Kontrapunkt

Misli su išle paralelno. Ako je i postojala točka u kojoj bi se slile, morala je biti negdje duboko u podsvijesti. Navodno je Freud analizirao sam sebe. To nije moguće, to je gotovo kao da kirurg vrši operaciju na sebi samom. Pokojnik. Mali Napoleon. Suvremene tehnologije će u konačnici dovesti do atrofije ljudskog mozga.  Kakve sve to ima veze jedno s drugim?

"Ana, mi smo obitelj", rekao je jednom značajno me gledajući u oči.

U tom momentu nisam jasno shvaćala što mi želi reći, ali me je podsjetio na vlastitog oca.

"Zašto si takva prema ocu, nikad te nisam tukao", pitao me je otac još tamo negdje 88'.

Danas zasigurno znam da se radilo o očekivanjima. Potpuno promašenim, usput budi rečeno. Nismo bili obitelj godinama i kako bismo to mogli postati na prečac. Opća istina vezana uz ovaj slučaj jest da ne treba netko nekoga tući da bi mu se dovoljno zamjerio da ga odbaci.

Šta se događa u ljudskom biću kad moli pomoć od onoga od koga to ne bi smio činiti? Ne bih željela znati.

Sjećam se jedne pjesme. Minorne, ali simpatične. Pjesnik opisuje kako se lijepo osjećao u Grčkoj jer konačno nije odudarao svojim niskim rastom.

Gospodine! Vi ste za glavu viši od mene, ali ako ne budete izvršavali moje zapovijedi, ta će razlika uskoro nestati, Napoleonov kompleks.

Sjećam se jedne očeve izjave dane u bunilu: „Ja sam Raskoljnikov!" Raskoljnikov je sebe volio uspoređivati s Napoleonom. Moj je otac bio visok skoro metar i 90. Druga opća istina vezana uz ovaj slučaj: centimetri ne igraju nikakvu ulogu, sve je u glavi. U glavi!

Neku me večer sadašnji francuski Napoleon, dobro protresao.

"Kako je Manu?" pitao je momak od 16-17 godina.

"Ne, ne možeš mi se tako obraćati. Ja sam za tebe gospodin Predsjednik", odgovorio je današnji francuski Napoleon. "Ovdje si na službenoj ceremoniji i ponašaj se u skladu s time. Možeš izigravati budalu, ali danas ovdje slušamo Marseljezu i zovi me gospodine Predsjedniče, ili Sir, O.K.? Primjereno se ponašaj, a onog dana kada budeš htio dignuti revoluciju, prvo se obrazuj, zavrijedi diplomu i osiguraj si egzistenciju. Tek onda možeš držati predavanja drugima!"

Dječak se povukao, izgledao je kao da ga je netko polio hladnom vodom. Ovakva se iskustva ne zaboravljaju. Nekako sumnjam da će slijediti savjet. Ne bih ni ja, radila bih baš suprotno od te prazne arogancije i te zapovijedi: "Zavrijedi diplomu i osiguraj si egzistenciju!”

Da je dijete bilo starije koju godinu moglo mu je reći: "Ma nemoj! Idem ravno u Charlie Hebdo." Imajmo na umu da naš Napoleon u ovoj priči ima 39 godina i da je to što je izašlo iz ustiju tridesetdevetgodišnjaka zvučalo neprirodno, starmalo. 

Otac mi je pred kraj života rekao: "Čitaj Pirandella!" To cijenim. I to mi daje nadu da ipak nije umro misleći da je Raskoljnikov. Čovjek se ipak pomaknuo s mrtve gtočke. 
Otac moga muža, koji je također tražio pomoć koju nije mogao dobiti, pisao je pjesme. Pjesme kojima sam se redovito rugala. Iskreno govoreći, malo sam ih i pročitala, u početku pokoju, a onda sam ih posprdno počela zvati „haiku za djecu".

Pred kraj života bio je potpuno onemoćao. Najčudnije je bilo to gdje mu je nestala kosa.

Ipak, prilikom jedne moje posjete, ležeći u krevetu dignuo je prst na svoj vrlo specifičan način i rekao: "Imam prijedlog za tebe! Davat ću ti svaki mjesec tisuću eura, ako budeš dolazila i nekako mi osmislila život." Trebam li reći da sam pobjegla glavom bez obzira?

Kad je umro, njegov je sin odabrao nekoliko pjesama iz zadnje zbirke željeći da se baš one pročitaju na pogrebu. Ovaj put se radilo o pjesama u prozi. Pokojnikova unuka ih je pročitala.

I najednom, slušajući mladu djevojku kako na oproštaju od svog djeda čita njegove pjesme, kao da se otvorio sasvim novi svijet; šljivik kao najljepši nadgrobni spomenik, igre pasa po opustjelom hvarskom trgu, u čemu sam priznajem i sama ponekad uživala, lahor kao diskontinuitet, parole strave, Chanel i lice ljepotice…

Obrati pažnju na Andromedu, možda jednog dana uspiješ vidjeti zvijezdani oblak, bilo je zadnje što sam čula od pokojnika.

Žalim li što sam ga odbacila i ne poznavajući ga dobro? Ne, tako je moralo biti.

Maja Dubljević

Foto: Martin Heigan.