''Milostiva, probudite se! Milostiva! Donijeli su vam vanili kiflice.''
Zima je u domove prodirala još samo kroz HRT-ovu reklamu sa snjegovićem. Više je voljela slušati radio nego gledati televiziju. Dvije su iznimke bile otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara i Novogodišnji koncert iz Beča. Još se sjeća njegovog prvog emitiranja, išla je kod susjede Tomašić, čiji je muž bio kupio televizor. Godinama kasnije, ostala je jedna od rijetkih starosjedioca u kući u Berislavićevoj. Nije voljela izlaziti osim malo u šetnju na Zrinjevac. Obično je imala bedinerice koje bi joj donosile potrepštine. Jedna je bila posebno draga. Zvala se Ajša. Uvijek joj je dosađivala, nikad smetala:
''Gospođo, zašto ti ne izađeš malo van? Svjež zrak! Što da ne?!''
''Ich habe keine Lust. Prav da vam velim, nejde mi se.''
''Ali gospođo vid' sunce, mlade ljude, drva, šta sve ima vani! Ajde malo osunčat lice, a?''
''Treba još ispeglati one forhange, a onde bute valjda obedovali sa mnom.''
''A joj, gospođo moja. Dobro.''
Tako je bilo skoro svaki dan oko jedanaest sati ujutro. Skoro da joj je bilo žao Ajše. Rat ju je natjerao da ode iz svog sela i dođe u Zagreb. Ovdje je počela čistiti i spremati stanove i kuće. Radila je zbog toga što se raditi mora. Radila je jer je znala čistiti. I zbilja, na njeno čišćenje nije bilo zamjerki. Druge iskusne gospođe koje čiste nosile su odjeću bez džepova i pazile da sve vraćaju na svoje mjesto. Ajša bi sve malko pretumbala i često bi joj stvari upale u džepove gornjeg dijela trenirke koji je nosila. One trobojne, tirkizne trenirke, koja je podsjećala na Univerzijadu. A onda je jednog dana odmaglila.
Rodila se u Agramu. Odrastala je u Zagrebu. Njeni roditelji umrli su od španjolske groznice nedugo nakon Velikog rata. Erbala je stan u Berislavićevoj ulici, s pripadajućim mu podrumom i tavanom, dvjesto tisuća kruna u zlatu, vilu u Abaziji, dva grunta u Jastrebarskom itd. Svakako više no što joj je bilo potrebno. Voljela je biti doma i slušati radio. Na taj su joj način sve predstave, opere i drame dolazile u kuću. Nekad su njeni roditelji pozivali mlade umjetnike da uz donacije za školovanje sviraju u njihovom salonu. Obavezno bi ostajali na večeri. Glazbeni program kod njih doma bio je al pari Glazbenom zavodu. Kuća je nerijetko bila puna gostiju koji su ostajali na večeri, ili na čitanjima u salonu. Do salona se nalazila plesna i koncertna dvorana. Njihove sobe nalazile su se na drugom kraju stana, uz malu blagovaonu, kuhinju i spavaće sobe, te očev studio.
Dugo su joj govorili da je stan prevelik za nju, da njenom stilu života odgovara garsonijera. Ali, zašto bi se odrekla onoga što je njeno? Taj je stan bio njen svijet i nije ga željela ograničavati. I sve je bilo dobro dok joj to isto nije rekla država. Tada su se započeli njeni dani kao vlasnice stana za visoke vojne i državne uglednike. Prvi je bio maršal Jovan Petrović, zatim neki pisac Petar Jakovljević, pa jedan budući gradonačelnik koji se uselio sa cijelom obitelji na određeno vrijeme. Iako je zadržala privatnost, njen svijet više nije bio samo njezin... Dala je napraviti toalete za goste, odvojene od njenog privatnog toaleta uz kuhinju. S vremenom je prestala zabavljati i primati goste koji su dolazili njenim roditeljima. Mamine prijateljice i Tante Ethel još su uvijek zvali na telefon. Telefon je zvonio i devetog travnja, a onda je desetog došlo zatišje. Već toga dana je na njena vrata pokucao Avdo Hasanefendić. Mladi časnik u ganc novoj njemačkoj uniformi s crvenim fesom na glavi. Imao je izrazito visoko čelo i oči plave kao ahat.
''Keine Angst gnädige Frau! Moje ime je Avdo i neću Vas mnogo ometati.''
''Dobrodošli, Vi ste iz Bosne?''
''Ah da, ali moji roditelji su me poslali u austrijsku školu. Vi ste milostiva Bernštajn?''
''Jesam, izvolite ući. Spavali bute u koncertnoj dvorani, treba donesti krevete s tavana koji su ostali… Agostina! Kaffee!''
Tako je par godina kod njih živio Avdo s kojim se sprijateljila. Možda je bio njena prva ljubav. Bio je ugledni gospodin. Potvrdu o arijevskom porijeklu nikad nije dobila. Stan joj nije oduzet, samo je služio kao povremeno zabavište Avdinim prijateljima. Došlo je do toga da su je neki od njih, u crnim uniformama, vrlo srdačno pozdravljali. Čak su dolazili na Sonntagskuchen. I tako, svake subote na kartanje. Oko deset navečer zapjevali bi: ''Erika'' ili ''Warum ist es am Rhein so schön?''.
Nakon drugog rata opet su uslijedili oficiri, zatim obitelj iz Banata, pa oficir iz ugledne beogradske obitelji sa gospođom generalicom. Opet se našla pod zaštitom vojnog lica koje je garantiralo za nju. Gospođa generalica bila je izvrsna kuharica. Brojevi uz naslov Neujahrskonzert su se mijenjale, ''Prosit Neujahr!'' svake je godine zvučao sve iskrenije. Imovina joj je nacionalizirana, a ipak se njen život u stanu nije mijenjao. Onda je jednog dana čula nekog smiješnog čovjeka na radiju kako uz krvoločne zvuke svjetine viče. Nastupilo je čudno vrijeme, najčudnije do sada. Opet je došla nova država. A s njom se pojavio i Goran Hasanefendić.
''Dobar dan, ja sam Goran Hasanefendić iz Argentine. Jeste li Vi gospođa Bernstajn?''
''Jesam, izvolite?''
''Moj tata je pričao jako liepo o vama. Ja bi spavao kod vas, ako nemate sto protiv.''
''Izvolite, kreveti su još tamo. Vaša obitelj?''
''Još su u Argentini. Moji supruga i sin dolaze za mjesec dana, kada završi škola.''
Goran je ostao kod nje. Brzo je napredovao kao povratnik. Stan je zaista postao prevelik za njene potrebe. Obitavala je samo u jednoj sobi i pomirila se s izvjesnom mogućnošću odlaska u dom. Goran i njegova žena nisu toliko uživali u stvarima. Sve je to bilo za njih preveliko i bili su kronično nesretni. Kupili su njen stan, a ona je otišla u dom Lavoslava Schwarza. Nedostajao joj je njen stan. U domu je bilo lijepo, ipak su joj nedostajale štukature i bidermajer vitrine. Njezin dom, iako je i njega dijelila. Nedostajale su joj porculanske figurice. Obećali su da povijesni dio stana neće mijenjati. Samo životni prostor. Radio je sad bio na novogovoru. Zaboravljala je pomalo. Radio i pogled iz njenog stana na cestu i, ako se nagne, na platane.
''Ove godine novogodišnjim koncertom ravna maestro Daniel Barenboim, šef dirigent…''
Osim toga, vani je neobično lijep i sunčan siječanjski dan.
Leon Kichl
Foto: J. Ferdinand Rothbart: "Zimmerbild"
