Marina kuća

                                                                                 mami i baki

Dok sjeda na vlažnu travu Mara je na trenutak zaboravila na rat. Kravu Jelenu odvela je na ispašu na planinsku zaravan koja se tek ozelenila. Planina izranja iz magle gladno upijajući zrake jutarnjeg sunca. Seljani su i prije rata bili anestezirani za ljepotu krajolika koja je posjetiteljima oduzimala dah.
'Dejlat, dejlat treba a ne v planine bjelat', govorila je baka Ivka Mari, a Mara svojoj djeci, braći i sestrama.
Jelena i Mara taj dan provode zajedno u šutnji, dok krava pohlepno i monotono mljacka travu, Mara razmišlja o mlijeku koje će poteći iz Jeleninog vimena. Brinula se da krava nije odjednom pojela previše trave.
S obronka spuštaju se u dolinu rijeke Kupe. Mara dobro zna staze u šumi. S tetom Brankicom i Ivkom prelazila je rijeku često na oslobođeni teritorij u Belu Krajinu. U Črnomelj nose mlijeko i sir, jaja, špek i filcane dekice a odnose velike vreće brašna koje su kao ranjenike vukle za sobom preko malenog mosta šumskim stazama u dolinu.

***

Bakina kuća je velika siva građevina u središtu sela preko puta gostione u koju zalaze samo muškarci. Za praznika, na pročelju njezine kuće smjenjivale su se zastave različitih država u kojima je živjela.
'Mara je bila kao vjetar', kaže moja mama naslonjena na partizanski spomenik koji je postavljen uz bok bakine kuće. Spomenik je sagrađen od komada stijene i gorskog kamenja, netaknut preživio je društvene promjene.
Crvena petokraka sad je blijeda, kao i na kamenu uklesana slova. Rukama dodirujem udubine slova. Izdržali smo! Ostvarili smo! Izvojevali smo! Doživjeli smo! - opipavam prve stihove na spomeniku.  Ostatak epitafa dolazi u sjećanje: Jezikom oružja govorila su naša srca Razvijajući crveno znamenje kad smo porazima ginuli.
Govori se da su to možda stihovi palog španjolskog borca i pjesnika iz kraja koji je radio u riječkom brodogradilištu.

Marija Štimac rođena je na proljeće 1919. u malom mjestu u Gorskom kotaru. Svi su je zvali jednostavno Mara ili rjeđe od milja - Marica. Sjećam je se kao visoke i markantne žene, gotovo za glavu više od tihog i samozatajnog supruga Gabrijela.
Vodeća uloga i prerana odgovornost rano su postali dio bakinog identiteta. Mara je bila najstarije žensko dijete od njih ukupno šestero. Starija braća Josip i Anton već su napustili selo. Anton je dobio nadimak Pompidou jer je otišao na sezonski rad u Francusku. Starija braća ponekad su dolazila u selo. Kad je njihova majka Ivka iznenada umrla, Mara je preko noći svima postala zamjenska mama.
Jednog ljetnog popodneva dok se Anton Pompidou odmarao, braća i sestre igrali su se i ciktali. Probuđen bukom, Anton Pompidou ustao je naglo iz kreveta, pobacao cipele mlađe braće kroz prozor i ljutito izvikao na francuskom: 'Tout le Monde sort!'
Anton Pompidou je ubrzo opet otputovao u Francusku, a kada njezina braća i sestre nisu bili poslušni Mara je oponašajući ga vikala iz sveg glasa 'tulemond sor, tulemond sor, strejle nebeske' prijeteći da će braći i sestrama baciti cipele kroz prozor.

***

Dok sam bila mala često sam boravila kod bake na selu. U hodniku na samom ulazu u kuću nalazio se velik emajlirani lonac za mlijeko sa znakom tvrtke Emo Celje. U njemu je skupljala mlijeko koje su ona i djed muzli. Na vrhu lonca skupljao se masni požutjeli skorup oko kojeg su se i za zimskih dana rojile muhe. Kao da su se zavukle u zakutke kuće i preživjele zimu ne bi li oblijetale oko mlijeka. Gusti okus sirovog mlijeka lijepio se na moja nepca. Kada sam ga prvi put okusila pozlilo mi je. Na komadić kruha baka je namazala tanki sloj pekmeza od rabarbare i stavila povrh žličicu skorupa. 'D'jte maji, kad je bil' rat, to nam je je bilo kak' kolač - najbolja delicija.'Ij 'ij jurček moj mali', govorila je baka.
Skorup se stapa s pekmezom u jedinstven okus.
Mama je pričala da je baka bila vješta u trgovanju, pregovaranju i cjenkanju. U gorskom kraju u izobilju su rasle samonikla blitva i rabarbara, no seljani su njima uglavnom hranili svinje.
'Smijali su se i govorili kaj ja obitelj kak' prasce hranim, a kad je došla glad da vidiš kak' su molili za pekmez, dajte nam Marica dajte za tiste male fantje nam treba.' Od ostataka blitve i rabarbare baka je radila pavatice – štrudle od razvučenog tijesta koje je bilo tanko poput papira.

***

U bakinom poimanju svijeta krave su zauzimale posebno mjesto.
Tijekom rata Jelena je prehranjivala obitelj i partizane preko rijeke. Seljani nisu bez razloga stoku nazivali blagom.
Ime Jelena u obitelji dijelilo se samo najboljim junicama. Kao da su svojom snagom i krepkom ljepotom kravice to ime morale zaslužiti.
Nakon rata baka je ponovno imala jednu kravu koju je nazvala Jelena.  Bila je to krava šampionka, pobijedila je na natječaju u zadruzi jer je davala najviše mlijeka koje je bilo masno i sjajno poput sedefa. Diplomu kojom je kravi dodijeljeno prvo mjesto na natjecanju baka je ponosno izvjesila u predvorju kuće gdje su ljudi sa svojim kanticama čitav dan dolazili po mlijeko. Dok je djed imao malu penziju, Marica je nije imala, a novac zarađen od mlijeka bio je samo njen. Mami se ponekad činilo da ona više cijeni uspjeh krava nego li njezino napredovanje na fakultetu i poslu.

Bila sam bakina miljenica, prva unuka. Ja sam bila njezina Jelena u ljudskom obliku. Kada je bila zadovoljna koliko sam krumpirove zlatice taj dan prstima iskorijenila sa cvjetova krumpira baka me hvalila. 'Tista maja Ana, kak si l'pa, kak si pridna, kak si vredna baš kak' moja najdraža junica. Kad buš vel'ka buš sve škole završiua i kašno dobro partiju za sebe buš našla.' Već i u poznim godinama baka je čekala da se pojavim na programu u emisiji o suvremenoj umjetnosti koja je počinjala oko ponoći. Vjerno je pratila moj rad.

U važnim situacijama baka progovara na književnom hrvatskom. Pri posjetima doktoru ili veterinaru ona oprezno bira riječi i govori gotovo bez teškog naglaska njezina kraja koje guta samoglasnike i zvuči kao neka mješavina staroslavenskog i slovenskog.
Predratne godine radila je kao bedinerica u Rijeci.
'Konjskom zapregom sam doputovala u Rijeku i služila u obitelji Margan. Oni su držali pola grada a ja sam došla u obitelj doktora Margana i njegove žene. Čuvala sam njihovog sina Leopolda, pospremala kuću i kuhala. Ana maja, mi selačka djeca drugačije smo bili šišani, drugačije oblečeni, drugačije smo hodali cestom.
Nakon godine dana pustila sam kosu i vezala je u kečke. Haljnu sam si kipila na Korzu, ni reč odmah bilo da sam selačka cura b'la ja. Imala sam svega par stvari, tu jednu halj'nu za crkvu i grad, par kućnih halji za rad, malo donjeg veša i beli kragn kaj sam na ruke svaki dan prala.
Malo sam imala, al' sve je čisto b'lo i tak lepu složeno v tistu malu škatlju, kaj je b'la samo maja', govorila je baka.
Nedjeljom, praznikom ili za neki važan događaj uvijek je odijevala komplete ili haljine koje je šivala teta Vazmica prema krojevima iz Burde, pazila je da uzorak bude decentan, a tkanina dobre kvalitete. 'Bako, kako si živjela tada u Rijeci dok si bila djevojka?' pitam.

Mara se samo smiješi i širi ruke, u oči joj naviru suze, na njezinoj prosijedoj kosi se lijeska Ehoton ljubičaste nijanse: 'Kad bi sam znala kaj se meni tad dogajalo. Gospa je mislila da je doktor na mene oči bacil, pa me za kiklje jedan dan povukla tak da sam sve zvejzde nebeske glidala. Mali Leo je to videl i tužil gospu duktarju Marganu, on je takšn fin človek bil, ni prezal na služavku samo je svoga posla gledil.
Gospa se ispričala i bilo je sve v redu, dok maja mama Ivka ni hmrla pa sam na selo morala iti, i da bi prehranila obitelj i muža najti. Gabrek je bil' dobra partija ali nije bio više mlad'. Baka dugo šuti i uzdiše i na kraju kaže:
'Bil je rat, bilo je siromaštvo, momci su vu rat hodili, čitavog života sejćam se jednog plesa s pjesnikom iz našeg kraja kaj je v Rijeci u brodogradlištu služil, otišao je protiv Franca borit se. Tak me lepu glidal, knjige posuđival. Marica, Marica šparam da ti šišu narjedim. Šišu bum ti tak lepu narjedio visoku kak ti. Mama Ivkica je hmrla a on se nikad ni vrnul z Španije', prisjeća se baka.

***

Mara silazi do obale Kupe, magla se još povlači u dolini. Prilaze rijeci, dok Mara moči stopala i umiva lice u hladnoj vodi Jelena velikim jezikom pomamno liže površinu rijeke.
Mara je raskopčala košulju, oprezno se obazire i ulazi u vodu. Hladnoća struji njezinim tijelom. Na drugoj obali pomalja se muška figura iz magle. Nosi dugi vojnički šinjel i tamnu bradu.  S druge strane rijeke nije nazirala znakovlje na njegovoj trorogoj kapi. Mara protrne. On uzjaše konja i pohita mostom preko rijeke. U strahu izlazi iz mrzle vode, trlja mokru kožu. Oblači se i čeka na obali.
Prvo ga je prepoznala Jelena, prišla mu je i velike tužne oči uprla u njega. On je iz džepa izvukao mrve soli, Jelena je poslušno lizala njegov dlan i nježno zamukala.
'Marice, to sam ja tvoj Gabrek. Bil sam vu Topuskom dva mjeseca, oporavljao se od rana i kupao vu toplicama, otpustili su sada sve ranjenike domov.'
Mara ne vjeruje, ne prepoznaje njegov lik, dvije godine rata jako su ga izmijenile. Ali njegov glas dobro zna. Samo je rekla: 'Gabrijel, Gabrek moj bok se smili.'

***

Mama se prisjeća tih godina na kraju rata, ona je imala je oko tri godine, a njezina starija sestra pet. 'Bojala sam se djeda kada se vratio iz rata. Zbog brade, nisam ga prepoznala. Igrala sam se s djecom u maloj školi. Za vrijeme odmora dok smo plesali u kolu odjednom nebo se zacrnilo, na njemu su se pojavili avioni, gromoglasna buka probijala nam je uši. Avioni nisko lete, bacaju bombe, ljudi bježe na sve strane', prisjeća se mama.
U jednom od naleta savezničkih aviona potkraj rata stradala je i djedova kuća u koju se Mara doselila kao mlada udata žena po povratku iz svoje službe u Rijeci.

Mama nastavlja. 'Tog dana bombardiranje nad našim mjestom nije prestajalo.
Mara je dotrčala iz polja, skupila nas djecu i tatu i vodila nas da se sklonimo u crkvicu Svetog Roka u brdo. Ušli smo u unutra, mještani su se tiskali uokolo, pop je molio.
Mara je povela kravu Jelenu i svinju koje je zavezala za drvo ispred crkve.
Odjednom shvatila sam da smo ostavili Golovratku. To je bila moja ukrasna kokoš koju sam dobila od kume za krštenje, mala, crno-bijela vižljasta cvergla koja je slobodno šetala dvorištem. Mara je nije voljela jer ju je morala hraniti, a životinja nije bila pogodna za jelo. Ništa mesa na sebi nije imala. Kada je bombardiranje bilo gotovo iz zaklona spustili smo se do sela.'

Golovratke kao ni kuće više nije bilo. Kuća koja je odlijevala čitav rat nestala je u tren.
Mara i Gabrijel nisu ništa rekli, samo su se pogledali. Jelena, svinja i njih četvero prebacili su se u štalu. Životinje su bile dolje, a oni na tavanu iznad njih.
'Kaj bumo zdej cvilili, gore glavu', rekla je Mara.
Živjeli su tako nekoliko godina. Gabrijel je vozio pijesak i trupce, nabavljao materijal i polako se počelo s obnovom kuće. Mama i sestra bile su prepuštene same sebi. Mama je dugo žalovala za svojom kokoši. Sestra je bila pristojna i lijepa djevojčica, a mama je ponekad izazivala baku i dovodila njezin autoritet u pitanje.
'Anka lepa, Žel'ka pametna. Tista Žel'ka - ta je vrag', govorila je Mara susjedima.
Mama se sjeća da su živeći u štali noću čuli miševe, a kroz krov štale zavijao je vjetar.
Nakon nekoliko godina kuća je već bila gotovo useljiva, no nedostajali su prozori, stakla, čavli i željezni okovi za vrata koje nisu mogli nabaviti u zabitom goranskom kraju.

'Jedna stvar mi nije jasna', upitala sam mamu, 'ako se Mara doselila u kuću djedove obitelji kako to da je mi svi uvijek zovemo bakina kuća?'
'Slušaj, dalje' – mama me pogledala i udahnula.

***

‘Kaj bu Mara v Zagreb 'šla? Ne bu tam ništ dobila. Martin v Zagreb, Martin iz Zagreba', zlobno pričaju babe dok lutaju razrušenim selom.
Mara je naumila da ide u Zagreb po građevni materijal koji im je potreban za završetak nove kuće. Spremila je svoju najbolju haljinu kupljenu u Rijeci koja joj je sada bila preširoka u struku i grudima, ipak lijepo joj je pristajala. Na noge obukla je čizme, u gorskom kraju zime traju gotovo do ljeta. Nabacila je debeli vuneni šal i Gabrijelov stari šinjel.
Gospođa Margan joj je kada je odlazila iz Rijeke poklonila smeđu, gotovo nenošenu kožnu torbicu. Mara je stavila rupčić i novčanik u koji je spremila nešto novaca. Krenula je na put.

'Hoćeš reći da je sama upregla konje i kola i krenula za Zagreb kao Amazonka?' upitala sam mamu. Nasmijala se i odmahnula rukom. 'Ma ne, putovala je vlakom.'

***

Maru je Gabre stavio na kola s konjima i dovezao na kolodvor u Delnice. Još jednom prisjetila se svojih djevojačkih dana i kako je iz Delnica putovala za Rijeku.
Brzo se ukrcala u vlak u kojem nije bilo grijanja. U Zagreb stiže promrzla tek navečer. Spava kod tete Dragice preko puta Esplanade. Drugog dana Mara je uredno začešljala kosu obukla svoju najbolju haljinu i uputila se prema Ministarstvu građevina.
Grad je bio djelomično razrušen ali za razliku od njezinog sela i Rijeke činilo joj se da bolje izgleda. Prvi dan Maricu unutra pustili nisu.
Nije imala zakazan sastanak i nitko je nije želio primiti. Dolazi pet  dana za redom, stoji na pločniku u Gabrijelovom pohabanom šinjelu.
'Tko je ova žena?' pitao je ministar dok je ulazio u zgradu.
'Ja sam Marija Janeš, žena ratnog vojnog invalida. Sve smo izgubili u ratu, kuća je izgorjela do temelja kod nas je još uvijek zima i snijeg do koljena, kuću ne možemo završiti jer nemamo prozora, željeznih okova ni čavli.'
U petak su je primili oko 2 sata, netom pred ručak. Dok čeka u predvorju velike dvorane, Mara stišće malu kožnu torbicu gospođe Margan u krilu, drži se za nju kao da će joj je netko taj čas oteti. Kada su joj rekli da može ući ona je za svaki slučaj još jednom pokucala.

Mara se vratila u selo s građevnim materijalom: ciglom, čavlima, prozorskim oknima i kuća je ubrzo napokon završena. Mara je ostatke materijala preprodala u selu, građevni materijal mijenjala je za hranu i ogrjev. To je bio njezin prvi posjet Zagrebu. Kupila je Papenov ekspres lonac, kćerkama prvo izdanje Ježeve kuće i plišanog sivog miša. Svom suprugu Gabrijelu donijela je sebe.
Muškarci u njezinom životu su joj obećavali kuće, a na kraju ona ju je svima sagradila. 

***

Baka je skupljala na tavanu goleme zalihe šećera, brašna, oraha, ulja i graha. Kada su uslijedile nestašice čokolada i uložaka, baka je imala svoje rezerve koje smo dobivali na poklon. Jednom je kupila dvadesetak dezodoransa koji su je nadživjeli.
Kao da se spremala za još jedan rat.

Ana Dević