Jaje

Kad smo bili šestero nas, sve je još bilo u početku. Živjeli smo u jajetu u kojem je bilo sedam drvenih vrata i jedna staklena, moja. Ja sam nas sve mogla vidjeti. Gledala sam na veliki stol, naše okupljalište, naš komandni most. Hodnik u obliku slova L protezao se kroz jaje, iz kojeg bi svako malo izlazili, ali nikad dugo izbivali. Vraćali bi se kad bi nam postalo zima, ili zbog gladi, ili kad bi nam zatrebala polica s knjigama. Kad smo bili šestoro nas, bilo nas je ustvari četiri plus dva. Rijetko tri plus tri. A unutar četiri dijeli bi se dva po dva: dvije sestre i dva brata. Ali to su bile sve privremene konstelacije. Znalo se tko je tko, ali ponekad se i nije znalo, neki su nas doživljavali kao jedno. Izvodili smo slične grimase s licem, imali smo iste mote, svi jednakim tempom koračali; drugi ljudi odmah bi nas prepoznali, govorili su da smo svi skupa isti, ista banda. Mi djeca, čitali smo sve što bi nam dali u ruke, isključivo što bi nam dali u ruke, ali zato smo glazbu bili pozvani birati sami. U prvoj polovici jajeta, živjeli smo u otporu režimu, čuvale su nas časne sestre, i ocu bi pobjegao smiješak kad bi vidio jedincu iz ćirilice, u toj prvoj polovici majka i otac se nisu tako žestoko svađali. Kasnije su se stvari promijenile, frižider je uvijek bio krcat, otac se proljepšao, počeo nositi šešire, a majka je počela s pjesmama, pisala ih je na kockastom papiru matematičke bilježnice i lijepila ih selotejpom na vrata radne sobe, otac ih ne bi ni pogledao. Ali zato sam ih ja čitala i sramila se - mama viče, ali samo je taj papir čuje. Realno, bili smo sretna obitelj, ali ne nalik na slične sretne obitelji, nimalo nalik takvima. Prva sam otišla ja, pa brat, pa drugi brat, iako zapravo nismo ni otišli, redovito smo navraćali u jaje, sjeli bi za stol i jeli, a onda bismo se rasporedili po tepihu u dnevnom i gledali političke emisije za koje nas je baš bilo briga. Nismo se ničeg bojali, nismo vjerovali u smrt, samo u uskrsnuće. Ničeg se nismo bojali. Nismo bili zabrinuti, nismo znali za patnju, sve je išlo glatko, mogućnosti su se otvarale, sve se znalo, naše je jaje amortiziralo udarce. Malo smo se ipak u početku bili prestrašili, kad se konačno pojavila ta Smrt, plakali smo, svako za sebe, samo sestra nije mogla izdržati pa je plakala i pred nama. Ali otac je ustao i rekao - nema smrti, ja sam zdrav. I odlučio je da će živjeti pola-pola, pola u jajetu, pola na dalekom otoku. U jajetu se počeo osjećati lagani propuh, od pukotina koje je iscrtalo vrijeme, tj. dolazak smrti. I postalo je svjetlije, zrake su se lomile u pukotinama i crtale raskošne šare u unutrašnjost jajeta. Stolica na čelu stolu bila je privremeno prazna, jer mi smo znali da otac sad sjedi u masliniku, moći kruh u vino i pokušava pripitomiti zmiju. Kad mu je došlo vrijeme, vratio se u jaje. Okupio nas je oko kreveta, privukao jednog po jednog i poljubio suhim usnama. Onda nam je zapovjedio da pjevamo: Pjevajte! I pjevali smo, pjevali smo iz sveg grla, naši glasovi dizali su se i udarali o stijenke i one su se širile. Pjevali smo sve jače, pjevali smo da se sve orilo. Kad je otac izdahnuo, u pola naše pjesme, jaje se rasprsnulo u tisuće komadića. Otac na krevetu i mi oko njega ostali smo visjeti u zraku, među ljuskama koje su se pretvorile u zvijezde. Svud oko nas zvijezde i mi se ničeg ne bojimo. I opet smo u početku. Ali nikad više u našem jajetu, i nikad više šestero nas.

Marija Antić