac s kretanjem u nazad. Tada ga u neku ruku ublažiš, amortiziraš jer se krećeš zajedno s njegovom rukom. A najgori su oni kada se krećeš prema ruci. Dvostruki udar. On lupi, a ti još natrčiš. Zato polagano i bez straha. Najbolji borci nisu oni koji su agresivni, već oni koji su neustrašivi. Koji mogu stavit strah u svoju službu. 

Nisam ja sad neki Mike Tyson ili Muhammad Ali. Ipak brijem si da nisam ni za bezveze. Moj trener kaže da mi treba 7 godina da postanem borac, kada mi sve što me učio uđe u tijelo i onda se tijelo samo brani, a ja mogu kombinirat ovisno o protivniku. Do tada radim naporno i tu i tamo za njega obavim neki poslić. Ne ispitujem previše.

Volim vozit dobre aute, a zna se tu nać i oke mašina. Recimo najbolje šta sam vozio je Škoda Octavia. Na parkingu gdje mi kaže pokupim auto s ključem na zadnjem kotaču sa suvozačeve strane. Samo moram paziti da se s nekim ne kvrcnem. Sva sreća dobro vozim, a ako mene netko lupi, ja ne stajem. Samo vozim, neka mu je sa srećom. Tako me sada čekala stara Opel Astra na parkingu kod Dubca iza staračkog. Nikad tu ne bude problema, a i pinka je oke. Sve to doživljavam kao trening. Odvezem auto obično do neke šume obično blizu bosanske granice. Nikad nije isto mjesto. Fino mi je to, điram se na lagano i upoznajem Hrvatsku. Gdje mi kaže tu ostavim auto i pješke se vratim. Ako te uhvati noć zna biti grdo jer ne smijem s ničim svijetliti. Ipak najgore što mi se desilo kada mi je cijelim putem netko kucao iz prtljažnika. 

Moj trener kaže da u boksu nema lijeva i desna, već prednja i zadnja. Ovisno o gardu. No zadnja je ona koja ruši. Prednja ti samo pokuca na vrata, ako otvoriš onda slijedi bam. Zapamti zadnja ruši i nemoj otvarat prtljažnik. Nikad neću saznat tko je unutra bio. Samo znam da mi svako malo pokuca u snovima, ali mu nikad ne vidim jasno lice, samo osjetim, bam bam.

Tomislav Šoban