Gusjenice

 Žena je otvorila prozor i željezničkoj pruzi dala pogled u svoju hotelsku sobu. Sjela je s knjigom koju je već par godina uredno započinjala i zaboravljala završiti. 

 

"Koliko je sati?" pitao je njezin muž iz kreveta.

"Šest i četrdeset pet." 

 

Ustao je, obukao se i počešljao kao da ide negdje kroz vrata, a onda ostao na prozoru i zapalio cigaretu. "Nemoj čitati u sjeni", rekao joj je, a izgledalo je kao da se obraća cigareti. "Uništit ćeš vid."

 

"To ne bi bilo tako strašno", ona je rekla svojoj knjizi. "Mislim da ima naočala koje bi mi jako dobro stajale."

Zatvorio je prozor i otišao na doručak.

 

Vratio se i otvorio prozor. "Zrak ovdje bolje miriše", rekao je zraku. 

"Koliko je sati?" pitala je.

"Osam i dvadeset."

 

Zatvorila je prozor. "Tako mi je drago da smo napokon na mirnijem mjestu." Vlak je prošao kraj hotela, trenutno paralizirajući sve unutrašnje razgovore bukom svog kretanja. "Kad sam tek bila doselila u Zagreb, nekad bi mi došlo da ne mogu disati. Pogotovo u prometu. Onda bih zamišljala da sam ogromna, da sam div i da gazim tramvaje kao da su plave gusjenice."

 

Predomislila se pa opet otvorila prozor, a onda se vratila čitanju. On je zapalio još jednu cigaretu. Vani su tri dječaka i dvije djevojčice trčali po tračnicama. Odmahivao je glavom na njihov neoprez. "Kad sam bio mali, ja sam najbrže trčao. Ali uzalud, kad se nisam znao sakriti. Prvog bi me našli. Gdje god se zavučem, uvijek bi mi virio čuperak kose. Šteta što tada nisam bio ćelav. Koliko je sati?"

"Podne i petnaest."

 

Zatvorio je prozor.

 

Nitko se nije imao običaj zadržavati u hotelu pokraj tračnica ni više dana ni više sati u komadu. Kada bi netko takav ipak postojao, znao bi da točno u dva i dvadeset onuda prolazi teretni vlak, najduži i najbučniji od svih. Ni tog dana nije bio na odmoru. Stigao je upravo kada je žena otvorila prozor.

 

"Oprosti što nisam znala da ću puknuti. Zapravo, oprosti što sam znala, ali nisam rekla tebi ni ikome drugome. Bilo mi je svega dosta. Samo bih ti željela zahvaliti što si pošao sa mnom. Iako nismo baš puno toga ostavili iza sebe." Govorila je vlaku, a nitko drugi nije mogao ni čuti.

 

I on mu je pričao. "Nisi ti kriva. Cijeli si život pod pritiskom. Svakome bi se to dogodilo. I svatko bi na mome mjestu pošao s tobom. Čak i da smo imali što bitno za ostaviti iza sebe."

Hotel se udaljio od vlaka. Zatvorila je prozor. "Jesi li nešto rekao?"

"Pitao sam koliko je sati."

"Dva i dvadeset pet."

 

Sunce je zamijenilo stranu, a oni mjesta u sobi. Muž je sada sjedio u fotelji i listao novine od prekjučer, a žena je nestrpljivo šetala po sobi.

 

Isti nepostojeći stalni gost hotela rekao bi da su popodneva tamo nepodnošljiva, zbog vrućine koliko i zbog insekata koje ona privlači. Nervozna muha sletjela je na stare novine. 

"Često sam se prije na ulicama osjećao preveliko. Kao da sam previše laka meta. Uhvatila bi me ponekad i panika. Zamišljao bih kako se smanjujem, postajem kao muha ili bubamara, i uvlačim se u pukotinu nekog starog potresa."

Pridigao se da bi otvorio prozor. 

 

"Koliko je sati?"

"Sad će pet."

 

Ista muha, a možda i neka druga, sletjela joj je na rame. "Mislim da je moj najveći problem bio to što nikad nisam mogla ubijati muhe. Ni gaziti gusjenice. Zašto bih to radila? I oni su živa bića, puno su manji od mene, vjerojatno za manje toga krivi. Ali onda sam poludjela jer ih je previše počelo zujati oko mene i šetati po meni."

 

Muha je izletjela, a ona zatvorila prozor. 

 

On ga je kasnije opet otvorio. 

"Nemoj pušiti", rekla je knjizi kojoj se vratila. "Uništit ćeš pluća."

"To ne bi bilo tako strašno", odgovorio je cigareti. 

 

"Koliko je sati?" pitao je poslije iz kreveta.

"Jedanaest. Spavaj", rekla je iz fotelje.

 

Pod više ukrasnom nego korisnom hotelskom svjetiljkom počela je čitati knjigu ispočetka, ovoga puta s namjerom da dođe do kraja. Kad joj je dosadilo, zatvorila je prozor i navukla zastore, prepuštajući sobu mraku. Vani, iza prozora, muhe su se pitale gdje je nestala predstava. Divovske željezne gusjenice nisu znale ništa o tome.