Ljudi smo

Tog jutra spustila se gusta magla na Jasenovac. Gospodin Kraus pratio je čuvara od svoje barake do administrativne zgrade čisto po zvuku. Svako malo čuvar bi se okrenuo prema magli i pitao: „Jeste tu?“ na što bi gospodin Kraus odgovorio: „Jesam, jesam, evo odmah iza vas“. Čuvar bi sa smijehom zaključio: „Dobro da jeste, nemojte mi pobjeć′, tko će vas nać′ po ovom vremenu“. Gospodin Kraus bi se svaki put nasmijao iz pristojnosti. Ne bi ni znao gdje bježati. Kamp mu je bio posve nepoznat , došao je u njega prije 5 dana, a ovako po magli uopće se nije mogao snaći. Pratio je čuvarev glas dok iz magle nije izronila zgrada na čijem je pročelju visjela trobojnica. „Evo nas“, rekao je čuvar dok je gurnuo teška drvena vrata i prvo propustio gospodina Krausa da uđe. Prostorija je na jednoj strani imala dugu drvenu klupu koja je bila posve prazna, a na drugoj strani, pokraj vrata koja su vodila u novu prostoriju stajao je veliki drveni stol, s hrpom papira, na kojem je podeblji čovjek igrao pasijans. Iznad njega je bila velika slika poglavnika i sat koji je pokazivao 8 ujutro, dok je iznad klupe stajalo raspelo. Ostatak prostorije bio je spartanski prazan, osim velike crne peći na sredini prostorije u kojoj je pucketala vatra.

„Za dom spremni!“ uzviknuo je čuvar, podigavši desnicu visoko u zrak. Okrugli muškarac za stolom jedva je podigao pogled iznad naočala i samo je promrljao: „Je je, ne moraš se derati.“ Mahnuo je rukom i pokazao na klupu. Gospodin Kraus sjeo je na klupu, dok je čuvar još jednom podigao desnicu, uzviknuo: „Za dom spremni!“ i nestao ponovno u magli. Muškarac za stolom iznervirano ga je ošinuo pogledom dok je ovaj izlazio. Ostala je tišina. Gospodin Kraus sjedio je na klupi, a bucko je gledao u karte. Vatra je bila jedina koja je pokazivala znakove života. Prolazilo je tako vrijeme, sat za satom. Gospodina Krausa nažuljala bi klupa ili bi mu se noge i leđa ukočili pa bi diskretno mijenjao položaj, dok je očalinko samo buljio u svoje karte. Nekad bi nešto promrmljao sebi u bradu, skupio karte, promiješao ih i ponovno počeo slagati, a da nije ni pogledao prema gospodinu Krausu. Jednom je odšetao do peći, ubacio nekoliko cjepanica i vratio se za stol. 

Kad više nije bilo poze u kojoj mu noge nisu trnule, a leđa se kočila, gospodin Kraus je upitao: „Oprostite, ja imam sastanak s rojnikom Matijevićem. Ja sam novi pa su rekli da moram imati informativni razgovor, je l′ znate kad sam na redu?“ Drveni sat na zidu pokazivao je već 11:30. Kartaš je prevrnuo očima i lijeno prevalio preko usta: „Strpite se gospodine, zar ne vidite da imamo hrpu posla. Neće se manjine same procesuirati. Uskoro ćete biti na redu.“ 

Gospodin Kraus strpljivo se ukočio na klupi. U šutnji su tako dočekali podne. Onda se debeljuco podigao, raširio ruke i usta dok je glasno zijevnuo. I gospodin Kraus je ustao, nestrpljiv, zakoračivši prema vratima ureda. „Kud ćete? Smirite se, sjednite. Pozvat će vas kad je vaš red, sad je pauza za ručak“, zaustavio ga je bucko dok je oblačio kaput prebačen preko stolice. „Pričekajte tu, nemojte raditi scene, molim vas.“ Izašao je u maglu i ostavio gospodina Krausa da sjedi na klupi. Vrijeme je iznimno sporo prolazilo. Za nekih sat vremena vratio se bucko, s novinama ispod ruku, nije ni pogledao gospodina Krausa dok je skidao kaput, zavalio se u stolicu, zapalio cigaretu i otvorio novine. Sve je opet stalo, osim periodičnog okretanja stranica. 

Ulazna vrata naglo su se otvorila, hladni zrak ušao je unutra, a čuvar je uveo još jednog zatvorenika. „Za dom spremni!“ uzviknuo je podignutom desnicom. Bucko za stolom nije ni spustio novine, samo je dobacio: „Da, da, zatvori vrata, hladno je“. Čuvar je ponovio: „Za dom spremni.“ te izišao van, zalupivši vratima. Novi zatvorenik djelovao je iscrpljeno, ali je imao neki blagi smiješak na licu. Pogledao je Krausa, kimnuo mu i krenuo prema stolu. Kad je došao do zavaljenog čitača, izvukao je iz rukava nekoliko cigareta i stavio ih na stol. Bucko je spustio novine, pogledao cigarete i tromo se ustao. Odgegao se do uredskih vrata, pokucao i otvorio ih uz riječi: „Gospodine Matijeviću, ovdje je Braun, imate sastanak s njim“. Iznutra se začuo dubok glas: „Samo neka uđe.“ I zatvorenik Braun nestao je iza uredskih vrata. Bucko se dogegao natrag do stola, zavalio se, zapalio novu cigaretu i nastavio čitati novine. Gospodin Kraus koji je sve to gledao, nepomično sjedeći na klupi, odlučio je upitati: „Oprostite, ali ja sam bio prije, gospodin je ušao preko reda." Bucko je spustio novine i bahato ga pogledao: „Preko reda? A vi znate koji je red? Ljudi rade, a vi tu samo sjedite, molim vas malo razumijevanja. Nemojte mi dizati tlak! Kako bi vama bilo da vas netko maltretira na poslu?“ Gospodin Kraus sjetio se kako mu je na poslu najprije doletjela cigla kroz izlog, a nakon toga je i policija došla po njega usred radnog dana. No nije ništa rekao. Samo je nastavio sjediti na klupi. Ubijale su ga noge, ubijala su ga leđa. Ubijala ga je i dosada. Za pola sata zatvorenik Braun izašao je iz ureda, kimnuo Krausu, te pozdravio bucka riječima: „Mogu se i sâm snaći do barake.“ Bucko je samo kimnuo, nije ni digao pogled s novina. 

I tako su opet nepomično sjedili. Pucketanje vatre i oni. U jednom trenutku je gospodin Kraus čuo hrkanje i shvatio da bucko spava, s novinama preko lica. Na listovima stranica moglo se vidjeti kako duboko diše. Hrkanje, vatra i blago cviljenje klupe svaki put kad bi gospodina Kraus prebacio nogu na nogu, bilo je jedino što se moglo čuti. Prošao je tako još jedan sat, kad su se otvorila vrata ureda. Visoki mršavi muškarac, tamne kose i gustih obrva, odjeven sav u crno, bacio je pogled po čekaonici dok se nije zaustavio na gospodinu Krausu. Nasmiješio se od uha do uha i pokazao mu rukom da dođe u ured. 

Gospodin Kraus gotovo je pao ustajući, toliko su mu noge utrnule, ali je nekako teturajući uspio prijeći sobu i napokon ući u ured. „Zatvorite, molim vas, vrata za sobom, da nas ne pobije propuh“, rekao je profesionalno gospodin Matijević, ako je bilo vjerovati pločici na radnom stolu. Gospodin Kraus zatvorio je vrata i bacio pogled po uredu. Još veći drveni stol od onoga u čekaonici , ispred njega dvije fotelje. Na zidovima su bile police prepune raznih fascikala, dok je iznad stola visjela slika kardinala Stepinca. Mala peć u kutu sobe ugrijala je ured, a sigurno je pomogao i debeli zeleni tepih koji je prekrivao gotovo cijelu sobu. 

„Sjedinite, molim vas. Malo je danas gužva. Svi imaju previše posla. Znate kako je, u koncentracijskim logorima najviše fali koncentracije!“ uz osmijeh je pokazao prema jednoj od fotelja. 

„Dakle, vi ste gospodin....Kraus?“ gledao je u papire ispred sebe, onda je podigao pogled, blago se namrštio i nagnuo glavu.

„Je l′ se mi znamo? Izgledate mi poznato.“ 

„Poznato? Nisam siguran...“, odgovorio je gospodin Kraus no, dok je odgovarao, rojnik Matijević počinje mu djelovati sve poznatije.

„Gradski arhitektonski ured!“ uskliknuo je presretno rojnik Matijević: „Vi ste, gospodine Kraus, podizali peti kat zgrade na Svačićevom! Ja sam vam izdao dozvolu!“ 

Gospodin Kraus odjednom se sjetio mladog birokrata kojeg je nekoliko puta morao obilaziti u gradskom uredu, kako bi dobio sve potrebne dozvole da dovrši gornji kat svoje obiteljske zgrade. Trebala je građevinska dozvola, trebala je arhitektonska studija, trebala je pravna punomoć ostatka obitelji, trebalo je još desetke gradskih formulara, biljega, žigova. Cijela birokratska kalvarija trajala je mjesecima, dok rojnik Matijević, koji tada nije bio rojnik, nije ponudio ekstra pomoć, nakon izdašnog poklona koji mu je gospodin Kraus morao tutnuti u kuverti. Svaka dozvola, nova kuverta. Kad je kat bio gotov, gospodin Kraus potpuno je zaboravio na mladog Matijevića. Kad je počeo rat, zaboravio je i na gornji kat. 

„Tako je. Da, da, sad se sjećam, gospodine Matijeviću, pa kako ste? Vidim novi posao.“

„Ne mogu se požalit′, bar imam posao. Rat i nije baš bio dobar za gradski arhitektonski ured, malo se toga gradi ovih dana, puno više ruši.“

„Uz ove kriminalne cijene građevinskog materijala!“ dodao je gospodin Kraus. Obojica su se nasmijala.

„A kako ste vi, gospodine Kraus? Mislim, osim očiglednoga.“ Raširio je ruke, kao da kroz zidove pokazuje kamp.

„Ne mogu se ni ja požaliti, ako ćemo iskreno. Jedini iz obitelji sam ovdje, ostali se još sakrivaju ili su uspjeli prijeći granicu, uloviti brod za Ameriku.“

„Drago mi je to za čut′, najgore je kad se čovjek uzrujava zbog familije. No upravo zbog toga ste i ovdje. Informativni razgovor. Ja bih od vas trebao doznati gdje se skrivaju i znate li tko ih sakriva. To su sve veliki prekršaji koji mogu biti najoštrije kažnjeni. A ako meni ništa ne kažete, ja vas moram dalje poslati na obrada. A nakon toga u Dachau.“ 

Gospodin Kraus je spustio pogled i zašutio. 

„Ma nemojte mi odmah pasti u depresiju, dragi moj gospodine Kraus. To su vam sve neka pravila koja nama dolaze odozgo iz Europe. To ovi iz Berlina šalju, nas se ni ne pita. Te ovi propisi, te oni propisi, pa neke reforme, pa neki kohezijski fondovi, ova politika, ona politika, tko bi to ulovio. Ako ćemo biti posve iskreni, ja pola toga što oni šalju ne razumijem, a drugu polovicu ignoriram. Njima samo treba da je to sve na papiru kako spada, a nemaju oni vremena za neke inspekcije. Možda ponekad pošalju neke promatrače, ali nakon ovoga u Staljingradu, nitko više ništa ne provjerava.“ 

Gospodin Kraus podigao je pogled i vidio kako se rojnik Martijević zadovoljno smješka.

„Ono što želim reći, gospodine Kraus, ako netko od te vaše skrivene obitelji može poslati koju kuverticu, lagano mi sredimo papirologiju. Što ovi europski birokrati znaju je l′ se netko utopio, je l′ ga udario auto ili je pobjegao preko granice. Ili netko tko je do jučer bio Kraus, može danas biti Kravić. Sve uz potez nalivpera. Znate kako kažu, gospodine Kraus, tinta je jača od ciklona B.“, počeo se smijati rojnik Matijević dok je odšetao do vrata, otvorio ih i rukom prema izlazu pokazao gospodinu Krausu.

„Dakle, ne moram vam ništa reć′?“ zbunjeno je gospodin Kraus došetao do vrata.

„Ma ne morate ništa, samo javite svojima da pošalju kuverticu, sve se možemo dogovoriti, ljudi smo“, pljesnuo ga je rojnik po plećima.

„Podljudi“, kiselo je procijedio gospodin Kraus.

„Ljudi, podljudi, nije bitno, naši smo. Sad nažalost imam posla, ali ulovit ćemo se još. Samo ne zaboravite kuverticu“, s osmijehom je rojnik Matijević zatvorio vrata. 

Zadnja stvar koju je gospodin Kraus vidio bile su karte složene u pasijans na rojnikovom stolu, iste marke kao one na buckovom. Možda su i one došle u kuvertici.

Borna Sor