Madraci za kupuse

"Ma cherie Nanette!

Ne znam hoćeš li dobiti ovo pismo, Crveni križ ih tek sporadično dostavlja. Nismo se čuli više od 3 mjeseca. Sigurno si već luda od brige, možda me već i oplakuješ.
Zarobili su me u Parizu, ne želim ti pričati krvave detalje. Vjerojatno već i sama znaš.

Deportirali su me u logor za ratne zarobljenike, Nijemci ih zovu Stalag. Ja sam u Saganu, Silesiji, a moj kamp se zove Stalag III. Ne brini, nije nam loše ovdje. Dobro nas hrane, puno čitam, osnovali smo bend i sviramo jazz, dečki su čak i postavili predstavu. I radimo. U rudnicima, tvornicama, na održavanju pruga, kamenolomima, na farmama. Ja radim na farmi svinja. Nekad se izgubim u mislima – ovaj posao me sjeća na djetinjstvo na očevoj farmi, a preslatki praščići na Jacquesa i Annu. Sad se sigurno smiješiš – kako me svinje podsjećaju na djecu! No kolinja su mi strašna, ne želim ti pričati o čemu tada mislim.

Noći su mi preteške. Stalno zamišljam tvoje oči i putene usne, i ruke kako me miluju po kosi. Budim se u znoju ili uplakan. Sjećam se kad smo s djecom išli na izlet vlakom, kako si u kupeu jela pitu od brusnica i zaprljala onu žutu haljinu koja ti je tako dobro pristajala. Anna je tad po prvi puta vidjela kravu i rekla: "Tata, koji veliki peso!"

Kako si, draga? Stalno brinem jeste li gladni. Plaća odlazi Nijemcima, a ja smijem zadržati samo 70 feninga dnevno. Znam da ti šaljem crkavicu.

Piši mi ljubavi. Strpljivo ću čekati tvoj odgovor.

Puno te ljubim i našu dječicu.

Alain"

***

Dvije marke su ležale na krevetu. Dvije marke.

Prvo je plakala iz straha od loših vijesti, pa iz nježnosti, a onda iz bijesa.

Anni su se počela nazirati rebra, a Jacquesu je ispao zub. Sjekutić. Svaki put kad se nasmijao, Nanette je pomislila na glad. Ni smijeh više nije bio nešto lijepo. A njega 'dobro hrane'.

Pismo natopljeno suzama spremila je u kartonsku kutiju, a dvije marke čvrsto stegnula u pesnicu. Izbezumljeno je lutala ulicama, nepočešljana, zgužvane odjeće, s nekim odlučnim sjajem u očima.

Ušla je u Cochon d'or, jednu od višijskih prčvarnica i sjela na visoku barsku stolicu. Tresle su joj se ruke. Zar će stvarno potrošiti novac na piće? "Mogu li damu počastiti konjakom?"

Nanette je prvo uočila brkove. Iz nekog razloga bili su joj jako smiješni. Vlasnik je očito bio jako ponosan na njih. Čovjek se namrštio.

"Oprostite, danas nisam baš svoja. A da Vam pravo kažem, nisam ni dama. Ali prihvatit ću poziv na konjak."

Žudno je ispila konjak. Ruke su se prestale tresti.

"I kako je u okupiranom području? Došli ste nam malo u goste?" strusila je još jedan konjak.

"Na neki način, da, došao sam u vaše terme, na oporavak. Teško sam ranjen. A ovdje me čeka i uredski posao."

"I sad se oporavljate. Lijepo. Jel to od sastavljanja puške?"

"Ovaj razgovor mi postaje nezanimljiv."

"Oprostite, bit ću ugodnija kad još malo popijem."

Pomislila je na Alaina među svinjama i počela se glasno smijati.

"Ja sam Nanette."

"Oberst Kurt Schwartz, na usluzi."

Povukli su se u separe. Kurt joj je pripalio cigaretu. Ima još vremena za pokupiti djecu. Uskoro je zaboravila na Jacquesov zubić.

***

"Draga Nanette!

Gledam tvoje milo lice na fotografiji koju sam uslikao kad smo ono šetali šumom. Brinem se. Tvoje pismo ne stiže. Izgleda da su opet neki problemi s Crvenim križem.
Bolestan sam, pa sam sad u lazaretu. Pokupio sam salmonelu, kaže doktor. Ali ne brini, uskoro ću opet trčati za svinjama. Kako si? Kako su djeca? Oprosti što pišem ovako telegrafski, osjećam se slabo.

Volim te. Poljubi djecu od mene.

Alain"

***

Nakon dugo vremena, Nanette je poslužila djeci doručak. Čak im je svakom dala i jabuku za užinu. Malu Annu je dopratila do vrtića, a Jacques je već bio veliki dečko pa se sam otputio u školu.

Nije znala je li se zaljubila u Kurta ili joj je bio potreban. Nije znala voli li još Alaina ili je previše ogorčena. Smijali su joj se u lice kad je pokušala naći posao. Petain se pobrinuo da žene budu majke i domaćice. Što joj preostaje?

Nije imala snage javiti se Alainu.

Rekla si je da je ovo zadnji put što Kurtu odlazi u hotel. A znala je da će doći opet i opet. Radi djece – tješila se.

***

Tog posljednjeg ponedjeljka u svibnju padala je sitna kiša. Stadion ispred osnovne škole bio je okićen šarenim vrpcama, a ispred nogometnog gola postavljena je natkrivena pozornica. Žene su uzbuđeno razgovarale u grupicama, nastojeći umiriti nestrpljivu djecu. Nanette je bila šutljiva. Sjedila je sama s Jaquesom, a Anna se igrala sa vršnjakinjom. Mislila je na Alaina, pada li i po njegovom licu ova proljetna kiša i valjaju li se svinje u blatu.

"...a ne kao neke jadnice, samo s dvoje dječice."

Žene u skupini pored Nanette su se grohotom nasmijale, a jedna od njih ju je pogledala i vragolasto joj namignula. Nanette je dozvala Annu i skutrila se u stolcu.

"Drage žene, drage naše majke!

Sretan vam Majčin dan! Vjerujem da mogu reći kako su misli svih nas usmjerene k našim momcima na frontu. Svjesni smo koliki teret ste preuzele na sebe. Poručujemo vam 'ne bojte se djece'. Djeca su naše blago i zalog za budućnost. Maršal je prihvatio moj prijedlog za povećanje obiteljskih naknada, te bonus za obitelji s više od četvero djece. Znajte da mislimo na vas. Naši dečki se bore na frontu, a vi se borite ovdje. I mi ćemo vam zdušno pomoći u toj borbi."

Govor premijera Lavala popraćen je gromoglasnim pljeskom. Na binu je pozvana žena koja se izrugivala Nanetti. Imala je jedanaestoro djece.

"Poštovana gđo Lemans, za Vaš doprinos državi dodjeljujemo Vam najviše odličje - Medaille de la Familie francaise. Znamo da su prava odličja Vaša dječica, ali ovo je mali znak pažnje od naše vlade."

Gđa Lemans je pucala od ponosa. A i najava bonusa joj je grijala dušu. Namjerno je sjela do Nanette.

"A što ćeš ti dobiti? Običnu plaketu?" upitala ju je.

"Ja ne rađam radi naknada."

"Imaš pravo, ti se kurvaš radi užitka. Misliš da ne znamo? Možda bude kakav mali polutan?"

"Zabij si moju plaketu u svoju razdrljenu pičku", rekla je i primila Jacquesa i Annu za ruke. Plačući je napustila igralište. Osjetila je probadanje u želucu i poriv na povraćanje.

***

"Draga, možda će me prebaciti na sjever. Kažu da se kuha veliko sranje. Pođi sa mnom u Pariz."

***

"Draga, kažu da će nas razmijeniti. Možda se uskoro vidimo!"

***

"Zašto želite da sakrijemo emocije koje obuzimaju sve nas, i muškarce i žene, koji smo ovdje, kod kuće, u Parizu koji je ustao da se oslobodi i uspio u tome svojim vlastitim rukama?

Ne! Nećemo skrivati te duboke i svete emocije! Ovo su minute koje nadmašuju naše jadne živote. Pariz! Pariz razbješnjen! Pariz slomljen! Pariz mučenik! Ali oslobođeni Pariz!..."

Dok je slušala govor generala de Gaullea, Nanette je čvrsto zagrlila svoju djecu. Kurt je sada u Parizu. No nije razbijala glavu kako mu je. Prije tjedan dana razmijenili su nježnosti i lagali si slatke riječi kako će se čuti nakon rata.

Netko je zazvonio na vratima. Trgla se i oprezno pogledala kroz špijunku. Bila je to susjeda s trećeg kata koja bi joj povremeno pričuvala djecu.

"Nanette, moram te upozoriti da se čuvaš."

"Kako to misliš?"

"Pa sad...svi znamo. Nemoj da moram ići u detalje."

"Što to točno?" i snažnije zagrli djecu.

"Pa dobro, kad to već tražiš. Da si švapska kurva. To nisam ja rekla, već Amelie."
...

"Amelie te cinkala Pokretu otpora."

"Hvala ti što si me upozorila."

Nanette se ushodala stanom. Misli su joj bile zbrkane, samo jedna je bila kristalno čista: "Moja djeca."

U magli je protekao jedan tjedan. Pa drugi. Djeca navikla na redovite obroke sad su joj trčala za skutima i cvilila "Mama, gladni smo."

Treći tjedan došao je Alain. A skupa s njim i razularena gomila.

"Kolaborator u horizontali! Kurvo!" bijesna žena joj se unosila u lice i trgala joj žutu haljinu koju je Alain tako volio.

Krupna susjeda Amelie odgurnula je Alaina i udarila Nanette posred lica: "Ti si madrac za kupusoglave!"

Rulja je okružila Nanette koja se držala za struk i molila milost. Škarama i britvama su joj odrezali kosu, a ružem za usne po tijelu nacrtali svastike. Neki muškarac ju je nogom udario u trbuh. Uhvatio ju je pod ruku da je posjedne u otvoreni kamion, gdje su već sjedile neke mlade žene, kao i Nanette, obrijane glave.

"Sad je dosta!" povikao je Alain.

"On je ratni zarobljenik", šuškalo se u gomili. Iz poštovanja, rulja je prekinula krug.

Alain je uzeo Nanette u naručje i nosio je kao malo dijete. Ono što je trebalo biti Kurtovo dijete slijevalo se kao žitka masa iz njene utrobe na Alainovu odoru.

Tihana Mujkić